Red Hot Chili Peppers: Bend koji se ne zaustavlja

<p><strong>Šta sprečava članove benda Red Hot Chili Peppers da se povuku na plažu i da samo sjede i jedu burritos? Rob Fitzpatrick pita kraljeve roka iz LA-ja kako nakon toliko vremena i dalje uspijevaju praviti takav haos.</strong></p>

The Guardian / 22. August 2011

 

 

 

The Red Hot Chili Peppers su Josh Klinghoffer, Anthony Kiedis, Chad Smith, Flea.

Pola benda sjedi nasuprot mene na raskošnim sofama u apartmanu na posljednjem spratu hotela na plaži u gradiću Santa Monika, u Kaliforniji. Kroz prozor s moje lijeve strane vidi se Pacifik, dok se kroz prozor s moje desne strane vidi sajam užitaka – plaža Venice Beach. Dva su sata poslije podne i sunce nemilosrdno prži. Čak je i momak koji je do maločas ležao na leđima kraj bazena sa nogama raširenim tako da mu i bedra s unutrašnje strane budu osunčana, grabi peškir i povlači se u hlad kraj šanka. Dolje na plaži, ogromni buldožeri valjaju se naprijed-nazad, prebacujući pijesak u nedogled. Pištanje rikverca čuje se na kraju svake naše rečenice.

Bas gitarista Michael "Flea" Balzary je nevjerovatan. Sa 48 godina on je reklama za vječnu adolescenciju. Objašnjava nešto o tome kako njegova ljubav prema surfanju inspiriše njegovu ljubav prema pisanju stihova. Pokušavam da ga pratim, ali njegova odjeća i držanje mi odvlače pažnju. Flea je silno poznat već toliko dugo da je potpuno odbacio sve konvencije u svom ponašanju i sada nesputano plovi po vlastitom mentalnom plavetnilu, blaženog, preplanulog osmjeha, koji nosi kao prkosnu gusarsku zastavu.

"Ta mašinerija mora biti u službi naše nepredvidljivosti i improvizacije," izjavljuje, kao odgovor na moje pitanje kako bendu osnovanom prije gotovo 30 godina polazi za rukom da im stvari budu interesantne na još jednoj svjetskoj turneji. "Nije dovoljno dobro svirati. Nije dovoljno ni biti zabavan – briga me za to. Moramo improvizovati i moramo eksperimentisati i moramo raditi i stvari koje mogu ispasti loše i sve što ponesemo sa sobom – ljudi i oprema – moraju služiti tom cilju."

Šta god mislili o Red Hot Chili Peppersima, ne možete a da se ne divite nekome ko ima tako visoke ideale za svoju pop grupu. Naročito kada taj neko na sebi ima kombinezon sa svojim inicijalima, iste vrišteće, psihodelične bejbi plave boje u koju je ofarbao i svoju kosu.

"Na kraju mi je nevažno da li ljudi vole naš novi album ili nas kao bend," kaže Flea. "Ali zabavno je pričati o svemu tome."

Na drugoj sofi, jednako opušten, bubnjar Chad Smith, 49, tiho se namješta na svom mjestu. Skupocjeni sat veličine tanjira za ručavanje koji visi sa njegove ruke jedini otkriva da se ne radi o običnom čovjeku. Treći je dan promotivnih aktivnosti za njihov novi album I'm With You, i svi nastoje da ispune svoj zadatak.

Pitam Flea i Smitha da li naslov albuma znači da oni razumiju druge ili da su uz njih.

"Svejedno! Možete to shvatiti kako želite" kaže Flea, pucajući od energije. "Ja ću ga odnijeti u vazduhoplovnu bazu i puštati ga u nultoj gravitaciji."

"Znate, veoma cijenim to što Flea radi u ovom procesu," Smith kaže, polako uzimajući bocu mineralne vode iz fino izrezbarene srebrne posude s ledom. "On je artikulisaniji, pa odrađuje veliki dio posla."

