<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Republika Srpska i Turci

<p><strong>"Politički cilj RS je da se odbrani od dominacije Turaka na ovom prostoru i neoosmanizma koji više niko i ne krije. Sve to smo odavno vidjeli i sve je jasno, i da Erdogan to tako otvoreno ne kaže. To što će biti agresivniji, ne znači da će biti uspješniji</strong>", rekao je predsjednik RS Milorad Dodik u intervjuu koji je dao za beogradske “Večernje novosti”, osvrnuvši se tako u svom stilu na izjavu staronovog turskog premijera Redžepa Erdogana da je njegova pobjeda, između ostalog, i pobjeda Sarajeva.</p>

30. juni 2011, 12:00


“Ohrabren” posjetom najviših evropskih funkcionera Banjaluci od prije nekoliko sedmica, a u vezi sa reformom  pravosuđa u BiH, odnosno najavljenim referendumom u Republici Srpskoj, predsjednik Dodik još je jednom dokazao da politički vrh Republike Srpske ne razmišlja mnogo o budućnosti ovog entiteta u sastavu BiH. Kako je predsjednik Dodik naglasio, sve je više onih koji vjeruju da je samostalnost RS realna opcija. To što se nije pozvao ni na kakve zvanične izjave, čini se da nije mnogo zasmetalo.

U intervjuu datom srbijanskim “Večernjim novostima” Dodik je  ponavljao stare teme, od pomenute samostalnosti RS i nemogućnosti funkcionisanja BiH kao države, pa sve do turske “invazije na Balkan” i "sverastućeg neoosmanizma". Prema njegovom mišljenju, dominaciju Turaka i neoosmanizam niko ni ne krije i oni će biti sve agresivniji, ali i neuspješniji.

Erdoganova izjava

Veliku medijsku prašinu u BiH, ali prije svega u RS, podigla je izjava turskog premijera Redžepa Erdogana, koji je nakon izborne pobjede kazao kako je “Sarajevo danas pobijedilo isto kao Istanbul, Bejrut je pobijedio kao i Izmir, a Damask kao i Ankara, Zapadna obala i Jeruzalem pobijedili su koliko i Diyarbakir”. Za srpske političare u RS to je predstavljalo najavu agresivnije turske politike prema BiH, njenu jednoznačnu podršku bošnjačkoj politici centralizovanije države, ali i razlog za dodatne podjele unutar ionako razdorenog BH društva.

Tako je Predsjedavajući Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović izjavio za medije da je Turska "velika sila" i da "želi da pokaže na koje teritorije ona računa", te da to pravi probleme u BiH.

”Ako je neko prijatelj bilo kojeg naroda u BiH neka ne daje izjave koje će nas dodatno dijeliti u BiH”, rekao je Radmanović.

Kolumnista tportala Dražen Vukov Colić navodi u svom komentaru kako se Erdoganova Turska “želi bar simbolično vratiti tamo odakle su je ognjem i mačem krajem devetnaestog vijeka tako nepovratno istjerali Rusi, Englezi, Francuzi i Austrijanci”.

“Neka se bivša carstva ni danas ne odriču snova o boljoj prošlosti, pa tako i Ankara, koju su prije Atatürka otpisali kao 'mrtvaca na Balkanu', a u ovih je desetak godina vladavine Redžepa Erdogana, koji je prvi put pobijedio 2002. godine, ponovo postala mali globalni div na razmeđu dvaju kontinenata”, navodi Colić.

Tursko ekonomsko čudo i islam

Kakva je zapravo ta Erdoganova Turska? Turska je u periodu vladavine svog premijera povećala svoj nacionalni dohodak četiri puta (2010 godine je zabilježila 8,2 odsto ukupnog rasta kao treća najuspješnija privreda svijeta, odmah poslije Kine i Argentine), a iz nestabilne zemlje izrasla je u vrlo stabilno društvo koje je u arapskom svijetu steklo ogroman ugled kao 'blistavi primjer islamske demokratije'.

Bez obzira na ovu “blistavu demokratičnost” Turske i nezapamćeni privredni rast, mnoge je zvaničnike iz Evrope i Sjedinjenih država počela zabrinjavati postepena islamizacija, odnosno, bolje rečeno, desekularizacija Turske iz perioda Kemala Ataturka. Erdogan je na izborima pobijedio, doduše, ne tako premoćno da bi imao dvotrećinsku većinu kojom bi mogao postepeno ukidati neka sekularna poglavlja turskog ustava, ali svakako ostaje zabilježena briga zapadnog svijeta prema sve rastućem islamizmu u ovoj državi i Erdoganovom “čudnom diplomatskom ponašanju”. 

