<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Reproduciram, dakle postojim

Krivaca ovdje ima više. Ponajviše, međutim, krivim profesore koji su nas učili da je njihovo znanje apsolutno, konačno i dato, koji su nas tjerali da ponavljamo, a ne da razmišljamo, koji su govorili, dok smo mi slušali - sve one 'nepogrešive' ex cathedra mudrace... Krivim i sve one profesore koji nas nikada nisu ohrabrili da dovodimo u pitanje ono što nam se govori, koji su više voljeli one studente koji su što preciznije ponovili ono što su oni rekli, i koji su se sa snishodljivim cinizmom odnosili prema onima koji bi se s vremena na vrijeme odvažili da imaju svoje mišljenje.

12. januar 2014, 12:00

Bog zna da nisam bio loš đak, niti student. Uredno sam odgovarao i položio sve što se od mene očekivalo, vrlo često sa značajnim uspjehom. Godine obrazovanja sam napustio sa popriličnim samopouzdanjem, znatiželjan i spreman za nove izazove. Danas, kada pogledam nazad na sve godine obrazovanja, tužno konstatujem da je škola od mene napravila idiota...

Sjedeći na svom radnom mjestu i vraćajući vrijeme unazad, pitam se čemu su me stvarno sve ove godine školovanja naučile? Da se razumijemo, nisam nikada ni pomislio da su praksa i teorija jedna te ista stvar i da ću - završivši fakulteta - biti spreman za čarobni svijet prakse. Ne, moja primjedba se ne odnosi toliko na ono šta smo učili, već kakve su osobe od nas napravili. Najviše me boli što nas nisu učili da razmišljamo, kako da argumentima branimo svoj stav i što su nas lišili bilo kakvog kritičkog odnosa prema svijetu i stvarima koje se dešavaju oko nas. Nas su učili i mjerili prema tome sa kojim smo uspjehom ponavljali i reproducirali ono što je ispisano u udžbenicima.

Istraživanja su pokazala da se ljudska bića rađaju sa željom za istraživanjem, eksperimentisanjem i promišljanjem novih mogućnosti i da su po prirodi radoznala. Školski sistem koji je dizajniran tako da vrednuje samo usvajanje činjenica, bez poticanja kritičkog i kreativnog razmišljanja vremenom dovodi do potiskivanja ovih osobina. Vjerujem da su te osobine sistematski istisnute iz naših umova i zamijenjene paradigmom da se uspjeh, odnosno odlične ocjene, postižu pukim reporduciranjem.

Krivaca ovdje ima više. Ponajviše, međutim, krivim profesore koji su nas učili da je njihovo znanje apsolutno, konačno i dato, koji su nas tjerali da ponavljamo, a ne da razmišljamo, koji su govorili, dok smo mi slušali - sve one 'nepogrešive' ex cathedra mudrace... Krivim i sve one profesore koji nas nikada nisu ohrabrili da dovodimo u pitanje ono što nam se govori, koji su više voljeli one studente koji su što preciznije ponovili ono što su oni rekli, i koji su se sa snishodljivim cinizmom odnosili prema onima koji bi se s vremena na vrijeme odvažili da imaju svoje mišljenje. Sa iskrenim divljenjem se sjećam profesora koji nam nisu nudili istine, već interpretacije, za koje nije postojao ispravan odgovor, već dobar ili loš argument i koji su u nama izazivali intelektualnu radoznalost.

Danas mi se čini da znam da su ovi prvi govorili sa pozicije slabosti - slijepo su se držali onoga što znaju i bilo ih je strah da od toga odstupaju, dok su ovi drugi pravi heroji prosvjetiteljstva. Valjda nije ništa neobično da što više čovjek zna – to mu je znanje sve relativnije.

Mnogi koji su prošli kroz naš obrazovni sistem sjećaju se da je jedino vrijeme koje nam je stavljeno na raspologanje za pitanja bilo ono pred sam otkucaj školskog zvona i mislim da to ima psihološki momenat. Kada par minuta prije kraja predavanja pitate studente da li imaju pitanja, oni će znati da će svako pitanje skratiti odmor, a samim tim sigurno neće postati miljenici one većine čiji je najveći doprinos časovima obrazovanja njihovo fizičko prisustvo. Svi predavači koje sam imao prilike slušati i panel diskusije kojima sam prisustvovao u inostranstvu su insistirale na tome da se posljednjih pola sata ostavi za pitanja publike. Taj dio je ustvari hajlajt manifestacije. Tu se promišljalo, diskutovalo, provociralo, kritikovalo, produbljivalo i uvijek je bilo zanimljivije od uvodnog predavanja.

