Rastko Močnik: Mjesto lijeve politike je među masama

"Izlaz je u stvaranju alternative. U samoorganizaciji društva. Kao što je to bilo i u prošlosti."

BUKA portal / 06. Novembar 2019

Foto: Portalnovosti.com

 

"Veliki procvat alternative u Jugoslaviji u kasnim sedamdesetim i u osamdesetim godinama bio je proizvod samoorganizacije kulturno eksproprirane mladeži. Nešto takvo ne može se dekretirati – ali vjerujem da će se prije ili kasnije opet dogoditi."


S poznatim slovenskim i jugoslavenskim sociologom Rastkom Močnikom razgovarali smo o sudbini kritike i teorije, povezano s organizacionim oblicima lijevog djelovanja u nas.

Živimo na poluperiferiji svjetskog sistema u trenutku kada se jedno relativno stabilno uređenje svijeta posvuda urušava. Već je bilo razdoblja u povijesti da je politička situacija u nekim zemljama i regijama očajna, no da svejedno cvjetaju kritika i teorija. Danas to nije slučaj. Pa ni u nas, gdje bismo se imali na što nastaviti. Zašto?

Ne bih rekao da danas nema kritike ili teorije. Samo ih nema u prostorima gdje su se nekada proizvodile i gdje ih još uvijek tražimo. Nema ih na univerzitetima, institutima, u stručnim časopisima… Iz masovnih medija već su ih odavno prognali. Taj proces istjerivanja teorije i kritičke misli iz javnosti nije bio posvuda jednako intenzivan, ali je sada više-manje završen svuda u Evropi. Točno, već je bilo mračnih vremena, a teorija i kritika su ustrajale. Ali gdje su bile teorija i kritika npr. u mraku carske Rusije? U emigraciji, u narodnjačkim, anarhističkim i socijalističkim kružocima, u subverzivnoj štampi. Danas imamo Evropsku uniju pa nemate više kamo emigrirati, ali subverzivne javnosti još se drže. Da podsjetim samo na nedavno preminule Immanuela Wallersteina i Samira Amina te njihove ‘škole’. Ili na teorijsku kritiku inače lijeve svjetsko-sistemske teorije i isto tako lijeve teorije ‘razvoja u nerazvijenost’ od strane ‘političkog marksizma’ (Robert Brenner i njegova ‘škola’). Pa na francuske ekonomiste kao što su Michel Husson, Catherine Samary, Jean-Marie Harribey… Postoje jake lijeve organizacije izvan političkog i akademskog establišmenta, kao Attac, CADTM (Komitet za anuliranje duga trećeg svijeta), novonastala lijeva alternativa Europskoj uniji ReCommons Europe koju animira Eric Toussaint… Postoji grupa Zgroženih ekonomista, Économistes atterrés. Oni su formulirali vrlo preciznu i kompetentnu kritiku ekonomske politike EU-a, s prijedlozima alternativne politike. Kod nas u jugoslovenskom prostoru zaista nema toliko jakih alternativnih grupacija, ali ipak djeluju intelektualno vrlo snažna i produktivna žarišta koja proizvode lijevu teoriju i analiziraju aktuelne procese. Ako pogledate na internetu, naći ćete vrlo kvalitetne sajtove s tekstovima kakve ne možete čitati ni u novinama ni u stručnoj publicistici. Ali je suvišno da vam to govorim, vi lijevu teoriju i kritiku na jugoslovenskim prostorima poznajete bolje od mene. ‘Novosti’ više-manje redovno prate teorijsku proizvodnju na našim prostorima: tim svojim radom su iznimka među medijima i obavljaju funkciju od historijskog značaja. Problem je, doduše, da teorija i lijeva politika nemaju institucionalnu podršku, da su kod nas plod entuzijazma i samoodricanja. One i oni koji proizvode teoriju moraju da rade gluposti da prežive, a preživljavaju sirovom samoeksploatacijom tako da za teoriju ostaje malo energije i vremena. Danas je prva borba teorije i kritike boj protiv biopolitike suvremenog kapitalizma. Čiste teorijske preokupacije dolaze na red tek kasnije.

