Ova iskustva su veoma stresna, kaže Đurić za BUKU, pogotovu za osobe koje su imale težu kliničku sliku.
„Sam boravak u bolnici, strah i neizvjesnost, gledanje patnji drugih ljudi izazivaju veliki stres. Naravno, reakcije su individualne, neki ljudi su jednostavno sretni što su preživjeli, dok neki pokazuju simptomatologiju posttraumatskog stresnog poremećaja. Česti su problemi sa spavanjem, generalno povišena anksioznost, panični napadi, uznemirenost prilikom prisjećanja na doživljeno, sniženje praga tolerancije na frustraciju i slično. Kod nekih ljudi se javlja potreba za socijalnom izolacijom, koja isto može predstavljati jedan od simptoma PTSP-a , ali može biti i posljedica dugotrajne odvojenosti od ljudi, kao i straha od ponavljanja zaraze. Intenzitet i trajanje ovih simptoma su individualni i ne bi trebalo da traju duže od 2-3 mjeseca, međutim, kod nekih osoba je i duže“, ističe Đurić.
Na pitanje da li postoje neke vidljive razlike među problemima ili njihovom intenzitetu, kod pacijenata sa slabijom, srednje teškom ili teškom kliničkom slikom, naša sagovornica kaže da na ovo pitanje za sada ne postoji egzaktan odgovor, da je sve dosta individualno, ali da se ipak može reći sljedeće: „Osobe koje su imale težu kliničku sliku su u većini slučajeva duže bile i na liječenju i imaju teže fizičke posljedice, što se također održava na psihičko stanje, jer ih ometa u svakodnevnom funkcionisanju i povratku na stari način života“.
Savjet je, naglašava, da, ukoliko neka osoba primijeti neke od navedenih simptoma, treba da potraži psihološku pomoć. Jer i u ovom slučaju, kao i kod ostalih traumatskih iskustava, značajno je da osoba racionalno i emocionalno „preradi“ to iskustvo, a da fizičke posljedice, ukoliko ih još ima, prihvati kao nešto što je prolazno i normalno u procesu oporavka. U ovom procesu, naglašava, veoma je značajna i primjena tehnika progresivne mišićne relaksacije.
„Ovakva teška iskustva, doduše, mogu u psihološkom smislu imati pozitivan efakat, navode nas da preispitamo smisao svog života, promijenimo redoslijed prioriteta, uspostavimo bliskije emocionalne odnose sa drugima i shvatimo šta nam je u životu zaista značajno“, zaključuje na kraju razgovora za BUKU Đurić.