Sjećam se jednog momenta za vrijeme studija za koji sam još tada znao da ga nikada neću zaboraviti. Ukratko, na jednom ispitu niko nije dobio više od osmice. Uskoro je uslijedila pobuna onih koji su navikli da ne dobijaju manje od desetke i koji su bili uvjereni da su na pitanja odgovorili baš onako kako to piše u knjizi. Upitan od strane studenata šta su 'pogriješili', asistent nam je otprilike rekao ovo: 'Moja generacija je bila lijena. Mi nismo voljeli da učimo, ali smo voljeli da filozofiramo, da razmišljamo. Vi, s druge strane, ste generacija koja je savršeno naučila da uči, ali koja je prestala da razmišlja. Činjenica da se niko nije kritički osvrnuo na ono što piše u knjizi i da ste svi samo ponovili ono što piše tamo je razlog zašto niko nije dobio više od osmice.' Još uvijek nisam siguran da li je taj čin bio naročito fer, prosto jer su ljudi godinama učeni da 'uče', a ne da razmišljaju, ali mi s ove distance djeluje opravdano, pa čak i plemenito.

Imajući u vidu sve promjene kroz koje je svijet prošao u posljednjih nekoliko decenija, vjerujem da je vrijeme da razmislimo o tome šta i kako učimo našu djecu. U doba kada djeca, zahvaljujući wirelessu i pametnim spravama za tren mogu provjeriti ono, što će zaboraviti onog momenta kada završe sa kontrolnim, treba postaviti pitanje da li nam je stvarno potrebno pamćenje tolikih činjenica. Tony Wagner, obrazovni stručnjak s Harvrada, je to lijepo sažeo u misli, da ono što znamo danas nije toliko značajno koliko ono što možemo napraviti sa tim znanjem.  Sposobnost kreativnog, inovativnog i kritičkog razmišljanja danas su prosto značajnije, nego da naša djeca nauče nabrojati alate za zemljane radove (bez da će ih ikada držati u ruci) i da znaju s čim je povezana osovina rotor generatora (ovo je istiniti sadržaj preuzet iz današnjih udžbenika).

Možda je najbolji primjer onaj lektire. U godinama kada obrađujemo klasike književnosti rijetko ko voli da čita i zahvaljujući časovima lektire kakve smo mi imali knjiga zasigurno nije dobila nove prijatelje. O knjigama koje smo trebali da pročitamo najčešće nismo raspravljali, već se od nas očekivalo da znamo činjenice. Nikada nismo raspravljali o idejama, mogućim tumačenjima, moralu likova, ili jednostavno načinu na koji smo mi shvatili djelo. Najčešće je postojala jedna unaprijed postavljena poenta i nije potrebno isticati da je nastavnik bio taj koji je imao monopol na nju. A mi smo već kao klinci znali kako i gdje da nađemo lektiru na internetu, da prepišemo glavne likove i mjesto radnje, naučimo fabulu i uz malo sreće je to bilo dovoljno. Kada raspravljate o idejama ovako nešto nije moguće. Tada morate da osudite ili opravdate zašto je Raskoljnikov ubio babu, a ne čime ju je ubio...

Ne bih se usudio da pišem o ovome i odgovornost bih preuzeo na sebe, ali radeći na jednom istraživanju nedavno sam naišao na dokaz koji podupire otprilike sve ono o čemu sam razmišljao otkako sam napustio fakultet. Samo jednom su se bosansko-hercegovački školarci takmičili sa vršnjacima iz svijeta. Bilo je to 2007. godine kada smo učestvovali u Međunarodnom testiranju trendova u matematici i prirodnim naukama. Epilog?  Procenat tačnih odgovora učenika iz BiH je iznad međunarodnog prosjeka kada se radi o pitanjima koja mjere samo znanje, ali ispod tog prosjeka kada se radi o pitanjima koja mjere sposobnost primjene i rezonovanja na osnovu stečenog znanja. Dakle, naši učenici nisu u stanju da izvuku zaključke iz informacija, da generalizuju i rješavaju nerutinske probleme. U vrijeme kada društva opstaju u onoj mjeri u kojoj uspijevaju da budu inovativna ovo je poražavajuća i svakako zabrinjavajuće.

Vjerujem i da naši roditelji nisu nedužni. Valjda su nas poslije svih godina socijalizma odgajali tako, da je veoma važno da poštujemo i ne dovodimo u pitanje autoritete i njihove metode.

Ne znam koliki je naš udio u krivici, prosto je vjerujem da nismo bili kadar da tako mladi spoznamo posljedice ovakvog odnosa prema životu. U svakom slučaju, kao budući roditelji i nastavnici, snosimo odgovornost ako dozvolimo da se od budućih generacija napravi ono što se napravilo od nas...