Jedan takav pokušaj, možda čak i pionirski, bio je časopis Sarajevske sveske koji je pokrenula grupa intelektualaca iz želje za međusobnom komunikacijom.
Povodom obilježavanja deset godina rada i 30 izdanih brojeva, u Banjaluci je, u utorak naveče u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS, održana promocija ovog časopisa pred velikim brojem okupljenih zaljubljenika u lijepu riječ. Tom prilikom je ukazano na ono što je najvažnije kad je regionalna saradnja u pitanju, a to su dijalog i komunikacija među ljudima.
Kad su Sarajevske sveske prije deset godina pokrenute, cilj je bio da se na taj način uspostave pokidane veze među institucijama kulture i kulturnim i javnim radnicima u regionu. U to vrijeme to je bio jedan od rijetkih pokušaja povezivanja te vrste, pa su se svi oni koji su se okupili oko ovog projekta, kako kaže glavni urednik Velimir Visković, morali nositi sa epitetom izdajnika.
Pri formiranju časopisa, u mnogim sredinama ljudi su govorili da se pokidane veze ne mogu povezati. Ipak, nekoliko ljudi je krenula sa radom, a nije prošlo mnogo vremena da se toj nekolicini priključe i mnogi koji su sumnjali u cijelu ideju.
Književnik Velimir Visković rekao je da je u vrijeme kad se došlo na ideju o stvaranju ovog časopisa već došlo do saradnje na ekonomskom nivou u regionu, ali da je povezivanje u oblasti kulture išlo malo teže.
„Pisci su tvrdili da je književnost ona bit koja čini suštinu nacionalnog identiteta i da se ne treba povezivati, jer bi time došlo do rekonstrukcije zajedničkog prostora. Sarajevskim sveskama neke granice su prekoračene i doista smo uspjeli okupiti intelektualnu elitu nekadašnje Jugoslavije kojom smo pokazali da se može surađivati. Za naše sredine nije dobro ukoliko se one svedu samo na svoje uske granice, jer se time zatvara polje saradnje i preplitanja kulturnih raznolikosti“, rekao je za BUKU Visković.
Prvi brojevi Sarajevskih sveski bili su pokušaji suočavanja sa posljedicama poslijeratnih godina, a prije svega suočavanje intelektualaca sa vlastitom odgovornošću za rat. Tom problemu u cijelosti je posvećeno četvrto izdanje Sveski pod nazivom „Književnost i nacionalna ideologija“.
„Ako se sjetimo osamdesetih godina, ne možemo zaboraviti istaknute intelektualce koji su u svojim sredinama programirali međunacionalne sukobe podupirujući nacionalističke ideologije. U devedestim godinama neki od njih su se transformirali pokušavajući se prikazati kao borci za liberalne ideje. Iako nisam protiv toga da se ljudi mogu transformirati, moramo podsjetiti na one koji su davajući radikalne izjave popločali put prema nacionalnim sukobima i pogromima. Na to treba podsjetiti da se takve stvari ne bi u budućnosti ponavljale“, istakao je Visković.
U vrijeme kad su Sveske počele izlaziti u Hrvatskoj i Sloveniji, vladalo je anti-balkansko raspoloženje i svako ko je pokušo raditi na povezivanju u oblasti kulture nosio je stigmu nacionalnog izdajnika, a, prema Viskovićevim riječima, ljudima nije bilo lako prihvatiti taj epitet. Međutim, kad je sve započelo, bilo je lako naći „izdajnike“ na raznim stranama bivše Jugoslavije.
Pored glavnog urednika Viskovića, na promociji je govorila i Vojka Smiljanić Đikić, pjesnikinja, idejni tvorac i izvršni urednik Sarajevskih sveski, žena bez čijeg entuzijazma ne bi ni bilo Sarajevskih sveski. Ona nije krila oduševljenje velikim brojem mladih ljudi koji su bili prisutni te večeri.
Tokom promocije, Vojka Smiljanić Đikić pričala je o iskustvima u vezi sa formiranjem Sveski i poblemima sa kojima su se suočavali. Uprkos problemima, postoji jaka volja i želja da se intenzivno nastavi sa radom, jer je ovo projekat u koji vjeruju svi koji su oko njega okupljeni. Status koji ovaj književni časopis danas ima u regionu je za njega priznanje, a objaviti tekst u Sarajevskim sveskama među knjiženicima je postalo stvar prestiža.
“Posljednjih dvadeset godina mi smo prošli kroz zvjersku katastrofu i izlazeći iz tog jada nalazimo se u stanju zbunjenosti gdje je sve osiromašeno. Ostavljeno nam je da svako na svoj način pokušava da nađe izlaz i da pokuša da zaleči rane, popravi kuće, sahrani mrtve i vrati život u normalni tok. Sarajevske sveske su jedan od tih poslova koji su morali biti urađeni. One okupljaju ljude koji su i prije rata bili prijatelji da bi u novim okolnostima nešto zajedno stvorili. Danas povezivanje u regionu postaje sve normalnije, tako da bih mogla reći da su možda Sveske prerano počele i zbog toga smo imali određenih otpora, ali put saradnje je onaj put kojim se mora ići”, rekla je za BUKU Smiljanić Đikić.
