Gost Bukinog audio podcasta bio je reditelj Filip Čolović.
Nakon što su huligani na smrt pretukli Fedora Frimermana ispred beogradskog splava „Saund", njegov stariji brat Filip Čolović prvo je napisao knjigu „Zima bez brata", a zatim je snimio dokumentarni film „Potreba za mržnjom".
Ubistvo njegovog brata nije jedini tragični slučaj koji je tema filma. Takvih ubistava koji su rezultat, kako kaže Čolović, bezrazložnog nasilja bilo je mnogo. Zbog toga je pokušao da ukaže zbog čega se rađa mržnja i koje su sistemske greške zbog kojih je život jedinke, ocjenjuje, dragocjeniji na Zapadu u odnosu na Balkan.
O mržnji koja tinja i nikako da “izgori” u našim društvima sa Čolovićem smo razgovarali na Underhill festivalu dokumentarnih filmova u Podgorici.
BUKA: Film “Potreba za mržnjom” počinje citatom Meše Selimovića: „Možda bih trebao da ih mrzim, ali ne mogu. Nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu“. Koliko Vam je bilo teško da uradite ovaj film budući da i na ličnom nivou izaziva jaka osjećanja?
Glavna stvar koju sam htio da pokrenem ovim filmom je dijalog i priča o problemu koji je gorući u Srbiji a čini mi se u cijelom regionu. Mržnja ide u dva smjera i zbog toga je taj citat na početku od Meše Selimovića. Ne znam koliko ljudi znaju, Selimović je takođe izgubio brata i dugo vremena je vagao o knjizi Derviš i smrt koju je napisao više od 20 godina od tog događaja. Prije toga je to pokušavao da sve to izrazi. Ovim filmom sam takođe pokušao da olakšam savjest. To nije bila hrabrost, već više moja potreba da izrazim svoju bol i tugu. Citat koji ste pomenuli je jako značajan. Ljudi vide potrebu za mržnjom u tim ljudima u iracionalnoj, bezrazložnoj potrebi da se neko povrijedi. Ali mržnja zapravo ide u dva smjera. Mržnja se javi i u vama kada izgubite nekog bliskog. Meni se to desilo. U želji da se izborim sa tim radio sam ovaj film i pričao sa mnogim ljudima koji su na sličan način izgubili nekoga. Neke kolege su mi govorile da napravim samo svoju, ličnu priču. Nijesam to želio jer se slični slučajevi dešavaju jaku često, srećom nijesu uvijek tragični. Mi, kao društva, imamo neku sistemsku grešku. To nasilje nije nešto što se desi jednom, pa nikada više. Te stvari se ponavljaju i nažalost sistem nema nikakav odgovor, od policije do pravosuđa, niko se time ne bavi na pravi način. Film pokušava da otvori mnoga pitanja i pruži moguće odgovore.
BUKA: Govorili ste da ste na početku osjećali mržnju. Kako se čovjek izbori da ne mrzi onog ko mu je ubio najbljižeg člana familije? Kako postići tu vrstu katarze i pobjede ljudskosti?
Sve su to ljudska osjećanja. U šoku malo ko bude human i neki altruista. Ta osjećanja su previše jaka i šok je previše bolna. Radeći ovaj film upoznao sam mnoge ljude koji su činili zlo drugima. Vi svakako ne želite da budete kao oni. Ne želite nekoga da povrijedite jer je taj neko povrijedio drugog. To jednostavno nije ispravno. Sistem je, međutim, zakazao jer bi trebalo da brani žrtvu i kazni zločince i nasilnike. Tu je glavna greška, jer onda oni (zločinci prim. aut) znaju da neće dobiti kaznu kakvu zaslužuju i znaju da sudovi tako funkcionišu. U slučaju mog brata osam godina se vodio proces do pravosnažne presude. To doživljavate na neki način kao izvrdavanje pravde. Moj očuh, Fedorov otac, bio je doktor prava, dok je majka bila pravnik. Očuh je preminuo ranije, a majka je sve vrijeme dok je bila živa kao pravnik posmatrala suđenje i bilo joj je neshvatljivo da jedna zemlja spadne na tako nešto da takav proces traje osam godina da bi se neko osudio, iako je sve bilo očigledno i jasno. Film se ne bavi konkretno tim, već kako smo kao ljudi dotle došli i kako smo pristali na nasilje.
