U petak, brat dobiva simptome, umjereno visoka temperatura, bol u kostima i mišićima. Ujutro u subotu zove ambulantu, pri čemu se niko ne javlja. Otac ode do ljekara porodične medicine koji mu kaže da brat dođe do COVID ambulante. Brat dođe do COVID ambulante gdje mu kažu da je rano za test, ali mu nakon što se požalio na teže disanje urade RTG pluća i nalaz krvi. RTG pokaže upalu pluća na desnoj strani. Pod pretpostavkom da je COVID pozitivan zakažu mu testiranje u ponedjeljak.
U nedjelju navečer, počinje povraćanje i ponovo temperatura. Čitava porodica naravno u izolaciji i sa strepnjom očekujemo i svoje prve simptome. Nakon neprospavane noći, brat odlazi u COVID ambulantu gdje mu kažu da je „ekipa za testiranje na terenu“, te da se vrati opet u 14 sati. Tako i bude i u 14 sati ga napokon testiraju. Njegov uzorak šalje se na KCUS na testiranje tek sutradan u 14 sati, odnosno 24 sata nakon uzorkovanja, a rezultat tek nakon 48 sati.
Ja, s obzirom da neko vrijeme nisam bio u kući sa porodicom, uradim serološki test u privatnoj klinici, koji bude negativan.
U utorak doktor porodične medicine iz bratovog nalaza krvi (koji u tom trenutku nema nikakvih simptoma) zaključuje da je najvjerovatnije riječ o bakterijskoj upali pluća, i da vrlo vjerovatno nije riječ o korona virusu. Dan nakon toga stiže negativan PCR nalaz testiranja. Uz odahnuće da je „samo“ bakterijska upala pluća svi se vraćamo standardnim aktivnostima.
Dan nakon bratovog negativnog testa, u srijedu otac digitalnim toplomjerom mjeri visoku temperaturu i osjeća blažu malaksalost. Nakon kraćeg istraživanja i saznanja da digitalni toplomjeri nisu najpouzdaniji, nabavljamo klinički „obični“ toplomjer kojim mjerimo očevu temperaturu u granicama normalne (Doduše nakon popijenog paracetamola).
Ponovo kontaktiramo ljekara porodične medicine koji kaže: „Ne testiramo mi svakoga ko ima temperaturu, sačekajte koji dan“. Na pitanje da li se porodica treba izolovati dobivamo odgovor da za to nema potrebe. Sa upitno izmjerenom temperaturom, bez drugih simptoma i sa bratovim negativnim testom, pretpostavljamo da nije u pitanju COVID, ali se odlučujemo na privatni PCR test u klinici BioMedicaLab koja isti radi u saradnji sa ALEA Genetičkim Centrom. Uz 170 KM koliko je cijena testiranja, medicinski tehničar dolazi na kućnu adresu u četvrtak ujutro i uzima bris iz nosa. Za sve to vrijeme otac nema nikakvih simptoma. Popodne, tehničar telefonski javlja da je test pozitivan, te dostavlja nalaz koji potpisuje dr. Rijad Konjhodžić koji je već par puta u toku pandemije predstavljan kao vrsni stručnjak.
Ponovo izolacija i kontaktiranje ljekara porodične medicine, dr. Senade Mušović. Dr. Mušović kaže da javno zdravstvo ne priznajte test privatne klinike iako je istoj Federalno ministarstvo zdravstva dalo certifikat za testiranje i da se mora testirati kroz javni sistem i upućuje ga da isti dan u 15 sati dođe u COVID ambulantu na testiranje.
Otac dolazi do COVID ambulante gdje mu kažu da ljekar porodične medicine nije poslao uputnicu za testiranje i šalju ga u ambulantu da traži da mu daju uputnicu. Još jednom, pacijenta sa pozitivnim testom na COVID šalju u ambulantu porodične medicine po uputnicu. Tamo ga „vozaju“ od toga da nije tu njegova doktorica do poslali smo uputnicu. Otac se vraća u COVID ambulantu gdje ga napokon testiraju iako još uvijek tvrde da uputnice nema.
Sve ovo vrijeme otac nema simptome, sve do subote kada je jednom povratio nakon čega i dalje nema nikakvih simptoma.
U nedjelju ujutro dobiva negativan COVID test. Dežurni ljekar porodične medicine iz ambulante Otoka kaže slijedeće: „Ja svakome ko je barem jedan dan imao blaže simptome preporučujem da se izoluje“, nakon čega joj objašnjavamo da mi svi radimo i da nije jednostavno ne dolaziti na posao 15 dana sa negativnim testom, a ona će: „Ne znam, ja tako radim, a vi svakako ujutro morate kontaktirati svoju doktoricu“.
