Pred nama je dan referenduma i dobro je što dolazi tako brzo, jer da je predreferendumska kampanja potrajala još dva tjedna činilo bi se da bi Hrvati počeli hodati na rukama, kreveljiti se na ulici jedni drugima u lice ili bogznakako manifestirati ovo kolektivno ludilo. Dijagnoza vam se može činiti pretjeranom, ali pričekajte jedan trenutak, da se razjasnimo.
Ovo što se u Hrvatskoj događalo proteklih par tjedana uistinu se može nazvati kolektivnim ludilom, stanjem nenormalnim čak i za hrvatske prilike.
Na istim stranama barikade, bilo da se radi za ili protiv pristupa Europskoj uniji, našli su se ljudi koji inače zajedno ne bi mogli stajati niti u istoj rečenici, a da netko iz nje od muke ne iskoči. Pogledajte samo stranu koja se zalaže za pristup Europi, gdje rame uz rame stupaju Jadranka Kosor i Zoran Milanović, kardinal Josip Bozanić i vlasnik Index.hr-a Matija Babić, desnici omraženi Vojislav Stanimirović i šef Hvidre Mirko Ljubičić Šveps, Vesna Pusić i Vladimir Šeks... Na drugoj, opet, Europskoj uniji protivnoj strani, našli su se »crveni profesor« Mato Kapović i udarnici Hrvatske čiste stranke prava, Vili Matula i Anja Šovagović Despot, krajnja politička desnica i krajnja ljevica...
Govoreći o samoj komunikacijskoj strategiji struktura koje se zalažu za pristup, odnosno onih koji su protiv Europske unije, neizbježno će se nametnuti zaključak da proeuropski nastrojena strana neumorno radi u koristi onih koji se Europi protive, dok protivnici – prije svega oni s krajnje desnice – svojim argumentima neodlučne navode da na referendumu ipak zaokruže povijesno »DA«.
U tom svjetlu valja istaknuti ulogu ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, koja nastupa kao da ju je ugrizao Franjo Tuđman: »Ako ne glasate za Europu, neće biti mirovina!« Ova njezina izjava – bila ona istinita ili ne – ne samo da podliježe kaznenoj odgovornosti, nego daje na uvid i nedemokratsku stranu (političke) ličnosti ministrice vanjskih poslova, stranu koja se nikad prije u njezinom radu nije mogla naslutiti. Avaj, cijenjeni komentatori dnevnih zbivanja pohitali su je zbog toga čak i pohvaliti, kao da zakoni nisu nešto što vrijedi u vrijeme kampanje, bila ona referendumska ili koja druga. Na ovom mjestu dolazimo do glavnih hrvatskih medija, koji su – po skromnom i ne nužno točnom sudu potpisanog autora – preko noći zaboravili osnovna pravila profesije, pa stali navijati za Europsku uniju kao da sutra ne postoji. Duboko se ne slažemo da je posao novinara uvjeravati građane da za nekog ili za nešto glasaju, ali sudeći po svakodnevnim napisima, televizijskim i radijskim prilozima, hrvatsko novinarstvo – čast malobrojnim iznimkama – ipak si je to, još jednom, uzelo za pravo.
Zadnji put kad smo tako postupili – svi Srbi bili su četnici, a dim iz vatri koje su gutale srpske kuće bio je zapravo dim spaljenog otpada što ga uklanjaju povratnici u svoje domove. Situacija je otišla tako daleko, a ovo ide u prilog tezi o ludim vremenima, da je sat demokracije održao nitko drugi nego zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, kojeg su u vrijeme najveće njegove moći nazivali ne autokratom, nego faraonom.
– Nismo položili test demokracije. Treba biti tolerantan prema drugoj opciji, a zapljusnula nas je ishitrena, patetična i oštra retorika koja nije dobra, poučio je političku scenu Milan Bandić.
O tempora, o mores, rekao bi u trenutku nadahnuća premijer Zoran Milanović. Samo nebo zna što bi na kraju od svega ispalo da kampanja ne traje ovako kratko.
Nakon svega, neke pouke se ipak daju izvući. Prva je da političari u javnosti uživaju tako malo povjerenja da je agresivna kampanja s njihovim licima i porukama u prvom planu više naškodila, nego koristila proeuropskoj orijentaciji hrvatskih građana. Druga je da politička scena Hrvatske nije pravi presjek volje političkih birača, jer unatoč ovako visokom postotku ljudi koji u Uniju ne žele u Saboru sjedi jedan jedini zastupnik koji se protivi članstvu. To valjda možemo zahvaliti izbornom sustavu i oskudnosti političke ponude. Treća je da od medija još uvijek ne možemo očekivati uravnotežen pristup najvažnijim pitanjima, što je razumljivo, jer što se s medijima proteklih godina događalo – dobro je pa ne lajemo. Doslovno.
Na koncu, valja nam čitatelje ispratiti na glasačka mjesta, uz poruku: Svaka medalja ima dvije strane, pa budite mudri i dobro razmislite što Europa uzima, a što daje. Nije istina da će na mjestu Hrvatske sutra ostati crna rupa ako ne pristupimo Uniji, niti je istina da se predajemo u zločinačke ruke ukoliko odlučimo postati zemlja članica ujedinjene Europe. Slobodni smo ljudi, pa glasajte po savjesti i slobodnoj volji.
Preuzeto sa Novog Lista