BUKA: Upravo sam to želio da pitam. U jednom intervjuu ste rekli da je prva ideja bila da se film zove Potreba za nasiljem, ali ste kasnije to promijenili i ubacili mržnju. Odlučili ste da ispitujete šta je glavni korijen sveg nasilja koje postoje u našim društvima. Da li ste pronašli odgovor i uzroke za toliku mržnju i nasilje?
Dosta toga je sistemski pogrešno. Vidim to po mojoj djeci, kojima nijesam još dozvolio da pogledaju film jer su mali, pogledaće kada budu srednjoškolci jer mislim da je to prava publika na koju može uticati ovaj film. Pazite šta se dešava u našim društvima – jednog dana me je mlađi sin pitao zašto mrzimo Albance. Dolazi iz neke škole i ne zna nijednog Albanca ili Hrvata, Crnogorca, Bošnjaka, kako god. Jednostavno se javlja neka tenzija i neracionalna odluka da nekoga mrze. To postaje usađeno na neki način od malih nogu u našim društvima. Nasilje za naziv filma nije bila prosto tačna riječ, već mržnja koja je vrlo često iracionalna i poteže za nekim viševjekovnim pitanjima. Naši političari podržavaju takvu vrstu retorike što je strašno. Moramo da gledamo u budućnost i da budemo svjesni prošlosti. Međutim, uvijek sam se ježio od rečenice „ali njihovi nijesu odgovarali“. Zato se u filmu i vraćam u devedesete. Šta to znači, da onaj ko je činio zločine sa naše strane ne treba da odgovara jer neki „njihov“ nije odgovarao, ili je najnormalnije da se svi zločini kazne. Uostalom, taj zločinac koji živi u mom okruženju je za mene opasniji nego neki sa suprotne strane. Potreba da mi kao nacija budemo bolji, moralniji od drugog je takođe pogubna. Ne smatram da čovjek da bude patriota ali ne na takav način. Najbolje je napisao Ljubivoje Ršumović – „ Domovina se brani lepotom i čašću i znanjem. Domovina se brani životom i lepim vaspitanjem“. Naši ljudi su često spremni da daju život za nešto, ali nijesu spremni da pomjere vaspitanje i da budu bolji ljudi prema drugima.
BUKA: Kultni reditelj Goran Marković u filmu govori o nevjerovatnom slučaju ubistva glumca Dragana Maksimovića koji je preminuo nakon što ga je pretukla grupa skinhedsa jer su mislili da je Rom. Taj slučaj nikada nije dobio epilog. To ubistvo je možda najbolja ilustracija za Markovićeve riječi iz filma da se nasilje toliko odomaćilo da je gotovo postalo legitimno i normalno.
Tako je. Ja to isto mislim. Zato sam i pokušao da nađem te korijene mržnje i nasilja, vraćajući se u devedesete pa čak u Drugi ili Prvi svjetski rat. Pitao sam se da li je stradanje naših naroda bilo toliko veliko da je sada gubitak jednog života potpuno najnormalnija stvar. Definitivno stoji teorija da život više vrijedi na Zapadu. U očima tih država oni će svoje građane pratiti ako se izgube u nekoj zemlji i probati da im pomognu na sve načine. Kod nas to nije slučaj, kod nas se ljudi brzo zaboravljaju, a mi nalazimo opravdanja za ljude koji čine takve djela. Pa se često čuje da neko nije htio da to uradi, da ih je bilo više itd. Ne ulazim u te porive da li je neko htio da nanese zlo drugome. Ako se neko skupio, bez imalo čojstva, deset ili dvadeset na jednog, onda mora da zna da to može da se završi fatalno. Na taj način on pristaje na tako nešto. Međutim, mi smo jako tolerantni prema tim slučajevima. U slučaju ubistva Maksimovića niko nije odgovarao a to nažalost nije jedini slučaj jer pravosuđe i policija poslije nekog vremena dignu ruke, jer kažu da to nije bio neki masovni ubica i slično.
BUKA: Regionalnu premijeru ovaj film je imao nedavno na Sarajevskom filmskom festivalu. Govorili ste o ratovima devedesetih i područje koje je najviše bilo pogođeno tim ratovima je svakako BiH. Smatrate li da su za sve uzroke mržnje koja neprestano tinja u našim društvima odgovorni pogrešni heroji koji su u svim zemljama isplivali nakon tih sukoba i opšteg pada društvenih vrijednosti?