Narednog jutra upućujemo poziv dr. Mušović koja kaže da nema potreba za zabrinutošću, da je sada sve uredu i da se vratimo redovnim aktivnostima. Napomene radi, ovo je već drugi put kako strepimo čekajući rezultat testa i nakon što test bude negativan „vraćamo se redovnom aktivnostima“.
Uz negativan test, ogorčenost zbog „pogrešnog“ testa dr. Konjhodžića koji je koštao 170 KM i sreću što je napokon sve uredu, ali i dalje uz oprez nastavljamo živjeti sa ubjeđenjem da je korona za nas, barem ovaj put, završena priča.
Naredni dan otac dobiva poziv od izvjesne Emine Kurtagić-Pepić iz Zavoda za javno zdravstvo KS-a koja „javlja da mu je test pozitivan“. Nakon tatinog pojašnjenja da vjerovatno imaju podatak privatnog testa i nakon priče o svemu što se nakon toga desilo ona mu kaže da će ga ipak ponovo testirati pa će vidjeti šta dalje i da očekuje poziv od dr. Mušović koju će ona nazvati da je pita što to sama odmah nije uradila.
Sutradan ista osoba, izvjesna Emina ponovo poziva oca i saopštava mu da je odlučeno da cijeloj porodici uvedu 14 dana samoizolacije bez da ga ponovo testiraju. Nakon što je tata porodici sve to rekao, brat poziva Eminu od koje traži jasan odgovor na osnovu čega propisuje 14 dana izolacije na šta ona daje slijedeće objašnjenje: „Znate korona se 14 dana zadržava u organizmu“. Gospođa Emina je vjerovatno mislila da mi u pećini živimo pa do nas, 8 mjeseci od početka pandemije ta informacija nije došla. Također, ona nam pojašnjava da 30% testova bude lažno negativno, a 20% lažno pozitivno što nas dovodi do činjenice da bi isto kvalitetne podatke imali i bacanjem novčića, a taj metod je sigurno jeftiniji. Naravno na kraju razgovora prijeti da ako se izolacija ne bude poštovala da će oni nama „pozvati policiju na vrata“.
Opet se poziva dr. Mušović koja kaže da su njoj zatražili da nam uvede izolaciju, ali da ona to neće uraditi već će napisati novu uputnicu za testiranje. Ne biste vjerovali, ali rezultat testa je stigao samo nakon nekoliko sati. Rezultat je ponovo negativan.
Sutradan ujutro, telefonski nas dr. Mušović obavještava da joj je naređeno da ocu propiše samoizolaciju bez obzira na dva negativna testa, to joj je, kako tvrdi, „naredila šefica“. Mi ostali smo „slobodni“.
I da, otac je bio u samoizolaciji iako je negativan, ali ne i izolovan od nas, članova porodice, koji smo sasvim normalno izvršavali dnevne obaveze. Postavlja se pitanje koliko se ljudi drži u izolaciji, zabranjeno im je kretanje, a sve bez adekvatnog dokaza o zaraženosti, a opet koliko ljudi hoda gradom a prijetnja su širenju pandemije. Postavlja se i pitanje ko je izvjesna Emina koja prijeti policijom, koje šefica koja naređuje izolacije i da li je u pitanju nečiji dogovor sa Konjhodžićem da ovakve slučajeve ipak izoliraju kako se ne bi saznalo da su testovi koje radi loše kvalitete.
Zaključak ove priče je da onog trenutka kada odlučite biti potpuno odgovorni, testirati se kako ne bi eventualno širili zarazu Zavod za javno zdravstvo, odnosno izvjesna Emina, i ambulanta, odnosno izvjesna šefica, će učiniti sve da naredni put kada dobijete temperaturu, popijete paracetamol, i nikome o tome ne govorite. Jer ako pozovete ambulantu, možda će vas testirati, a možda i neće, ako vas testiraju test će biti tačan, a možda i neće, pozvat će vas Emina, a možda i neće i izolovat će vas, a možda i neće jer oni su stručnjaci, doktori, epidemiolozi i virusolozi, a možda ipak i nisu.
Tako izgleda put pacijenta sa simptomima COVID-a u Kantonu Sarajevu. To nije nikakav put, to je slijepa ulica, sa puno makadama i rupa, bez ikakvih putokaza i bez barem solidnog auta (odnosno dobrog strpljenja), mnogi će se slupati (odnosno, zaraditi ozbiljne psihičke probleme).
(Ime autora poznato redakciji)
