Pri pokušaju stvaranja ‘doma u vozilu’ moraš biti spreman izaći iz zone komfora, imati puno strpljenja i tolerancije – pogotovo ako nisi sam i dijeliš prostor s nekim. Moraš izvagati i odrediti koje stvari su ti doista značajne, govori Tinka Ines Kalajžić (32).
Riječanka koja je zaposlena u filmskoj industriji nedavno je s dečkom Julianom Bonplandom iz Argentine postala vlasnica kombija Volkswagen iz 1981. godine. Preuredili su ga u kućicu na kotačima. Njime namjeravaju obići jadranske otoke, možda stići do Grčke, a u nekim daljnjim planovima im je i vožnja do Turske, Irana i Indije.
Tinka Ines je prije desetak godina počela raditi u filmskoj industriji, a zbog angažmana na raznim reklamama, serijama, dokumentarcima i igranim filmovima neprestano putuje, pa ni sama više nije sigurna što bi mogla nazvati domom. Pola godine radi poslove casting managera, koordinatora statista ili asistenta režije, a u drugoj polovici putuje svijetom. Kad nije na putu, najčešće je u hotelima, a znaju biti i u kućici “none i nonića” na Kantridi.
- Nisam sigurna imam li konkretan i fiksan dom. Mučilo me je to proteklih godina, pogotovo kad bih se našla na drugom kraju svijeta, pa te napadnu nostalgije, strahovi i nedoumice. Živjela sam u hostelima, na tuđim kaučevima, podovima bakica koje bih sretala u selima, na brodovima, u napuštenim autobusima... Zanimljivo je to, uzbudljivo i dinamično, ali nakon nekog vremena te izmori. Trebaš svoj krevet. Svoj jastuk. Svoju šalicu. Svoj WC. Svoj prostor. I koliko god to zvučalo kao neki klišej - nakon toliko putovanja i raznoraznih destinacija stvarno shvatiš da dom možeš ‘nositi unutar sebe’ i da nije toliko vezan za neku geografsku lokaciju - kaže Tinka Ines.
U potrazi za nečim što bismo osjećali kao dom, svoj prostor, kombi se Tinki i Julianu pokazao savršenom idejom, barem u toplom dijelu godine. Uredili su ga kao mali šareni dom na kotačima te uspjeli spojiti strast za putovanjima i posao.
Julian je u IT industriji i radi on-line iz kombija, a Tinku smo, pak, sreli u Splitu gdje je odrađivala casting za film. Doputovali su Flekicom, koju su kupili u Nizozemskoj.
- Pomislila sam kako će biti prekomplicirano dovući ga i uvesti u Hrvatsku. Nasreću, Julian je bez previše drame kroz nekoliko sati riješio cijelu priču. Iako se nadala da će kroz nekoliko dana kombijem moći krenuti oko svijeta, zaredale su se komplikacije. Svi su nas upozoravali: ‘Pazite se, to vam je rupa bez dna!’. I ok, mislim da je svatko svjestan da će na oldtimeru od gotovo 40 godina biti posla. Rušili su nas na tehničkom dva puta. Ali, eto, treća sreća. Flekica je napokon dobila svoje tablice - kaže.
Do prije koju godinu bilo joj je nezamislivo da se može živjeti u vozilu. Dohvatila se dekoriranja interijera, a Julianu je pripala briga o mehanici i servisiranju. U glavi su joj se samo rojile slike šarenih zavjesica, ofarbanih vratašca, raznih dezena na navlakama sjedala za stari Volkswagen...
- Da mi je netko rekao da ću provesti tri tjedna u biranju tekstila za navlake za siceve, sigurno ne bih povjerovala. Zavjese su još u procesu biranja. Na pod smo posložili šarene pločice i prekrili ih zaštitnom folijom. Vrata ormarića sam prefarbavala dobrih mjesec dana. Svaki dan bi osvanuli u nekoj novoj nijansi. Nisam 100% sigurna je li ovo finalna verzija, ali zasad ću se pokušati primiriti. Za tapeciranje krova smo kupili tkaninu, kanticu lijepila, posudili klamericu i krenuli. Nije ispalo savršeno profi, ali za naše potrebe - sasvim solidno - govori Tinka.
Flekičin prijašnji vlasnik ugradio je u ovaj nekad teretni kombi kuhinjicu, sudoper, krevet u prostoru krova, dodatni ležaj i sklopivu klupicu te pregršt ormarića i ladica za spremanje stvari. Tinka je unutrašnjost ukrasila tkaninama s putovanja u Indiju, Brazil, Gvatemalu, Meksiko... Kombi se zašarenio i počeo privlačiti poglede svojim razigranim izgledom. Još treba sanirati hrđu, ugraditi stol, solarni panel i dodatnu bateriju.
- Nisam sigurna iz kojeg razloga imam potrebu zašareniti sve što me okružuje, ali to je valjda znak karaktera. Mnogi mi kažu da im uveselim dan bojama i da ostanem baš ovakva - zaključuje vesela djevojka.
Mi smo, za sad, tek u probnoj fazi. Nismo se još skroz uselili u Flekicu. Putovali smo samo na kraćim rutama pa još nemamo potrebu za ugrađivanje tuša i WC-a. Za sad improviziramo: staneš u kafiću, naručiš kavu - obaviš što trebaš. Nazoveš prijatelja, zamoliš ga da ti ustupi tuš. Snalaziš se, kaže Tinka.
