Ovo nije izmišljen razgovor, zna se desiti često ako se nalazite u Varanasijiu. Grad koji se smatra najistarijem i najsvetijim u Indiji.
Rijeka Ganga velikodušno prolazi kroz njega. U vrijeme monsuma naraste i preko 15 metara, prekrivajući sve ghatove (tako zovu izlaze sa stepenicama na obalu). Navodno ovdje ih je preko 80. Svaki ghat ima svoje ime koje dobio po nekom Bogu, svecu, priči i slično.
Želja svakog Indijca je da bude kremiran ovdje, ako ništa onda bar jednom u životu da dođe na ovo sveto mjesto odradi rituale, okupa se u rijeci i ponese je u malim kanticama kući.
Njihova vjerovanja zapadnom čovjeku djeluju u najmanju ruku pretjerana i neshvatljiva. Teško je razumijeti ovaj narod i njihove bogove. Ali ako gledamo kroz simboliku možemo razumijeti više nego što bi ste mislili. Ovo je moj drugi put u "magičnom gradu". Željela sam ponovo da se vratim. Noseći tugu u mom srcu zbog ranog odlaska moje drage sestre. Ako je igdje mogu jasno vidjeti to je ovdje. Pored toga jako je željala doći ovdje, pa sad za nas obe radim.
Treba imati dobar stomak za Indiju, posebno Varanasi. To bar svi kažu, u početku budeš uzdrman, tresući se preskačeš ljude, životinje, balegu i smeće. Pazeći pritom da ne nagaziš na nešto usput. Misliš se od svih mjesta na svijetu gdje sam izabrala baš ovo. Šta sam ja vidjela u ovom gradu prošli put da sam odlučila ponovo da se vratim?
Ne spavaš dobro prvih dana, moliš boga da ne fasuješ neku bakteriju koja bi te zakovala za krevet još bar tri teška dana. Ovo sve izgleda kao neka vrsta aklimatizacije. Koliko god priča čuo kad vidiš ovaj film uživo, sjetićeš me se. Varanasi nije nimalo jednostavan grad. Igra se sa tobom, dok god stvari gledaš previše ozbiljno smoždiće te. Kad prihvatiš igru postaje magičan. Kao da se neka skrivena vrata otvore. I onda krećeš da shvataš o kakvom svetom gradu se radi.
Niko ne zna tačno koliko je star. Svakako Indijci će naglasiti da je najstariji na svijetu, ali po nekim istraživanjima kažu više od 5000g.
Sami bog Šiva ga je odlučio ovdje sagraditi. Podariti mu "Moksha Daam" . To znači da svaki čovjek koji se ovdje kremira ostvaruje Mokshu, oslobađanje od ciklusa rođenja i smrti. Najjednostavnije rečeno.
Nego da se vratimo tom kremiranju.
Za nas strance to nije jednostavna stvar. Iz nekog razloga mi naše pokojnike uljepšavamo, oblačimo, sakrivamo smrt kao da se radi o nečemu što ne bismo trebali da znamo. I stvarno kad vidite danas ljude kako žive većina se ponaša kao da će živjeti vječno. Približavajući se ghatu malo posustajem ali iz nekog razloga jedva čekam da ga vidim. Popnem se na najvišu stepenicu da imam najbolji pogled, naručim čaj i posmatram. Dok mi se miris dima uvlači u nosnice i papeo pada na kosu, oči me služe dobro. Vidim sve jasno.
Usput ti neki ljudi , ja ih zovem grabežljivci, upadaju u kadar nudeći razne usluge, postavljaju nepotrebna pitanja, mašem im rukom da se smaknu i da prestanu da mi ometaju vidik. Nekad ide lako, nekad teško, pa se s vremena na vrijeme moram pomjerati. Krave se sunčaju oko tebe, leškare, baš su lijepe, malo prošetaju pa opet legnu, majmuni prelijeću zgrade, ptičiće cvrkuću i psi kopaju izgorena tijela, njuškaju okolo. Ih brate, šta je ovo sad? Razvlače te kosti koje su ostale, vidim tamo, nekog lika kako štapom nabada ljudska prsa i frkne to sve zajedno u rijeku. Dvojica stoje u vodi do koljena drze neka sita u ruci i prosijavaju taj mulj gdje se pepeo baca. Dobacuje jedan blizu mene, vidis li ih? Traže zlato. Ja mičem glavom kao da sam razumjela. On nastavlja. To zlato se topi i te pare se doniraju za bolesne i invalide, dio ide za održavanje ghata. To mi je prihvatljivo, ali osjetim da mi se pogled zaledio na tom dvojicu koji ko zna koliko dugo stoje u vodi i to rade.
