Psiholozi iz Prijedora istražili na koji je način ratno iskustvo roditelja uticalo na ponašanje njihove djece

Kako traume naših roditelja postaju dio našeg genetskog koda

Tatjana Čalić / 26. Januar 2021

Iako je od završetka ratnih dešavanja u BIH prošlo 25 godina, posljedice istih se i dalje osjete. Direktni učesnici, osobe koje su napustile svoje domove ili su izgubili nekog bližnjeg o svojim iskustvima rijetko pričaju ili pak pričaju o tome do te mjere da štete sebi samima ali i svojim potomcima. Na taj način iako su većina djece ratnih učesnika rođena poslije rata, teret traumom uslovljenih očekivanja, emocija i ponašanja naslijedili su tokom godina odrastanja i nose ga kroz život. To uveliko određuje način na koji ona misle, osjećaju, vole I djeluju. Trauma se tako prenosi s generacije na generaciju.

To je bio razlog da Psihološko savjetovalište iz Prijedora „Psiholuminis“ prošle godine realizuje jedinstven projekat na ovim prostorima i izradi metodologije koja će se na jedan sistemski način baviti pitanjima sekundarne traumatizacije, njenim transgeneracijskim prenosom i svim popratnim poteškoćama, a tiču se predrasuda, međukulturalne i međunacionalne netrpeljivosti.

Projekat je uspješno završen, a upravo kreće i njegov nastavak o čemu smo detaljnije razgovarali sa koordinatoricom projekta, Majom Zorić, diplomiranim psihologom i sistemskim porodičnim psihoterapeutom.

„Kako smo koleginica i ja po vokaciji sistemski porodični psihoterapeuti, transgeneracijski prenos obrazaca ponašanja i uticaj porodičnih odnosa na oblikovanje ponašanja je nešto čim se mi svakodnevno u našem radu susrećemo i o čemu intenzivno razmišljamo. Iz toga se rodila ideja da se upravo kroz projekat bavimo pitanjem transgeneracijskog prenosa traumatskog iskustva, te njegovim uticajem na potonje generacije koje nisu bile u kontaktu sa bilo kakvim ratnim dešavanjima, jer su rođene nakon 1995. godine”, priča za Buku Zorić podsjećajući da je u projekat bilo uključeno 10 mladih osoba sa područja grada Prijedora, koji su rođeni nakon završetka ratnih zbivanja i u svojoj porodičnoj istoriji su imali iskustva vezana za ratnu prošlost. 

Ono što su kroz projekat primijetili jeste da je jedna od značajnijih promjena stvaranje potrebe kod mladih osoba da bolje istraže svoju porodičnu istoriju koja je vezana za ratna dešavanja. Počeli su da razmišljaju u pravcu koja će im bolje razjasniti odakle potiču uvjerenja, emocije i njihovo vlastito ponašanje kada su u pitanju pripadnici drugih narodnosti u BIH, ali i da razumiju ponašanje svojih roditelja.

“Jedan od učesnika je rekao da mu je projekat omogućio bolju komunikaciju s ocem, razgovor o očevom ratnom iskustvu i na koji način je on uticao na porodične odnose i očevu upotrebu alkohola.  Još jedan učesnik je počeo da mijenja stavove o pripadnicima drugog naroda, da razumije roditeljsko traumatsko iskustvo, tačnije gubitak velikog broja članova porodice i na koji način ono oblikuje njegovu ličnost. Pomak ka posmatranju osobe ne kroz nacionalni identitet već kroz druge karakteristike je po njegovim riječima neprocjenjiva promjena”, govori o iskustvima učesnika Zorić.

Iako se kod nas pojam transgeneracijskog prenosa traume uglavnom veže za ratna stradanja, mehanizmi koji posreduju u ovom prenosu su jednaki i za sve ostale traume ili teška iskustva sa kojima se osobe tokom života suočavaju.

Stoga su pandemija izazvana korona virusom kao i zemljotresi koji su pogodili region bili dodatni motivatori da sa projektom nastave.

Pojačan broj osoba, ističe naša sagovornica, navelo je tegobe vezano za prijašnja iskustva koja su se pojavila u protekloj godini, a to je samo znak da potisnute traume nisu razriješene i kao takve prijete da se kroz buduće generacije javljaju i onemoguće normalan rast i razvoj potomaka učesnika ratnih dešavanja.

„Na našim prostorima se nakon ratnih dešavanja veoma malo pričalo o PTSP i traumi te su isti fenomeni kod većine ljudi ostali nerazriješeni i i u psihološkom smislu neprerađeni. Novonastala situacija po mnogo čemu podsjeća na ratno stanje - prijetnja, neizvjesnost, širenje straha i panike. Takvo stanje može biti okidač za potisnuta sjećanja, bolna i tragična iskustva te da u sadašnjosti  izazovu niz poteškoća na planu mentalnog i emocionalnog funkcionisanja. Svejdočanstva nekolicine ljudi koji kažu da ih trenutno stanje u mnogo čemu vraća na ratna iskustva su dodatna „lampica“ da je trauma prisutma, da još uvijek nije razriješena i kao takva prijeti da kroji budunost potonjih generacija“, pojašnjava Zorić.

Programom je planirano osposobljavanje ukupno 90 stručnih lica sa područja cijele BiH u radu sa sekundarno traumatizovanim mladim osobama. Projekat će, napominje, svoj puni potencijal ostvariti kada oni stečena znanja počnu koristiti u radu sa mladima ali i članovima njihovih porodica. Na karaju razgovora za Buku ističe  da se u Psiholuminis-u nadaju da će projekat dožvijeti svoj nastavak u koje ćemo moći raditi i direktno sa traumatizovanim osobama. 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.