Etablirana ‘javnost’ nije javnost pošto je monopolizirana u rukama buržoaske politike – a ‘underground’ opet nije javnost pošto mu fali infrastruktura i raspada se u male, vrlo produktivne, ali nepovezane grupice

Svojedobno smo kritizirali javne intelektualce kao mandarine, čija riječ se nekritički prenosi. No danas smo svjedoci urušavanja samog koncepta javnog intelektualca. U nas kažu da nema ljudi koji bi bili moralnim vertikalama i čija riječ bi imala težinu. Što je sve tomu razlog?

Čini mi se da su upravo ti javni intelektualci mnogo pridonijeli istjerivanju teorije i uništavanju javnosti. Među prominentnim medijskim zvijezdama bili su – i još su uvijek – npr. takozvani novi filozofi. Sada više nisu toliko novi, ali još uvijek prave sramotu filozofiji. U čemu je njihov trik? Prisvojili su radikalnu retoriku ljevice – a ono što tom retorikom govore je ono što se od njih očekuje: desničarske trivijalnosti. Zdravorazumske floskule – a ‘zdravi razum’ je vladajuća ideologija. ‘Javni um’, kao doduše i sama ‘javnost’, najčešće su bili iluzije. Realno govoreći, to su bili ili elitistički intelektualni krugovi ili aparati vladajuće ideologije. Iznimke su periodi prijeloma: ne toliko prosvjetiteljstvo koje je bilo elitističko, koliko period prije i poslije Oktobarske revolucije, pa jugoslovenski socijalizam. Intelektualna eksplozija dvadesetih godina u Sovjetskom Savezu još je uvijek izvor teorijske i umjetničke inspiracije! Tada su proizveli niz koncepata koje je trebalo poslije Drugog rata ponovno pronaći: materijalnu egzistenciju ideologije (Vološinov – Althusser), nesvjesno – strukturirano ne kao ‘govor’ nego kao ideologija (Vološinov – Lacan), dopunski element (Maljevič – Derrida). U slikarstvu je ‘monokrom’ prvi proizveo Rodčenko godine 1921., a ne Klein i Rothko poslije Drugog rata. Za Rodčenka je to bio kraj umjetnosti u tradicionalnom klasnom smislu – a za ove kasnije to je bio samo jedan modernizam među mnogima.

U Jugoslaviji treba pogledati broj i kvalitetu teorijskih i kulturnih časopisa, nivo izdavačkih programa, što se prevodilo i koliko se – kritički i teorijski – originalno pisalo i uživo diskutiralo baš o suvremenim procesima i praksama u socijalizmu – pa vidimo da su naša mjerila jako previsoka za sadašnja vremena. Vidim dva glavna uzroka za dekadenciju: ekonomski je uzrok komercijalizacija, a politički buržoaska demokracija kao institucija koja spontano teži trivijalnosti i jednoumlju.

Kafanska debata

Dogodile su se promjene u strukturi javnog mnijenja. Ono što je relativno davno opisao njemački filozof Jürgen Habermas u svojoj knjizi na tu temu u međuvremenu se samo radikaliziralo?

Habermas je zaista utvrdio da je masa društva već od dvadesetih godina 20. vijeka postala potrošačem politike. Ljudi su, nažalost, čitali samo njegove opise herojskog doba revolucionarne buržoazije – i nisu polagali pažnju na ono što je iz toga proizašlo kada je buržoazija preuzela vlast. Povijest se danas događa na marginama, u podpolju – ono na površini je samo sve teža, sve brutalnija reprodukcija jednog neljudskog i asocijalnog sistema. Danas postoje pustinja zvanične javnosti i divljina teorijskih inicijativa, intelektualnih prodora, aktuelnih analiza. Etablirana ‘javnost’ nije javnost pošto je monopolizirana u rukama buržoaske politike – a ‘underground’ opet nije javnost pošto mu fali infrastruktura i raspada se u male, vrlo produktivne, ali nepovezane grupice.