Zurim u te ruke što mješaju sito, sigurno su nabubrile od te vode. Pored njih njih na samoj obali rade da se vatra održi. Treba stajati okolo po vrućini cijeli dan gurkati ta drva, donositi ih, postavljati. Tijelu treba 3 sata da izgori. Ne izgori nikad do kraja, kosti prsa i kukova ostaju. Dok mi na zapadu rijetko pokojnike vidimo, neki čak i nikad, ovdje možeš da vidiš oko 20 tijela koje gore u ta tri sata. Dnevno ovdje izgori oko 200 tijela. Radi se 24/7. Ljudi koje rade najteže poslove dolaze iz najnižih kasti, ustvari to su oni koji nemaju kastu. Zvali su ih nekad nedodirljivi. Ovo im je služba koja im garantuje bolji život ili vjerovatno ne život kad napuste tijelo. Sa velikom predanosti žive i rade to.
Ja sjedim i dalje. Sad imam i nekoga ko je voljan da mi sve detalje objasni. Samo nam fale još kokice pa kao i kinu da smo, gledamo ovaj nevjerovatni film. Ne osjećam se loše, naprotiv, udobno mi je. Djeluje mi ovo sve prirodno i normalno. Ram se zove. On doslovno živi na ovom ghatu. Još nisam sigurna šta želi od mene, ali u ovom trenutku ne mogu o tome razmišljati, vrlo važno je to što mi govori.
Vatra koja gori na postolju je vječna vatra. Niko ne zna koliko dugo njen plamen postoji. Hiljade godina!? Važno je da se sve uradi kako treba, jer na samom rubu spasa si, nemoj sad da zabrljaš. Kad neko umre recimo majka ili otac najmlađi sin je taj koji će lomaču da zapali. Njega posebno pripremaju za to. Obrije mu se glava, uči određene mantre, oblači se u bjelo. Dok izgovara molitve pokazuje mu gdje vatru da pripali.
Žene ne dolaze na ovakve ceremonije. Nije zabranjeno, ali žena je emotivnija i vjerovatno neće moći da se kontroliše. Najmanje što se želi ovdje jeste drama. One kod kuće odrade obred, oproste se, namažu tijelo posebnim uljima, zaviju ga u bijeli čaršav. Pokriva se sa crveno narandžastim prekrivačima,koji se skidaju kad se tijelo postavlja. Iako i oni žale, osjećaj mnogo lakši jer vjera je ono što im daje snagu i spokoj. Ta osoba je dobila kartu za Nirvanu u jednom pravcu, pa zašto bi čovjek bio tužan. Svako bi to poželio.
Dok smo mi većinom nevjernici, boraviti sa vjernicima i da se ne razmjeni niti jedna riječ osjećaj je veoma prijatan i dobrodošao. Kao da si bio na nekom dalekom putu i konačno si se kući vratio. Nema te užasne težine koju zapadni čovjek nosi na svojim stresnim leđima pokušavajući da se uklopi u sistem koji ga guši. Ovdje vidiš patnju na svakom koraku, ali vidiš i puno osmjeha, topline u očima. Mi znamo reći, šta će on kad nema ništa pa mora da se moli. Mislim da to nije slučaj, pored religijske manipulacije koja itekako postoji ovdje, vjera je jača. Ljudi tu vjeru osjećaju i rade iz nje. Ako u ništa ne vjeruješ onda bar vjeruj sebi, i pitaj se kako se osjećaš kad si sa njima. To te nikad neće prevariti. Većina ljudi koja dođe ovdje oduva ih upravo to. Konačno shvataš da imaš i nešto drugo osim tog mozga koji te zna mljeti.
