Tijana Ćup je psihološka savjetnica i već dugi niz godina radi sa pojedincima i grupama u pružanju psihološke podrške u različitim oblastima kao što su samopouzdanje, samopoštovanje, partnerski odnosi, anksioznost, upravljanje emocijama, prevazilaženje stresa, kao i lakše nošenje sa životnim krizama i važnim životnim promjenama. Tijana je rođena u Zenici, ali već par godina živi i radi u Novom Sadu. Od 2017. godine je preduzetnica i vlasnica Centra za ostalo obrazovanje Liberta co. Novi Sad, u okviru kojeg radi različite vrste soft skills treninga namijenjenih pojedincima i biznisima. Od 2018. je članica psihološkog tima SOS ženskog centra u Novom Sadu, gdje pruža psihološku podršku ženama žrtvama nasilja. Suosnivač je Centra za ljubav i porodicu „Radost” iz Novog Sada, koji pruža psihološku podršku pojedincima, parovima i porodicama da prevaziđu savremene izazove porodice, roditeljstva i partnerskih odnosa. Centar "Radost" se bavi i savjetovanjem parova i pružaju podršku roditeljstvu, kako već ostvarenim roditeljima da prevaziđu savremene izazove istog, tako i parovima koji su u procesu vantjelesne oplodnje i žele se ostvariti kao roditelji u budućnosti. U njihovom fokusu su i samci, kao i LGBTQ osobe koje se žele ostvariti u ljubavi. Sa Tijanom smo za BUKA magazin vodili zanimljiv razgovor o problemima ljubavi, braka i porodice u savremenom društvu.
Koji su najčešći ljubavni problemi sa kojima vam se ljudi obraćaju?
U radu sa klijentima viđam mnoge izazove kada su partnerski odnosi u pitanju. Na prvom mjestu tu je pitanje pronalaska adekvatnog partnera, zatim pitanje kako očuvati partnerski odnos kada zaljubljenost prođe, kako postaviti lične granice u odnosu, a da ne povrijedimo partnera, kako se nositi sa razlikama i konfliktima, kada je pravo vrijeme da neki odnos napustimo, kako partneru komunicirati svoje važne želje i potrebe, kako zadovoljiti i svoje seksualne želje u odnosu, kako ponovo probuditi strast u odnosu koji je već dugo stabilan, ali se ta strast izgubila i mnoge druge.
Kako pronaći partnera za cijeli život?
Zapravo, niko od nas ne može da zna unaprijed hoćemo li ili ne ostati sa nekim partnerom do kraja života. Partnerstvo se gradi. No važno je znati da možemo uraditi mnogo na tom pitanju da se angažujemo u ljubavi, potražimo i odaberemo partnera čije osobine, način na koji nas tretira, ponašanje i vrijednosti govore o tome da je sa tom osobom moguće započeti graditi kvalitetan partnerski odnos. Da bismo to uopšte mogli, većina nas je morala napraviti nekoliko i ne baš poželjnih izbora. Ali to je okej. Iz njih smo učili šta je to što nam prija, a sa kakvim partnerima ne možemo dobro funksionisati.
Da li je pogrešno kada neko stalno mijenja partnere tokom života?
Za mene postoji samo jedna univerzalna definicija „pogrešnog”, a to je namjerno i svjesno drugome činiti štetu. Sva druga ponašanja se moraju posmatrati u određenom kontekstu, pa se postavlja pitanje: pogrešno za koga? Za pojedinca? Za društvo? Pogrešna po mišljenju primarne porodice ili okoline? Ili pogrešno za sekundarnu porodicu, bračnog partnera ili djecu? U zavisnosti od situacije i odgovor bi varirao.
Da li je u moderno vrijeme uopšte i moguće da se pronađe neko ko će vam biti partner na duže staze?
