<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Prvi put s vulkanom na jutrenje

<p>Sa svakog putovanja potrudim se vratiti sa mrvicom sačuvanog sjećanja za jedan mali putopis. Zabilježim detalje ugrubo prvih dana po povratku sa puta, a kada nađem vremena uobličim ih u štivo za svoju dušu. Da se ne zaboravi.</p>

20. april 2010, 12:00

Tako je trebalo biti i ovaj put nakon Indonezije, mog prvog susreta sa Azijom, koji je nespretno započeo dijarejom.
Ali nije.
Probudio sam se u trenutku kada su nakon 13 sati leta iz Jakarte točkovi Boinga, koji je pamtio i bolje dane, dodirnuli pistu aerodroma u Frankfurtu.
Tada još nisam znao da se nešto ranije probudio i Eyjafjallajoekull, matori islandski vulkan koji je podrignuvši u atmosferu poslao dovoljnu količinu dimne bljuvotine da zatvori najveći komad evropskog neba.

U tom trenutku nisam znao ni da je avion kojim sam došao bio posljednji koji je tog dana sletio u jednu od najprometnijih evropskih zračnih luka.
Kompjuter je izbacivao konekcije putnika po ekranu u putničkoj kabini, pa i onu moju ka Zagrebu za nekoliko sati.
Međutim, prespavao sam da je pilot nešto ranije rekao da postoji mogućnost da nećemo sletjeti ako ne stignemo do 6 časova , ali i da ako sletimo, poletjeti nakon 6 časova nećemo garant.  Dobra vijest bila je da smo sletjeli u 15 do 6.

Po ulasku na aerodrom vrlo brzo sam shvatio da nešto nije u redu, jer Gate 43 bio je ogromna improvizovana spavaonica sa poljskim krevetima punim zbunjenih i umornih ljudi.

Prva sms poruka u inboxu, u telefonu upaljenom nakon desetak sati, bila je od Nataše koja mi je iz Danske javila da će većina evropskih aerodroma biti zatvorena i da se ne nerviram.

Naravno da nisam bio u stanju da je poslušam.

Idućih 20 sati sam u nedostatku Shengen vize u pasošu bio osuđen na terminal, kao onomad Tom Hanks u istoimenom filmu.

Nije bilo tako romantično, nigdje nije bilo Catrin Zeta Jones, niti aerodromskih radnika raspoloženih za druženje po zatvorenom terminalu. Ovo je ličilo na potpunu katastrofu.
Niko nije znao kako da se ponaša, osim policajaca koji su dočekali svojih pet minuta trenirajući strogoću nad nesrećnicima bez vize.

Pred konzulatom na terminalu gužva je bila jednaka onoj na aerodromskim šalterima. Otkazivan je jedan po jedan let na bezdušnim displejima, a otkazivala je i nada da će se situacija skorije stabilizovati.

Svaki sat sam dobijao novu kartu, sa novim terminom leta, sve dok umjesto toga nisam dobio vaučer za hotel, koji je u normalnim uslovima neka prva stepenica ka kratkoročnoj vizi u jednom pravcu. Ova situacija je bila sve samo ne normalna.

Informacija da do ponedjeljka, kada nastaje ovaj tekst, neće biti letova lutala je od šaltera do šaltera i i djelovala je nestvarnom i kao prognoza zadrtog pesimiste.

Ovog trenutka oko 7 miliona putnika zarobljenih po aerodromima širom svijeta nema druge nego da praktično vjeruje u nju.
Zanemario sam roming i telefonom sam prosurfao tražeći nadu u jutarnjim vijestima. Nije je bilo. Požalio sam se statusom na FB i vrlo brzo me pozvalo nekoliko drugara da ponude pomoć i prenoćište, ako izađem sa aerodroma.

Nina je velikodušno uzbunila cijelu diplomatsku mrežu u Alemanji, sve sa ljubaznim generalnim Konzulom, da nam budu na usluzi. Meni i Darki, koji je, tragikomično, svoj hrvatski pasoš ostavio kod kuće. Familija mi je bila zabrinuta i blago optimistična.

Nažalost, osim moralne, što je jako mnogo značilo, dobra volja da se pomogne nije bila od velike koristi jer je skoro polovina od nekih 2000 ljudi na terminalu B, kada je bilo jasno da letova neće biti, nagrnula da traži vizu.

Policajci konzulata su, logično, mogućnost viziranja ostavili za žene, djecu i starce. Mi koji nismo žene, djeca i starci smo ih, kad god izađu iz malene kancelarije da proberu srećnike koji će napustiti terminal, spopadali i rashlađivali mahanjem ispred njihovih namrgođenih brkatih faca, pasošima naše zemlje, te prijateljskih azijskih i afričkih država.

Nije bilo nikakvog reda, ni solidarnosti, kako to već biva kada se u ovakvim situacijama sebičnost pokaže kao najpostojanija ljudska osobina.

Žene su plakale i vrištale, muškarci su se nagurivali pred vratima konzulata, djeca su se većinom zabavljala trčkarajući po praznom aerodromu i tamaneći  besplatne sokove i sendviče kojih je bilo u izobilju.

Kao da su jedini ispravno shvatili da nervoza ne pomaže i da svaki trenutak ima svoje prednosti, kao što je, recimo, majica sa natpisom “I love Germany” dobijena od aerodromske službe, koju je nosila svaka druga osoba na aerodromu.

Indijac tik iza mene se, u ravni mojih ušiju, stresa rješavao precizno usmjerenim podrigivanjem ka mojoj eustahijevoj trubi, neprestano i nepogrešivo.
To mi je u jednom momentu postalo toliko smiješno da sam zaboravio da stojim u redu već osam sati. Odjednom sam altruistički pokušao da uvodim red, moleći ljude da shvate da policajci neće ni da nas pogledaju dok god ih spopadamo u čoporu svaki put kad izađu pred nas.

Bio sam, u jednom vrlo kratkom trenutku, i uspješan u tome, izmamivši aplauz od ljudi u formiranom redu i policajaca iza stakla, a i taktički sam popravio našu poziciju, pomjerivši nas tik do vrata.

Darko je bočno od mene jadikovao za svojim hrvatskim pasošem ušuškanom negdje u uglu dalekog sarajevskog kredenca, istovremeno režeći kada god bi dva tamnoputa aerodromska radnika preko reda uvodila svoje sunarodnjake u spasonosnih nekoliko kvadrata.

Trenutak kada aerodromski policajac uzima naše pasoše smatram jednim od najdražih u životu, naravno, moja slika na vizi to ničim ne dokazuje.

Dok nas je taksista vozio ka Wiesbaden-u i hotelu u kojem ćemo, zvučalo je nevjerovatno, prespavati, pomislio sam kako nikada nisam bio u tom gradu i kako bi bilo sjajno prošetati njegovim, kažu, vrlo lijepim ulicama.

Ujutro mi je Igor poslao mail da je njegov put za Prag završio u Kuala Lumpuru i da nema izgleda da će se to brzo promijeniti.
Ivan je javio da je uhvatio voz za Beograd, uz opasku da nema mjesta i da će morati stajati do Beča. Vukosava i Sara su se vjerovatno brčkale na Baliju ne znajući šta nas je snašlo.

Darko i ja smo radosno žurili da uhvatimo autobus Bakic Reisen-a Frankfurt – Banja Luka, sjetivši se u jednom trenutku, u taksiju koji je vozio neki naš zemljak, da smo proteklih par dana bili i u Jakarti.

A ja bih definitivno što prije trebao promijeniti pasoš u kojem više nema mjesta za nove vize.