Prve bajke sadržale su feminističku kritiku patrijarhata

Većina revolucija započinje tiho. Na primjer, bajke. Popularno je shvaćanje da su bajke nastale isključivo usmenom predajom – od neobrazovane dadilje, “majke guske”, priče su se stoljećima prenosile uz ognjište.

BUKA portal / 14. Novembar 2019

Ilustracija: Warwick Goble (Wikimedia Commons)

 

Ali to je mit. Bajke su u 17. stoljeću izmislile francuske spisateljice (conteuses – pripovjedačice) plave krvi okružene oblakom znoja pomiješanog s pomadama.

Autorica izraza “bajka”, barunica Marie Catherine d’Aulnoy, nije trebala još jednog junaka kada je objavila prvu bajku 1690. Njezina snalažljiva vilinska kraljica Felicite bila je prava heroina, vladala je veličanstvenim kraljevstvom i obasipala svoga ljubavnika, princa Adolpha, pažnjom i poklonima, samo da bi je on napustio u potrazi za slavom.

U posljednjim godinama vladavine Luja XIV., Francusko je društvo postalo vrlo religiozno i konzervativno. Istaknuti pripadnici klera zalagali su se za zabranu kazališnih predstava u Versaillesu, a umjetničke forme poput romana koje su pisale ove spisateljice bile su izložene kritikama.

Život žena u tom periodu bio je vrlo ograničen. Udavane su s petnaestak godina – često za mnogo starije muškarce – kako bi se očuvala obiteljska imovina. Nisu se mogle razvesti, raditi niti kontrolirati svoje nasljedstvo. U pokrajinama gdje su muškarci smjeli imati ljubavnice, žene su zbog širenja glasina o muževima mogle biti kažnjene slanjem u samostan.

Bajke su se kao žanr oblikovale u represivnoj klimi posljednjeg desetljeća 17. stoljeća u Francuskoj. Prije toga tek recitirane u književnim salonima, od 1697. bajke autorica Madame D’Aulnoy, Comtesse Henriette-Julie de Murat, Mademoiselle L’Héritier i Madame Charlotte-Rose de la Force prikupljene su u zbirke i objavljene.

U La Mercure Galant, najpopularnijem književnom časopisu u Parizu, ove nove priče i njihove autorice slavljene su kao najnovija moda. Subverzivni žanr uključivao je motive i trope iz klasičnog mita, elemente srednjovjekovnog viteštva, basne La Fontainea i romane ranih feminističkih spisateljica Madeleine de Scudéry i Madame la Fayette.

D’Aulnoy i njezine kolegice koristile su pretjerivanje, parodiju i reference na druge priče kako bi preispitale konvencije koje su ograničavale slobodu i sposobnost djelovanja žena. Tijekom svoje spisateljske karijere, središnja D’Aulnoyjina tema bila je kritika dogovorenog braka, a njezine su junakinje bile kovačice vlastitih sudbina. Iako je i dalje glavni motiv bila ljubav, bilo je to pod uvjetima čitateljica. Rodne uloge bile su obrnute; princeze su se udvarale prinčevima, obasipljući ih ekstravagantnim znakovima pažnje i veličanstvenim darovima, poput u orah zataknutog sićušnog psa koji pleše i klepeće kastanjetama.

D’Aulnoyin princ iz priče “Plava ptica” i danas privlači moderne čitatelje_ice, osobito zbog njegove izdržljivosti, dugotrajne pažnje i predanosti udvaranja princezi. No ona također suptilno propituje viteški kodeks ljubavi. U “Finette Cendron”, inačici Pepeljuge, princ trpi ljubavnu bol:

“Od toga dana odbijao je jesti, a njegov je izgled doživio veliku promjenu; postao je žut poput dunje, mršav, melankoličan i potišten. […] Promatrajući ga neprekidno tri dana i tri noći, zaključili su da je zaljubljen i da će umrijeti ako ne nađu jedini lijek za njega.”

D’Aulnoy nije imala konkurencije u sjajnom stvaranju minijaturnih fantastičnih svjetova – preteča spektakla i fantazije. U svoja sićušna kraljevstva umetnula je kritiku patrijarhata – njezini kraljevi, očevi i vladari bili su nesposobni, pasivni, nerazumni.

Plemkinje su stvorile arhetipove klasičnih junakinja: Pepeljugu, Uspavanu ljepoticu i Matovilku. One su svojedobno bile najprodavanije spisateljice, a njihova se popularnost nastavila do 18. stoljeća, raširivši se po svim razinama društva kroz jeftino tiskana i lako dostupna izdanja Bibliothèque Bleue.

Ali njihove su priče bile složene, a pouke dvosmislene. Njihova ciljana publika nisu bila djeca, već obrazovani odrasli. Njihove su priče bile duge poput romana, uključivale su razvoj likova, dijalog i komplicirane zaplete. Širile su se u ekstravagantnu tapiseriju minijaturnih, začudnih detalja. A to im je, možda, bio i nedostatak.

U 19. stoljeću, kada su braća Grimm započela svoj projekt prikupljanja i objavljivanja narodne predaje, odbacili su spisateljice kao neautentične i nereprezentativne za puk. Ali njhova teorija da bajke imaju linearni odnos prema narodoj predaji znanstveno je prokazana kao nacionalistička – i maskulinistička, budući da je kazivačica obično nepismena žena – laž.

Moramo ispraviti to lažno uvjerenje jer nas ono sprječava da vidimo doprinos koji su pojedine autorice dale pričama koje i danas – u stalno mijenjajućim formama, poput stripa, filma, romana, televizijskih serija – imaju vrijednost u našoj kulturi.

Povijest francuskih spisateljica zaboravljena je priča koju je potrebno iznova pripovijedati. Priče u kojoj autorice pozvaju svoje čitateljice da zamisle slobodniji život, da kreiraju najosnovniju od svih ljudskih težnji – da odaberu svoju ljubav.

Izvor: Libela.hr, Voxfaminae.net

 


Buka preporuka

Tema

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.