Apsolutno da! Pravo pitanje je samo da li tražite na pogrešnom mjestu. U praksi često radim sa klijentima koji imaju rigidne i ponekad iskrivljene predstave o tome kako to „prava” ljubav treba da izgleda. Čak, kada i sakupe dovoljan broj dokaza koji govore protivno tim pretpostavkama, oni i dalje teže da pronađu partnera koji će se uklopiti u tu sliku „idealnog partnera”. Volim da kažem da mi svi u glavama imamo različite ladice u koje po određenim kriterijima kategorišemo sve ljude sa kojima dolazimo u kontakt. Pa tako imamo ladice: „Prijatelji”, „Saradnici”, „Rodbina”, „Princ na bijelom konju”. Ako je isuviše tih „prinčeva i princeza” završilo u ladici „recycle bin”, vrijeme je da preispitamo te naše predstave o "savršenom gospodinu", to jest "savršenoj gospođi". Psihološko savjetovanje vam jako puno može pomoći da otkrijete uzroke zbog kojih još uvijek niste zadovoljni ljubavnim životom i da se interno i eksterno angažujete ka tome da birate bolje.
Šta bi svako trebao da zna prije nego se odluči za brak?
Sebe. Svako od nas bi trebao prvo dobro upoznati sebe, svoje želje, potrebe, preferencije i vrijednosti. Kada dobro poznajemo sebe, biće nam mnogo lakše da odaberemo partnera čije vrijednosti, osobine i ponašanje će odgovarati sopstvenima. A ako su nam zajedničke vrijednosti, biće nam lakše da se dogovorimo i oko stila roditeljstva, odlučimo li se imati djecu. Važno je da se i mi i partner usuđujemo direktno, jasno i asertivno izražavati šta je to što želimo, a sa čime nismo saglasni, kako bismo mogli oko toga praviti dogovor. Otvorena komunikacija i predstavljanje sebe tačno takvima kakvi jesmo, bez cenzure, ključna je za bliskost.
Sa kakvim se problemima najčešće susreću bračni parovi?
Kad sam već pomenula roditeljstvo, često pitanje jesu nesuglasice oko načina na koji će par vaspitavati djecu. Različite vrijednosti partnera i neadekvatna komunikacija među njima mogu učiniti da se partneri „nadmeću” oko „ispravnijeg” pristupa vaspitanja, čime šalju zbunjujuće signale svojim mališanima. To dalje vodi narušavanju porodičnih odnosa i dinamike. Drugi čest problem jeste taj da neko od partnera „sjedi na svojim potrebama”. Drugim riječima, ne komunicira partneru svoje želje i potrebe, a zatim ili potajno pati, ili nezadovoljstvo izražava na pasivno-agresivan način ili zadovoljenje potreba traži na drugom mjestu. Zato na psihološkom savjetovanju parovi prvo uče komunicirati svoje potrebe otvoreno i od partnera tražiti ono što im uistinu treba.
Koliko je za očuvanje braka bitan ekonomski momenat?
Zavisi šta podrazumijevamo pod „očuvati” i kako definišemo brak. Ako je brak slovo na papiru u službi matičara, zajednička imovina i budžet, onda će ga stabilna ekonomska situacija držati na okupu, dok bi gubitak te ekonomske stabilnosti mogao značiti mnoge svađe, previranja, okrivljavanje onog drugog za neadekvatno upravljanje novcem, a u krajnjoj instanci i kraj braka. S druge strane, ponekad je loša ekonomska situacija ta koja porodicu drži pod istim krovom čak i kad je brak odavno završen. Međutim, ako brak definišemo kao obostranu podršku, razumijevanje, volju da zajednički radimo na tome da živimo bolje, onda ekonomska situacija, čak i da dovede do sporadičnih konflikata, neće narušiti stabilan odnos.
Danas se veliki broj brakova raspada, gotovo da većina njih ne uspijeva. Šta je uzrok tome?