I'm With You je deseti studijski album Red Hot Chili Peppersa – što je priličan podvig za bend osnovan “iz zafrkancije” u Los Anđelesu 1983. godine. Album kombinuje surfersku muziku, disko, fank, spejs džez 70-ih Georga Dukea i Herbie Hancocka ("To mi je veliki kompliment," kaže Flea), čak i glam-popa grupe T-Rex ("E to mi je uljepšalo dan," pjevač Anthony Kiedis kaže kasnije). Ako ste već odlučili da ih ne podnosite, to neće promijeniti vaše mišljenje, ali to govori da se radi o bendu koji se i dalje oduševljava mogućnostima koje muzika pruža. S obzirom na to da je istorijat benda okaljan upotrebom droga i smrtnim slučajem, Peppersi održavaju iznenađujući nivo produktivnosti: Kiedis i Flea govore o "gomili" materijala koji niko osim njih i njihovog dugogodišnjeg producenta Ricka Rubina nikada nije ni čuo.

"Kreativnost je nekad veća nekad manja," kaže Flea. "Mi smo imali sreće. Zaradili smo gomilu novca. Mogli bismo sjediti na plaži i jesti burritos, ali čak i kada smo ljuti jedni na druge i dalje sjedimo u sobi i radimo. Igor Stravinski je sjedio za svojim klavirom svaki jebeni dan. Nekada bi njegova muzika bila sranje i žena bi ga izluđivala – ali on je istrajao. Isto važi i za Nick Cavea, najvećeg živog tekstopisca. On ide na posao! Svaki dan. I to je ono što i mi radimo."

Uprkos prozaičnom načinu na koji Flea opisuje njihove sadašnje radne navike, u priči o Pepersima ima mnogo mračne romantike. Flea i Kiedis su prijatelji iz ranog djetinjstva. Obojica su sinovi neodgovornih očeva alkoholičara (i očuha u Fleaevom slučaju). Kiedis je nadugačko pisao o svom ocu, glumcu Bleckie Dammettu, u svojoj fascinantnoj knjizi, Scar Tissue, ali Fleaevo djetinjstvo bilo je jednako haotično. Njegov nasilni otac bio je džez basista koji je, prema legendi, pucao na policiju tako često da je Flea počeo spavati van kuće radi vlastite bezbjednosti. Sa 12 godina već se drogirao i noću lutao sam ulicama.

"Bio sam kriminalac tada”, klima glavom. "Pljačkao sam ljude."

Osnivanje benda duguju jednoj autostoperskoj vožnji u japanskom automobilu. Jednog poslijepodneva, prije 33 godine, Keidis i Flea stopirali su do vodenog parka u udaljenom predgrađu LA-ja. Nakon plivanja, popušili su džoint, a onda su shvatili da se ne mogu vratiti kući. Nekoliko minuta kasnije ugledali so momka koji je vozio cestom, a koji je išao s njima na časove geometrije. Mahnuli su mu da stane i on ih je povezao u svom Datsunu B210. Saznali su da svira gitaru u nekom bendu. Predložio je Fleau da počne svirati bas.

"To je bio Hillel," kaže Flea, misleći na Hillela Slovaka, prvobitnog gitaristu benda, koji je umro od predoziranja heroinom u junu 1988. godine. "Taj slučajni susret je promijenio naše živote."

Bend zapravo nije oformljen do 1983, kada se triu Kiedis-Flea-Slovak pridružio bubnjar Jack Irons. Svoju prvu svirku imali su kao Tony Flow and the Miraculously Majestic Masters of Mayhem, postepeno osvajajući publiku, što ih je učinilo atraktivnijima za izdavačke kuće nego Ironova i Slovakova "prava" grupa What Is This? Njihovi rani nastupi započinjali su pozdravom, "Dobro veče dame i vucibatine!" i ponekad bi za gosta imali step plesača koji je balansirao na stolicama, ili bakicu koja bi pjevala Tie a Yellow Ribbon dok bi pravila lutke od papira. Jedna od prvih kritika divila se njihovoj “iznenađujućoj čvrstini uprkos haosu".

"To donekle i dalje važi za nas," tvrdi Flea. "Mi smo mračni kutak LA pank scene, a ta scena je bila nasilna i agresivna i divlja i intenzivna. Naporno smo radili da bismo dobili stvar koja ti može otkinuti glavu. Većina ljudi to ne shvata, oni vole lake note. Ne žele da čuju Captain Beefheart. E pa ja želim! Ja želim da čujem jebenog Captain Beefheart!"