Srce izlazi iz ljušture i otvaraš se ne poznatom, bez straha i bojazni. Otuda i odgovor na pitanje kako te nije strah tamo!? Dok ta tijela gore uvidiš da si itekako potrošan, danas te ima sutra ne, da si zamjenjiv, stvoren od elemenata. Vatra će sve transformisati u nešto drugo. Ako vjeruješ da nisi samo to tijelo, lakše će ti biti, jer u suprotnom patnja će biti veća. Puna odbijanja i neprihvatanja. Trebamo priznati da u ovom vremenu u kom živimo vjernici žive spokojnije. Nije važno koji su put odabrali. Ne razumijem puno toga vezano sa same mantre, bramanska recitovanja, obrede, ali osjetim i tako prepoznajem ono što vrijedi i što je dobro za mene.
To njihovo bacanje pepela, kostiju, nije nepoštovanje pokojnika, njega više ionako nema ovdje. Isto je kao i komad smeća ili drveta. Dok mi govori sve slušam ga kako sa ponosom izgovara ovo je moj Kashi, stari naziv za grad, tako ga lokalci i dalje zovu. Ako će tvoje nezadovoljstvo rasti ovim što vidiš ovdje onda je bolje da odmah ideš. Za njih si nezahvalan, i ne zaslužuješ ni da budeš na ovom svetom mjestu. Ko si ti da sudiš? Treba imati na umu, da ćeš sve što vidiš ovdje će biti transformisano vrlo brzo u ono kako se osjećaš. Zato treba biti pažljiv i razvijati suosjećanje, zahvalnost, i vjerovatno ćeš biti dobro. Manifestacija se dešava instantno. Količina ljudi, plus ta energija, plus hiljade godina održavanja itekako ima uticaj na tebe. Ovdje nije važno kojoj vjeri pripadaš. Kao gost u njihovoj zemlji poštuj.
Postoje i oni koji se ne kremiraju. To su sveti ljudi, trudnice, djeca, oni koji umrli od ujeda zmije, životinje... Presveti su za to, sa druge strane prostitutke i oboljeli od kuge su opet nedovoljno sveti pa se i oni ne kremiraju. Oni se bacaju u rijeku sa kamenom pločom kao tegom, to se može i vidjeti. Prvi dan prije deset godina sam vidjela bebu kako pluta, sjećam se da sam bila skamenjena cijeli dan od šoka. Ponekad se desi da se tijela odmotaju i izađu na površinu. Stravičan prizor bi bio kad ljudi iznajme barke da se provozaju po rijeci, gledaju izlazak sunca, ghatove, ljude kako rade obredno kupanje i bum neko naduto tijelo kako udara vaš čamac. Sigurno bi trebalo raditi na toj sceni i nekako kao oni pustiti da rijeka radi svoje. Odnese daleko.
Kako sve u Indiji je puno kontrasta, tako postoji druga strana svega. Za kremaciju je potrebno preko 100 kg drva. Ode šuma ko ništa. Indijci kažu da su im dvije stvari najskuplje, to su svadba i sahrana. Zvuči poznato?!
Ako ste bogati stalež onda možete razmišljati o sandalovom drvetu, čija cijena prevaljuje i 120 km po kg. Oni svakako imaju i posebno mjesto na gatu uzdignuti na postolju od ostalih. Svi drugi nađu neko jeftinije drvo. Takodje postoje i električne peći. Oni koji dobiju mjesto na gatu najčešće su porodice koje su ovdje dugo vremena, pa po generacijskom ključu imaju svoje mjesto zagarantovano.
Ima i onih koji dodju da umru ovdje. Stariji ljudi, bolesni. Vidjećete ih nekad kako traže donaciju za drva.
Imati dobro razumijevanje i uvid u sve je dobar početak, tako je Buda znao reći. Trudim se. Dani prolaze.
Nove priče dolaze.
Ram se diže i ide da mi donese jos jedan čaj. Trebaće mi.
Kashi grad bogova.