Sveske ne bi mogle postojati bez velikog broja saradnika i književnika koji su svoje tekstove objavljivali u ovom časopisu. Kao redakcija časopisa potpisuju se Ljubica Arsić, Mitja Čander, Aleš Debeljak, Zdravko Grebo, Miljenko Jergović, Dževad Karahasan, Enver Kazaz, Julijana Matanović, Andrej Nikolaidis, Slobodan Šnajder i mnogi drugi književnici koje ovdje nismo naveli. Na promociji u Banjaluci, svoje pjesme i prozne tekstove čitali su književnici iz BiH, Hrvatske i Srbije: Dževad Karahasan, Berislav Blagojević, Mirjana Stefanović, Sinan Gudžević, Tanja Stupar Trifunović i Ranko Risojević.
Književnik Dževad Karahasan istakao je da je časopis dokazao da se na ovom jezikom, odnosno jezicima, može pisati bez isključivosti, a upravo je to, u momentu kad su se osnivale Sarajevske sveske, bilo najteže.
„Sarajevske sveske deset godina su tiho i uporno radile. U ambijentu gdje svi urlaju, šapat se najviše čuje, a taj šapat čuju samo oni oni koji žele slušati. Kultura je jedina oblast koja može povezati ljude u BiH, regionu, ali i šire, jer živimo u vremenu sukoba i nedijaloga. Svaka kultura ima dva procesa koja se odvijaju paralelno. Jedan proces vodi prema ograđivanju od drugih kultura, a drugi proces je razvoj izvođenja instumenata prevođenja. Kad kultura ima samo jedan element ona gubi svoju suštinu. Onog momenta kad jedna kultura ne pristaje da prevodi elemente druge kulture, ona prestaje biti kultura i postaje barbarizam, a temeljna osobina barbarizma jeste ignorancija“, rekao je za BUKU Karahasan, dodajući da nama u BiH zajednički jezik služi da uvijek proizvodimo nove nesporazume.
Kroz časopis su se tematski obrađivali problemi koji su u sociološkom pogledu zanimljivi, poput tema o ženama, mladima, nomadizmu, ratu, filmu, gradu.... Svoje radove i promišljanja na ove teme, pored spomenuti članova redakcije, objavljivali su i drugi poznati i oni malo manje poznati pisci sa širokog područja bivše Jugoslavije, bez obzira gdje danas žive.
Ranko Risojević, književnik iz Banjaluke, istakao je da je oko Sarajevskih sveski okupljena sjajna ekipa koja se javila u jednom traumatizovanom vremenu koje je zahvatilo ove prostore.
„U okviru Sarajevskih sveski zastupljeni su autori koji neće doprinijeti podjelama, nego upoznavanju. Pored toga, traže se autori koji imaju određenu dozu kritičnosti, jer mi moramo biti kritični prema društvu u kojem živimo. Najgora vrsta književnika u savremenom vremenu su servilni tipovi koji aminuju sve ono što se dešava. Strašno je da danas imamo ljude u obrazovnom sistemu i književnosti koji ne žele dijalog i kad im se prigovori da je takvo razmišljanje slično fašističkim oblicima ponašanja, oni se ljute. Kad se tako stvari postave onda su oni ili slabo obrazovani ili bezobrazno glupi, trećeg nema“, rekao je za BUKU Risojević.
O značaju Sarajevski sveski svjedočila su i tri ambasadora koji su bili prisutni na promociji u Banjaluci. Ambasador Kraljevine Švedske u BiH Bo Willian Hedberg istakao je da on cijeni rad Sarajevskih sveski i dodao da su nam, u ovim teškim vremenima u kojima se nalazi BiH, potrebni optimizam i gledanje naprijed. Na ovu njegovu konstataciju šaljivo je odgovorio ambasador Kraljevine Norveške u BiH Jan Braathu koji je rekao da je takva potreba za optimističnim pogledom na svijet karakteristična za Šveđane. On je takođe istakao da su Sarajevske sveske subverzivan projekat sa konstruktivnim ciljem.
„Sarajevske sveske pokušavaju umanjiti najgore granice između ljudi, a to su duhovne granice. Ukoliko ne želimo da razumijemo svoje susjede dolazi do stvaranja još većih zidova među ljudima. Vi ste ovdje u zavidnoj poziciji jer imate priliku razumjeti jedni druge, samo trebate raditi na uspostavljaju bolje komunikacije, a to će dovesti i do boljeg razumijevanja na političkom nivou“, rekao je ambasador Braathu.
Ambasador Republike Slovenije u BiH Andrej Graseli istakao je da se Sarajevske sveske baziraju na idejama tolerancije i kompromisa koje su temeljne za svaku saradnju na Balkanu i u Evropi.
Posljednji, ali ne i zadnji, broj Sarajevskih sveski govori o temi „Melankolija/Nostalgija“, a urednički tim je istakao da su sada stasali da se bave i artističkim temama. U ovoj temi najviše se prepoznaju oni ljudi koji su bili primorani da promijene mjesto življenja osjećajući nostalgiju za rodnim mjestom i ljudima koje su ostavili za sobom. Teško je da postoji čovjek sa ovih prostora koji nema nekoga, ili sam nije, negdje daleko od svoje porodice i bližnjih tako da ga stalno prati osjećanje nostalgije za vremenima kad je porodica bila na okupu. Kroz ovaj broj možemo vidjeti prikaze nekih drugih vremena, gradova, ljudi i osjećaja koji nas u pogledu na prošlost mogu samo ispreplesti u zajedništvu.
Sarajevske sveske nisu povezale sve ljude na ovim prostorima, jer njihov glas nije toliko jak da bi nadglasao glas razdora i netolerancije koji prevladava. Međutim, samo mala volja za slušanjem može nam pokazati da onaj drugi nije toliko različit od nas i da na jeziku koji svi razumijemo ipak možemo razgovarati.