Da, statistike pokazuju da su šanse da jedan brak preživi 50:50. Razloga za to je mnogo. Ponekad ljudi ulaze u brak iz pogrešnih razloga – na primjer zbog rođenja djeteta. No, kada ostvare taj zajednički cilj, onda se ponovo sretnu i sa svojim partnerskim odnosom, koji nisu prvobitno izgradili na zdravim temeljima. Ponekad je razlog i to što partneri nisu naučili adekvatno komunicirati, pa su umjesto zdrave komunikacije koristili strategije gunđanja i prebacivanja krivice, sve dok jednome od njih ili oboma to nije dosadilo. Razlog može biti i taj da su parovi u brak ušli dok su još bili zaljubljeni. Dok su uzbuđenje i strast još prštali. Partnera su idealizovali, sanjali su o srećnom životu, a zanemarivali su značajne razlike, koje su tek kasnije došle na vidjelo. Važno je napomenuti da razvod braka nije nužno loša stvar. Ukoliko par, sam ili uz stručnu podršku bračnog savjetnika, procijeni da su njihove razlike nepremostive, razvod je u tom slučaju najbolje rješenje za sve uključene.
Kada govorimo o ljubavi i zaljubljenosti, koja je razlika između ta dva pojma?
Zaljubljenost je osjećanje zasnovano na psihološkom mehanizmu koji se zove projekcija. Svako od nas ima svoju predstavu o tome kako to ljubav izgleda. Kada se zaljubimo, mi tu svoju predstavu projektujemo na partnera i nastojimo u njemu, ili njoj, vidjeti upravo one osobine koje bi potvrdile tu našu predstavu. Zaljubljenost traje kratko i nakon te prvobitne očaranosti dolazi momenat suočavanja sa onim ko taj partner stvarno jeste, a ne ko bismo mi željeli da bude. Ljubav, s druge strane, jeste jedno relativno stabilno osjećanje koje mi razvijemo prema ličnosti druge osobe. Kada kod nekoga volimo većinu njegovih osobina, ne nužno i sve, onda kažemo da tu osobu volimo. Ljubav je zasnovana na mehanizmu koji se naziva afektivna vezanost. To je upravo onaj mehanizam koji utiče na povezanost majke i djeteta, koji nas podstiče da se potom povezujemo sa ocem, sa rodbinom, sa plemenom, ali i partnerom, i kao takav obezbjeđuje opstanak vrste. Ljubav služi tome da uredi naš intimni svijet, tako da u naš najuži krug primimo one ljude koji će tom našem svijetu dati omiljenu boju.
Postoje li ljudi koji jednostavno ne mogu ni da se zaljube, niti da ikoga zavole?
Ako se ponovo prisjetimo definicije zaljubljenosti, po kojoj ona podrazumijeva idealizaciju partnera, onda možemo reći da mnogi ljudi sa psihičkim sazrijevanjem prestaju da se zaljubljuju. Naprosto, s vremenom shvatimo da to i nije baš korisna strategija, jer poslije očaranja dolazi razočarenje, pa s vremenom biramo da radije već od samog početka nastojimo osobu preko puta nas gledati takvom kakva ona stvarno jeste. Ljubav je već nešto drugo. Postoje ljudi koji ne mogu da vole, koji nisu sposobni za empatiju, niti pravu bliskost, ali je tu riječ o psihopatskim crtama ličnosti.
Da li je nevjerstvo i promiskuitet dio patologije ili karaktera ličnosti?
Mnogi su razlozi zašto bi neko bio nevjeran i često mijenjao partnere. Na primjer, mlađe osobe su sklonije istraživanju i eksperimentisanju, pa je česta promjena partnera karakteristična za mlade, kojima to ponekad, čak predstavlja i pitanje prestiža u privatnim društvenim krugovima. Kako sazrijevamo, i želja za eksperimentisanjem jenjava, pa je nekako logičnije da osobe u odraslom i zrelijem dobu teže stabilnijim odnosima. Međutim, osobe koje u kasnijim godinama još uvijek eksperimentišu i nisu u stanju da se vežu gotovo sigurno imaju ono što mi u psihološkim kugovima nazivamo „zabrana na bliskost”. Drugim riječima, vjerovatno je da im, još kao malima, neke važne emocionalne potrebe nisu bile zadovoljene, a bliskost u njihovoj primarnoj porodici je vjerovatno bila prilična nepoznanica. Razlog za nevjerstvo može biti i taj da osoba osjeća da u primarnom odnosu neke svoje važne potrebe, emocionalne i seksualne, ne može zadovoljiti, pa to, umjesto da o tome jasno i otvoreno komunicira partneru, zadovoljstvo traži u drugim odnosima.
