Svetlana Janković rođena je u Čačku 1963. godine. Kao studentkinja Fakulteta političkih nauka, bila je sigurna da će jednog dana nositi uniformu, ali je u martu '83. godine shvatila da će to biti vojna uniforma. Iskoristivši prvu mogućnost za regrutaciju žena tada, otišla je na služenje vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Vojnu karijeru počela je kraj Zadra, gdje je tri mjeseca stažirala sa muškom vojskom.
A onda je počeo rat. U tom periodu je postala i majka, pa je imala ogromnu dilemu - da li napustiti svoju jedinicu ili ostati. Uprkos spremnosti da sve napusti, osjećala je odgovornost prema ljudima sa kojima je radila, pa je ipak ostala. Tokom godina provedenih u vojsci, promijenila ih je nekoliko uslijed njihovih promjena imena. Prvo je bila u JNA, potom u Jugoslovenskoj armiji, vojsci Savezne Republike Jugoslavije, a kasnije u vojsci Srbije i Crne Gore. Na kraju je bila u vojsci Srbije, a iz rata je izašla, kako uvijek govori, sa najvećim ratnim ordenom, svojim sinom.
Svetlana je danas aktivno uključena u izgradnju mira, a razgovor sa njom vodili smo na mirovnom skupu ratnih veterana u Jajcu.
Iz ugla podnesene žrtve u ratu i današnjeg sistema u kojem živimo, Svetlana kaže da su žrtve bile uzaludne, te da se rat mogao izbjeći. Ulogu žena u aktivnoj izgradnji mira vidi kao veoma značajnu i uvjerena je da tim putem treba i nastaviti. Ona je na mirovnom skupu u organizaciji Centra za nenasilnu akciju, zajedno sa drugim ratnim veteranima različitih vojski obišla mjesta stradanja u Jajcu i njegovoj okolini. Bila je to prilika da se pošalje zajednička poruka mira.
Svjesna toga da je u društvima nastalim raspadom Jugoslavije nedovoljno pomirljivih poruka, Svetlana ističe da je pitanje o istinskom pomirenju na svakodnevnom nivou od krucijalnog značaja.
„Procesi pomirenja idu nabolje, ali vrlo, vrlo malim koracima. Imam osećaj kao da se penjemo na Kineski zid, pa je jedna stepenica niža, pa onda dođe velika. U tom smislu, mislim da smo mi daleko od pravog istinskog pomirenja. Možda u entitetima gde su tri naroda to mora da se dogodi, jer prosto prirodnost i neposrednost dovedu do toga. Ali tamo gde je jedan narod većinski, to je teže. Pomirenje je lakše onima koji osim svoje lične traume nemaju nikakve druge, ali imamo ljude koji su izgubili članove familije i bliske osobe, za njih je pomirenje sigurno nemoguća misija.“
Mirovni trening na kojem je nedavno učestvovala pokazao joj je da ljudi koji su doživjeli najveće traume imaju više snage da se suoče i pomire nego neki mladi ljudi koji to nisu osjetili. Ali, kako dodaje, mi kao društvo nemamo vremena da se bavimo njima, jer na svim ovim prostorima oni većinom napuštaju zemlje Balkana i odlaze za boljim životom.
„´Rat započinju ljudi koji se znaju, a vode ga ljudi koji se ne poznaju´, rekao je Ajnštajn. A ovo je prilika da vidim ljude sa drugih strana i čujem njihova iskustva. Da pričam sa njima. Teško je videti ogromne spiskove imena, koji god da je narod stradao. I naročito kada su u pitanju neobeležena mesta stradanja. Naravno, svi smo mi žrtve svega onoga što se događalo. Sećam se kada sam se '92. vratila iz Hrvatske u svoj kraj, gledala sam film „Vukovar jedna priča“, za koji nisam sigurna da li oslikava ili ne realnu sliku rata, jer nisam bila na tim prostorima. Ali svejedno me zabolela priča i bila sam jako ljuta. Tada sam bila najsvesnija svega, naročito šta politika radi sa nama. I zato kažem da se putevima pomirenja ide veoma malim koracima, ali ne treba odustati.“
Dodala je i kako je potrebno izaći iz svojih cipela i ući u tuđe, ali nas elite koje vode naša društva ipak sputavaju u tome da budemo realni.
„Mislim da ne gledamo stvari iz pravog ugla. Ali evo ovo što mi danas sedimo mirno i pričamo o tome, to je nešto što mi kada imamo ne znamo da cenimo. Tek onda kada izgubimo toga postanemo svesni. Mislim da naša deca sutra moraju da shvate da svako od nas mora malo da pomeri i pređe na stepenicu ka gore, kako bismo stvari gurali napred i ne bavili se diskriminacijom i lošim obrascima ponašanja.“
Ipak, loši obrasci ponašanja ne samo da su prisutni u našem društvu, nego često i upravljaju njime. Tako je apsolutni paradoks da su ljudi koji su mahom odgovorni za ratne zločine danas na visokim državnim pozicijama na prostorima bivše Jugoslavije. Koliko takva situacija vrijeđa i otežava samu izgradnju mira, dovoljno je rekla i sama Svetlana.
„Na ovim prostorima nema odgovornosti. Mi ne trebamo da se smirimo dok sve počinioce i zločince ne dovedemo pred lice pravde. Bilo koje da su nacije, pripadnosti, bilo koja vrsta nasilja i zločina. Dok to ne dovedemo do kraja, neće biti mira. A za to su upravo najodgovorniji oni koji su na poziciji vlasti. Ali valjda smo svi mi koji gradimo mir upravo tu što nismo političari. To prosto govori da ljudi imaju drugačije parametre kada se bave politikom. Ko god da se bavi politikom neće priznati greške. Mislim da to ne rade ni svetski političari. Nema kolektivne odgovornosti. Svi smo mi ipak pojedinci.“
A ti pojedinci, kako je dodala, čine zajednice u kojima živimo. I na nama je da ih gradimo na drugačiji način od nametnutog. Svetlana je na kraju dodala da su pogrešne metode naših rješavanja problema, gdje svi ili hoćemo riješiti stvari u državi ili želimo da nam država riješi stvari. A trebalo bi, baš kao i uvijek, uraditi ono najteže, a najvažnije, a to je krenuti od sebe.
Put ka izgradnji mira nije jednostavan, ali je neophodno napraviti svoj korak na tom putu.