Mislim da je korijen svega upravo to. Možda u tom trenutku nije tako djelovalo. U nekom ludilu ratnom isplivaju razni ljudi od ratnih profitera do raznih kriminalaca. Međutim, zaostavština tih ljudi je strašna. U korijenu svega je što neki ljudi veličaju tu vrstu „heroja“. Nevjerovatno je da djeci budu uzor ljudi koji su ubijali drugu djecu. To je potpuno neprirodno ali se ustalilo. Nažalost na svim stranama je tako. Svaka strana ima neku barabu koja je došla do neke moći, ali su jer su imali uniforme isplivali kao heroji, to je strašno. Mi kao društvo podržavamo tu vrstu ponašanja. Kada govorimo recimo o Srebrenici, jer sam radio film i o tome, tražio sam da li je tamo bilo ljudi koji nijesu željeli da učestvuju i koji su bacali puške. Bilo ih je, ali o niko o njima priča. Recimo u slučaju ubistva francuskog navijača Brisa Tatona (takođe obrađen u filmu prim. aut) na kojeg su nagrnuli navijači Partizana bio je neki kelner koji je pokušao da pomogne. Njega niko nije pomenuo i nije bio heroj. Ti ljudi, koji su pravi heroji o njima niko ne priča. Obično se bavimo ovim drugim pogrešnim herojima, kojima je dajemo publicitet a zapravo bi trebalo da ih hapsimo.
BUKA: Poseban aspekt filma je vršnjačko nasilje koje pogađa sva naša društva. Otkud toliko tih slučajeva i šta se dešava sa prvom linijom odbrane od škole, učitelja i profesora do roditelja koji često to ne primijete?
To je jako komplikovano. Bavim se slučajem Alekse Jankovića iz Niša o kojem se mnogo pričalo. Njegovi roditelji su zapravo doprinijeli da se o tom slučaju toliko zna. Na tom primjeru vidite kako zakaže kompletan sistem, a roditelji će cijelog života nositi tu vrstu krivice iako zapravo nijesu krivi. Roditelji su primijetili šta se dešava i žalili su se. Iz škole su rekli da će da preduzmu sve. Školski policajac je reagovao a zapravo se ništa nije riješilo i mali Aleksa je odlučio nažalost da se ubije. Takvi slučajevi su za mene najstrašniji jer pokazuju da mi gubimo konce. Ako smo nesposobni da najmlađe zaštitimo kako onda da pričamo o starijima. Zato i kažem da o ovome treba pričati sa srednjoškolcima koji bi u najvećoj mjeri trebalo da pogledaju ovaj film.
BUKA: Dobra spona za kraj koja se može napraviti sa cijelom pričom jeste i vaš raniji dokumentarni film „Dogovoreni rat“ u kojem su glavni akteri Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Sam taj naslov i sve što je u filmu možda najbolje pokazuje koliko je taj rat bio bezrazložan a posljedice nasilja i mržnje se osjećaju i danas. Ipak, posebno je bilo zanimljivo da je reakcija publike na taj film i u Beogradu i u Zagrebu bila ista.
Pa da. U Beogradu su taj film doživljavali kao antisrpski, a u Zagrebu kao antihrvatski. To pokazuje da su ga ljudi gledali sa predubjeđenjem da je to nešto pravljeno protiv njih. Iako smo puštali i Tuđmanove i Miloševiševe izjave, intervjuisali žive aktere sa druge, treće, četvrte strane, reakcije pokazuju da ljudi hoće da čuju samo ono što oni žele, odnosno da su oni žrtve. Nevjerovatno je da čovjek uvijek sebe želi da predstavi kao žrtvu a ne recimo kao agresora. Smatram da su, uvijek, za međudržavni sukob potrebne dvije strane. Strašno mi se dopala izjava bivšeg slovenačkog predsjednika Milana Kučana koji je jedini od više od 30 političara izjavio: Svi smo krivi za to što se desilo, svi nosimo neku odgovornost. Tako je i Adnan u filmu „Potreba za mržnjom“, koji je učestvovao u ratu sada sa kolegom iz Srbije, koji je bio na suprotnoj strani, radi na pomirenju. Adnan je rekao da je su svi krivi za rat, jer se, kako je naveo, narod nije mnogo protivio puškama. To jeste naša tragedija, što ljudi ne shvataju da je i u njima snaga. Ne morate baš pristajati na ludilo koje se dešava oko vas. Potrebno je zdravog razuma i otpora koji se mora pružiti ludilo u tim slučajevima. Da je toga bila, vjerovatno bi se stvari drugačije završilo.