Često ističete da je teorija izgnana s univerziteta. Što je budućnost ustanova visokog školstva, ako smo svjedoci njihova brodoloma? Treba li brod koji tone spašavati ili napustiti?

Ovo je zaista akademsko pitanje. Teoretičarke i teoretičare ne puštaju na univerzitete i na institute, pa tako nemaju prilike da se pitaju da li treba ustrajati u institucionalnoj gerili ili stvarati autonomne alternative. Autonomija je njihova sudbina – samo što je bez institucionalne infrastrukture i, naravno, bez novca.

I mediji proživljavaju višestruku strukturnu krizu. S jedne strane ona je tehnološka, s druge komercijalna, a njihov odgovor kao da je samoubilački: sve veća zalijepljenost za političku kasu i propadanje interesa za društvo. Kako onda danas ‘braniti društvo’, kako se naziva jedna zbirka Michela Foucaulta?

Propast medija je spektakularna, ali razumljiva. Na početku sadašnje buržoaske demokracije bio sam šokiran kada sam vidio da javna televizija i javni radio imitiraju privatne radije i televizije. Ali to je samo varljiv utisak. Javni mediji ne podražavaju privatne, nego samo reproduciraju dominantnu ideološku formu. A u tu formu spada i ulagivanje sponzorima. Sponzor privatnih medija je kapital, a javnih vladajuća politika. Kapital stvara reklamni diskurs jer treba komercijalizirati svoju hiperprodukciju – a vladajuća politika opet traži reklamu jer treba kompenzirati svoju ‘hiperprodukciju’, tj. odsustvo ideja. Izlaz je u stvaranju alternative. U samoorganizaciji društva. Kao što je to bilo i u prošlosti. Veliki procvat alternative u Jugoslaviji u kasnim sedamdesetim i u osamdesetim godinama bio je proizvod samoorganizacije kulturno eksproprirane mladeži. Nešto takvo ne može se dekretirati – ali vjerujem da će se prije ili kasnije opet dogoditi.

Milan Kangrga je 1971. u ‘nastupanju srednje klase’ vidio opasnost po socijalizam. Bio je u pravu. Ali sada se krećemo u suprotnom pravcu: u Jugoslaviji su se seljaci i proleteri transformirali u srednju klasu – danas se srednja klasa proletarizira

Tzv. društveni mediji, od ushita demokratizacije koju su trebali donijeti, pretvorili su se u novu moru. Kako izbjeći moraliziranje, a biti kritičan spram njihovih učinaka?

Socijalne mreže donose kafansku debatu. Samo što su kavane nekada bile intelektualna žarišta. Kavana dakle nije prava analogija. Možda bismo mogli reći da malograđanstvo, tvorac pretenciozno nazvanih društvenih mreža, uz svoju objektivnu proletarizaciju subjektivno preuzima lumpenproletersku ideologiju. To je njihov način kako se odupiru nestajanju svog sloja. Naravno, nije dobro moralizirati – možemo jednostavno analizirati klasni karakter tog miljea. Malograđanstvo je unutrašnje proturječna kategorija. Milan Kangrga je godine 1971. u ‘nastupanju srednje klase’ vidio opasnost po jugoslovenski socijalizam. Bio je u pravu. Ali sada se proces kreće u suprotnom pravcu: u Jugoslaviji su se seljaci i proleteri transformirali u srednju klasu – danas se srednja klasa proletarizira. To bi mogla biti objektivna osnova za njenu radikalizaciju na lijevoj platformi.

Imaginacija i partija

U kakvoj su vezi nepostojanje jake političke ljevice i skretanje javnog mnijenja udesno, čemu stalno prisustvujemo gotovo posvuda, a posebno u nas, bujanjem historijskog revizionizma? Zašto naše ljevičarske grupe i stranke nisu sposobne izgraditi svoju strukturu neke jače ‘kontrajavnosti’, već imaju samo taktiku prodora u mejnstrim, a i u tome nisu naročito uspješne?

