Narode upali televizore vrijeme je za novi šou program. Boks meč Mile vs. Zlaja može da počne, svojevremeno rivalstvo Holefilda i Tajsona je mala maca za udarce niske koje njih dvojica jedan drugom udaraju. Ima tu još učesnika, samo što su oni pero laka kategorija.
Oni koji bi da države Bosne nema traže mjesto šefa diplomatije iste, te se pozivaju na političku realnost. A realnost je ta da je u državnom sistemu BiH osim potrebnog broja glasova građana (koji su neizostavni da bi se došlo do vlasti) treba prebrojati i broj krvnih zrnaca glasača kako bi se tačno moglo utvrditi kojoj narodnosti isti pripada i na osnovu toga kome koje mjesto u Savjetu ministara sljeduje.
Nema šta, treba prihvatiti takvu realnost. Ali realno je i to da pripadnik nekog naroda ne mora biti isključivo iz jedne, ili eventualno dvije partije, iz čijih redova djeluje negativni stav prema državi BiH, a isti bi da se bave njenom diplomatijom. To mjesto bi recimo mogli da daju nekome ko sebe naziva Bosancem (možda bolje Kinezom), a koji je bez kompleksa zbog kojih sebe mora odrediti kao pripadnika nekog od tri konstitutivna naroda. Avaj, ali Bosanaca u Bosni zapravo i nema, i to je realnost.
Fakat je da Bosanaca nema i ne smije da bude u politici Bosne i Hercegovine. Ustav ove države je izbrisao svoga građanina. Patriota ove zemlje je državni neprijatelj broj jedan, a antitjela koja šire zarazu u zemlji su opšteprihvaćena stvar i smiju da je šire i dalje. Na temelju čega će se formirati vlast u BiH i da li nam je takva vlast uopšte i potrebna? Kako stvoriti normalnu političku klimu u državi kada nacional(ističke)ne stranke na državu gledaju kao na nužno zlo koje je kamen spoticanja u ostvarenju njihovih ličnih interesa ukoričenih u interese naroda.
«Nama treba četiri ministra, jer smo najbolji među najboljima», dreči prvi, «Nama treba šest, jer smo najugroženiji!», galami drugi, «Nama petnaest jer nas najviše ima!» kuka treći, « A nama treba hljeba jer smo gladni!», trebao bi da kaže narod i da ih sve redom pošalje u tri lijepe materine.
Za vođe partija, a samim tim i naroda BiH, matematika postoji samo kad se treba obračunati broj glasova na izborima ili broj ministarskih fotelja koje će im pripasti kada se domognu položaja. Pred kamerama glumataju zabrinjene ljude za svoj narod ali se digitrona ne laćaju kada treba izračunati na koji način da poprave standard građana. Oni što se busaju da pripadaju kojekakvim građanskim strankama građanske su stranke samo u toliko koliko im taj prefiks omogućava da ćornu što veći broj glasova od naroda. A narod ovca pa ne pamti da su istog tog tipa nosili na svojoj grbači prije pet, deset ili petnaest godina. Svi oni iste tikve sade i sa istim tikvama se slade, a na glavama ništa drugo do tikvi niti nemaju. Broje do onog broja koliko svojih ljudi na položaju imaju i fertik. Šta će im druga matematika. «Jedan, dva, tri, četiri ministra, ok, men' dovoljno, idemo dalje!»
Evo i sada, ode bratija u Mostar da se dogovore kome će i koliko. Potrošilo se mnogo na morima i jezerima, dugačak je odmor bio. Valja se sada i na državni budžet osloniti i zaraditi koju paru. A ministarsko mjesto nije sitan posao. Izvor je to koji kraja nema. Jedan ministar znade, ako je sposoban, uposliti još stotinjak gladnih usta; naravno, gladnih usta iz svoje partije.
Ako i treba tako. Ali drugovi političari, naročito vi gospodo iz RS-a, ako već cijevčite med i mlijeko koje vam država Bosna i Hercegovina omogućava, barem se sjetite da nekada o njoj kažete jednu lijepu riječ. Kao što narod kaže: Nije red da prdite dok vas pop krsti!