Tako je Wikiliks objavio kako Washington ozbiljno brine Erdoganovo okretanje muslimanskom svijetu i Davutoğlova neootomanska politika koja polazi od teze da je Balkan bio oaza mira i tolerancije, suživota i multikulturalizma u vrijeme turske imperije, dok je danas postao simbol sukoba, mržnje, podjela i zaostalosti. Erdogan je nedavno ozbiljno zabrinuo Berlin kada je njemačke Turke pozvao da prvo nauče turski, a tek onda njemački.

Takvih je sitnih, ali zabrinjavajućih diplomatskih faux pas od strane turskog premijera bilo više. Pa ipak, Turska je danas moderna država sa svim svojim aspiracijama. Bilo ekonomskim, bilo političko-emotivnim. Barem kada je riječ o balkanskom poluostrvu.

Istanbulska deklaracija

Jedan od ozbiljnijih pokušaja diplomatske aktivacije Turske na Balkanu desio se u aprilu prošle godine kada je organizovan sastanak predsjednika Turske Abdullaha Gula,  Srbije Borisa Tadića i tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića, inače jednog od značajnijih promotera turskih interesa u BiH. Na ovom je sastanku usvojena i potpisana tzv. Istanbulska deklaracija.

Potpisnici Istanbulske deklaracije tada su se složili da je neophodno poduzeti daljnje korake ka eurointegraciji BiH, te podržati reforme koje ona treba provesti u procesu svog pristupanja NATO-u, kao i da je potrebno proširiti trilateralnu saradnju na ekonomskom, kulturnom i planu zaštite životne sredine. Kao konkretni rezultati saradnje tri zemlje i „istorijski koraci ka potpunoj normalizaciji situacije na Balkanu“, u dokumentu je navedeno i imenovanje ambasadora BiH u Beogradu i usvajanje deklaracije o osudi zločina u Srebrenici u Skupštini Srbije. U Istanbulskoj deklaraciji istaknut je značaj prekogranične saradnje u oblasti saobraćaja i energije. U kratkim crtama je u ovom dokumentu istaknut i značaj Savjeta za implementaciju mira i pozitivna uloga koju u rješavanju problema u BiH igra međunarodna zajednica, uključujući Evropsku uniju, Tursku, Rusiju i Sjedinjene Države.

U tekstu koji je BUKA objavila prošle godine u kojem smo se bavili netom potpisanom Istanbulskom deklaracijom izrazili smo zadovoljstvo da je uopšte došlo do bilo kakvog susretanja nekada nepomirljivih stavova, ali i izrazili skepsu da bi Deklaracija mogla ostati samo mrtvo slovo na papiru. Nažalost, iz ove Deklaracije ništa konkretno nije proizašlo, izuzev zakazivanja novog trilateralnog sastanka državnika BiH, Srbije i Turske, ovaj put u nešto izmjenjenom sastavu. Umjesto Harisa Silajdžića, koji je doživio neviđeni debakl na prošlogodišnjim izborima u BiH,  sastanku su prisustvovale tri “mudre glave” iz Predsjedništva BiH – Željko Komšić, Bakir Izetbegović i Nebojša Radmanović, koji je zbog prisustva na ovom sastanku u Karađorđevu pretrpio oštre kritike od strane opozicionih stranaka u Republici Srpskoj.

Nedugo nakon tog sastanka dogodili su se izbori u Turskoj, pobjeda staronovog premijera i sporna izjava o “pobjedi Sarajeva" na turskim izborima.

Erdogan vs. Dodik


Najžešća reakcija na ovu Erdoganovu izjavu stigla je protekle sedmice iz Banjaluke. Predsjednik Republike Srpske indirektno ju je proglasio za neoosmanlijsku, a u svoj je politički projekat zacrtao još jedan cilj – odbranu od “najezde neoosmanlija”, predvođenih upravo Redžepom Erdoganom.

Treba li Republika Srpska zaista imati strah od neoosmanlija ili je ovo još jedna u nizu tema koje bi trebale zaokupirati osiromašenu i ojađenu javnosti u RS? Jesu li turske težnje na Balkanu stvaranje novog kalifata, kako ih je u svojoj kolumni u Pressu nazvao prof. Nenad Kecmanović, ili “prirodna namjera jedne velike sile”  kako je prokomentarisao predsjednik Srbije i potpisnik Istanbulske deklaracije Boris Tadić?

U Erdoganovoj izjavi Sarajevo nije bilo apostrofirano sâmo, nego kao jedan u nizu gradova u drugim državama na koje Turska namjerava širiti svoj uticaj. Preciznije, Erdogan je izjavio da će svi ti gradovi „imati koristi“ od njegove pobjede.

Ivan Lovrenović, književnik iz Sarajeva, mišljenja je da, “ako bi u slučaju Bosne i Hercegovine to bila korist za cijelu zemlju u ekonomskom obliku, pa i u političkom, kao poštena i principijelna pomoć u konsolidaciji odnosa u državi i u regiji, bila bi dobrodošla, jer je Turska velika i važna država u međunarodnim okvirima”.

