Nije slučajno da su napisane tolike priče, knjige i studije o prijateljstvu, od Mahabharate, Ramayane, Epa o Gilgamešu, biblijskih priča, do studija o ljubavi i prijateljstvu od Platona i Aristotela, Seneke i Ovidija, do Kanta, Montenja, Šopenhauera i Ničea.
Da ne pominjemo tek literaturu dvadesetog vijeka, koja je prebogata temom odnosa, kako proza, tako i filozofija i psihologija, a posebno sociologija, što se valjda podrazumjeva (tematiziranje odnosa), u vrijeme kada su zdravi odnosi, i odnosi uopšte, u radikalnom deficitu.
I nije nimalo slučajno da najglasnije zahtjeve za odgovornošću za-Drugog i prema-Drugom upućuju oni koji su preživjeli najteže oblike odbacivanja i poricanja Drugog. Viktor Frankl, veliki psiholog, koji je tri godine proveo u nacističkim logorima, i bio direktan svjedok smrti desetina hiljada ljudi, među njima i najužeg kruga svoje porodice, reći će:
„Ne smijemo nikada smetnuti sa uma činjenicu da sloboda nije zadnja riječ. Ukoliko sloboda ne oživi u odgovornosti, ona se vrlo lako može izroditi u samovolju. Kipove slobode nadopuniti kipovima odgovornosti“.
Dvojica mislilaca koji takođe upućuju radikalan zahtjev za popunjavanjem vakuuma koji se stvorio među ljudima, prazninom u odnosima jesu Emanuel Levinas i Martin Buber, obojica takođe obilježeni ličnim tragedijama za vrijeme rata, tragedijama koje iz korijena mijenjaju njihov pogled na stvarnost, suštinu, te na zahtjev i zadaću mišljenja i filozofije.
Tako će nam u svom najpoznatijem djelu Ti i ja Buber podvući neke važne stvari: „Osnovne reči nisu reči za sebe već parovi reči. Jedna osnovna reč je par Ja-Ti“. Po čemu proizilazi kako smo mi u potpunosti neodvojivi i ne-(za)mislivi jedni bez drugih, bez uzajamnih odnosa. Ono što je u toj relaciji Ti-ja, to je ono „među nama“ o čemu nam govori Levinas.
„Lice je Drugi koji traži da ga ne pustim da umre sam, Lice je uvijek zapovest Ne ubij“, reći će Levinas. Čitav naš život je pružanje ruke ka Drugom, ka oazi mira u pustinji patnje, za potvrdom da uvid u tragičnost egzistencije nije poslednja riječ života, da život nije samo prazno trajanje, da postoji nešto izvan i iznad bešćutne okrutnosti smrti.
* „Ti s naočarima od pojmova među onima koji nose pojmovne naočare, ti, koga sve što je poučavalo nije naučilo da vidi ljude, nego građane i proletere, obrazovane i neobrazovane, narodne drugove i narodne strance, partijske drugove i partijske neprijatelje, drugove u vjeri i neprijatelje vjere, skini naočare, razbij ih, gledaj golim očima goli život! Uključeni usred uključenih... probij svoj oklop, probij još oklop drugih, postani neposredan, dotakni, čovječe, ljude!“ Richard Wisser, Odgovornost u mijeni vremena