Trebalo je nekoliko godina, zapravo, da Peppersi nađu svoje mjesto. Svoj debi album iz 1984. godine ocijenili su kao promašaj, a sljedeći, Freakey Styley, nije dospio na top liste. Zatim, manje od godinu dana nakon albuma iz 1987. godine The Uplift Mofo Party Plan bend je počeo da se probija. Tada je umro Slovak. Nakon perioda kada se činilo da će se grupa raspasti, pregrupisali su se, tako što je John Frusciante zamijenio Slovaka a Smith je preuzeo bubnjeve od Ironsa, i snimili dva albuma – Mother's Milk i Blood Sugar Sex Magick – što je dovelo do njihovog uspona među rok aristokratiju.

Frusciante, čiji je boravak u bendu bio prekidan problemima zbog ovisnosti o heroinu tokom 90-ih (što je dovelo do teške oralne infekcije zbog koje su mu morali povaditi sve zube i zamijeniti ih zubnim implantima), napustio ih je zauvijek 2009. I tako danas Kiedis, koji takođe ima 48. godina, dijeli apartman sa novim gitaristom Joshom Klinghofferom, a u apartmanu preko puta su Flea i Smith. Pročitao sam im jednu staru kritiku koja opisuje bend koji se premaže plemenskim ratnim bojama i nastupa pod prigušenim svjetlom. "Zamislite vokal Dr Johna, električnu gitaru Jimija Hendrixa, bas rifove Georgea Clintona – sve to zajedno sa stavom opakih odmetnika.

 

 

"Oh, wow, kupujem!" Kiedis se nasmija, ponavljajući frazu. "Opaki odmetnici! Sviđa mi se. To mi je najbolja kritika."

Kiedis je otkrovenje. Dok govori tiho, s diskretnim brkovima, u potpunosti razbija sliku o sebi kao mačo, istetoviranom liku kakvim se prikazuje na slikama i spotovima benda. Tada se okreće svom novom kolegi iz benda i pita ga da li je on uopšte ikada slušao Dr Johna, kao dobronamjerni ujak, zabrinut za kulturni odgoj svog mladog nećaka. Klinghoffer, koji prije izgleda kao da mu je 21, a ne 31 godina, koliko zapravo ima, klima glavom i smješka se.

"Sjećam se jednog nastupa kada se moja djevojka popela na stejdž usred svirke dok sam ja plesao sa nekom golom curom," Kiedis uzdiše. "Udarila je djevojku, zatim je mene gurnula na pod i pokušala da me šutne u jaja. Ali ja nisam prestajao pjevati. Svirali smo Foxy Lady i da znaš da sam je otpjevao do kraja!"

Kiedis posjeduje smirenost nekoga ko ovo radi godinama, za razliku od Klinghoffera, koji ne prestaje da se meškolji. Stalno se smješka, odsutno grize nokte i navlači rukave. Pitam ga da li je zastrašujuće pridružiti se tako velikom bendu.

"Poznajem momke već deset godina i ovo želim cijeli život," kaže tiho. "Mada, kada pomislim kako je to sve veliko, uplašim se."

"Ali znaš, kada je Josh prvi put svirao sa nama ušao je u malu sobu punu instrumenata i pojačala," Kiedis vješto skreće s teme. "Tada nije bilo izdavačke kuće niti menadžerske kompanije. Sve je počelo kao obična romansa."

"Znaš, nikada nismo mislili da ćemo zauvijek ostati u rokenrol bendu," kaže Kidis. "Samo smo htjeli da sviramo jednu veče. Onda se desilo svo to ludilo. Zaista smo vladali LA-em neko vrijeme – to je bilo kao da imamo svoje privatno kraljevstvo."

Buldožeri za pijesak i dalje se valjaju i trube dok se rastajemo. Flea, što nikoga ne iznanađuje, nastavlja da priča. Prisjeća se kako je sa sedam godina prvi put razmišljao o tome da postane muzičar.

"Ispred moje kuće je bila uličica u kojoj bi se stariji klinci, sa praznim limenkama i metlama”, priča kopčajući kombinezon i navlačeći čizme, "pretvarali da imaju bend i da sviraju, dok bi puštali muziku sa radija koji je bio negdje skriven”. A ja sam stvarno mislio da to oni sviraju i to mi je izgledalo kao prava magija. I dalje se tako osjećam. I dalje mi je sve to potpuno magično."


I'm With You izlazi 29. avgusta.

 

Za BUKU tekst prevela i prilagodila Milica Plavšić

 




Buka preporuka

Tema

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.