Prema njegovom mišljenju, “neoosmanizam jeste moguće ime i koncept nove strategijske orijentacije Turske u međunarodnim odnosima, kao što je lijepo i kompetentno objasnio dr. Darko Tanasković, pa je smiješno kada to u sarajevskim bošnjačkim političkim i komentatorskim krugovima pobuđuje nelagodu i nastoji se negirati ili zabašuriti”.

“Upravo je to najbolji pokazatelj da ti krugovi priželjkuju utjecaj Turske koji bi išao naruku samo njihovome interesu i samo njihovome konceptu Bosne i Hercegovine. Bauk neoosmanizma i mitskoga straha od Turaka kojim Dodik u isti mah plaši i potpaljuje svoju publiku, i ove pritajene čežnje sarajevske političke čaršije, lice su i naličje iste pojave”, kaže za BUKU Lovrenović.

Publicistu Vuka Perišića Dodikova izjava o "dominaciji Turaka i neoosmanizma" podsjeća na nacionalističku propagandu iz devedesetih godina kada su se izmišljale fantastične priče o njemačkim aspiracijama na Balkan, o Novom svjetskom poretku, Zelenoj transverzali i sličnim teorijama zavjere koje su bile na nivou astroloških časopisa.

“Svrha je bila providna. Režim je htio obnoviti animozitet prema Njemačkoj i Turskoj, kao arhineprijateljima, i tako prikriti stvarne uzroke raspada zemlje i rata.”

Perišić dodaje kako je “prirodno je da je područje s kojim ima značajne historijske veze predmet njenog političkog i ekonomskog interesa”.

”Njena vanjska politika determinirana je činjenicom da je članica NATO i da pregovara o članstvu u Evropskoj Uniji. Ne postoje znakovi da bi Ankara ugrozila opće okvire politike Washingtona i Bruxellesa koja teži stabilizaciji regije. I Erdoganove i Dodikove izjave namijenjene su domaćoj, unutrašnjopolitičkoj upotrebi”, kaže Perišić u svojoj izjavi za naš portal.

Tanja Topić, analitičarka Fondacije “Friedrich Ebert Stiftung”, smatra da je “vezivanje straha od neoosmanlija danas sa načinom na koji je Turska vijekovima ranije vladala na ovim prostorima besmisleno i pretjerano”.

”Turska na ovim prostorima ima prije svega bitan ekonomski interes, što se posebno vidi u odnosima izmedju Turske i Srbije. Naravno da se pojačani interes i uticaj Turske u BIH posebno osjetljivo doživljava u pojedinim dijelovima zemlje, kao što je i čudan i odnos pojedinih dijelova u BiH, koji u Turskoj traže tu vrstu identifikacije sa nekom maticom, kao što to čine Srbi i Hrvati, identifikujući se sa Srbijom i Hrvatskom. Mislim da u pojedinim izjavama i reakcijama na njih ima jako puno emotivnog naboja, što karakteriše politiku na Balkanu”, smatra Tanja Topić.

Ona misli da “nam malo više razuma ne bi škodilo. Recimo, da smo i licemjerni, dok na jednoj strani prisutnost Turske na ovim prostorima vidimo kao opasnost od potencijalnog neosmanizma, na drugoj strani, ne smeta nam veliki uticaj Rusije, koji također nije zanemariv. Pitanje je dvostrukih aršina”.

"Turska svakako želi imati određenog uticaja na ovim prostorima. Ali taj uticaj bih posmatrala u malo širem kontekstu, koji ima veze i sa malo širim procesima, koji podrazumijevaju i integracijske procese ka Evropskoj uniji, potom ulogu koju imaju neke druge države na ovim prostorima. Van tog konteksta je ne bih posmatrala“, zaključuje Topićeva za BUKU.

Balkansko poluostrvo nikada nije prolazilo bez uticaja stranih velikih sila. Bez Turske je nezamisliva bilo kakva učinkovita politika kod nas, ali i na srednjem Istoku. Turski premijer Erdogan je postigao mnogo toga što već dugo nijedan zapadni lider nije uspio. Zainteresovao je Evropu za svoju zemlju, mnoge oči su u njega uprte. Za mnoge Turke je on “novi otac nacije i drugi Atatürk”.

Ako je suditi po njegovoj dosadašnjoj ulozi, on je pomjerio neke stvari sa mrtve tačke, pogotovo u odnosima u trouglu između BiH, Srbije i Turske, te otvorio nužan dijalog kojeg nije bilo. S druge strane, ne treba zanemariti ni veliki ekonomski interes i nastojanje postizanja što većeg ekonomskog uticaja. I to je dobro, dok god postoje subjekti koji mogu imati uticaja na ove prostore, i sve dok je on pozitivan. Sve ostale priče o obnavljanju osmanskog carstva i dominaciji Turaka ostavimo po strani.

O Drugoj Srpskoj