Položaj lijeve partije je nešto posebno. Ona se, doduše, konstituira kao jedna partija među mnogima u aparatu buržoaskog parlamentarizma – ali njena je namjera da uništi taj aparat reprodukcije kapitalizma i da uvede socijalističku demokraciju, politički aparat prelaska u socijalizam. Zato se i praksa lijeve partije bitno razlikuje od prakse buržoaskih partija. Težište lijeve partijske prakse nije u parlamentu, parlament je samo tribina za propagandu. I eventualno sredstvo za popravke u okviru postojećeg sistema. Ali glavno područje lijeve politike je među masama. Od masa partijski kadrovi uče o stvarnim životnim uslovima radnih ljudi, od njih mogu naučiti klasni odnos prema tim uslovima i prema nosiocima njihovog održavanja i obnavljanja. Zajedno s radnim masama partija prvo stvara ideološku platformu za analizu objektivnih procesa neljudskog i asocijalnog kapitalističkog sistema. Polazeći od ideološkog preobražaja svoje svijesti, radne mase započinju socijalističku društvenu transformaciju.

U naše vrijeme su se lijeve političke formacije angažirale ili u aparatu buržoaskog parlamentarizma, gdje su postigle značajne uspjehe kao npr. Levica u Sloveniji (podizanje minimalne plaće, podizanje minimalne osnove za studentske honorare, ukidanje dopunskog privatnog zdravstvenog osiguranja, neke intervencije u stambenu politiku itd.) ili pak rade na izgrađivanju političke platforme, kao npr. Radnički portal. Ali do sada nijedna lijeva formacija nije uspjela da se angažira u oba pravca lijeve politike. Ipak sam optimist jer su lijeve politike, usprkos dosadašnjoj svojoj jednostranosti, postigle visoku kvalitetu političke analize i njenog predstavljanja – i priličnu vještinu u okvirima sebi neprijateljskog buržoaskog parlamentarizma.

Pesimizam i optimizam, rekao je filozof Theodor Adorno, nisu teorijska polazišta. Nedostaje li nam onda lijeve imaginacije?

Nedostaje jednostavno političke snage. Imaginacija se najčešće rađa iz spontane djelatnosti buntovnih masa. Niče neprestano iz hiljadu stvaralačkih kružoka, studijskih grupa, samoorganiziranih inicijativa. Ali onda treba politička snaga, aparat koji je sposoban da sačuva ova dostignuća imaginacije, da ih organizira, da im osigura trajnost u konkretnim formama prilagođenim konkretnim historijskim situacijama. Ukratko, uz imaginaciju treba partija. Poučan primjer je egipatsko proljeće. Počelo je kao spontani masovni pokret, pun antisistemske imaginacije – a na izborima je pobijedila politička formacija koja već decenijama radi među masama. Završilo je u okvirima perifernog društveno-političkog sistema, stvaralačka imaginacija se izgubila. Bez partije kao kolektivnog intelektualca i materijalnog političkog i ideološkog aparata, imaginacija se gubi u pijesku historije.

Kako da onda teorija ponovno postane praktičkom i kao materijalna sila sudjeluje u promjeni svijeta?

To će biti rezultat kolektivnog rada, možda rada više generacija. A možda to i nije tako udaljeno. Vrijeme sada brzo protječe. Negativni uslovi već su tu. Proizvođači teorije izbačeni su iz ideoloških aparata, već su dio radnih masa, eksploatiranih, potlačenih. Teoretičarke i teoretičari razvijaju klasnu svijest, radnice i radnici ih primaju kao svoje. Time se stvara eksplozivna smjesa, ideje postaju materijalna snaga. Snaga za historijske promjene.

 

Portalnovosti.com


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.