Pisci aforizama bave se dnevnom politikom onda kada dnevna politika uzme za pravo kreirati živote običnih ljudi, vladajućom strukturom onda kada ona postane destruktivna, i svim onim problemima u društvu koji su goreći i koji utiču na život čovjeka kao pojedinca ili kao člana društvene grupe.
Aforizam je književna forma omotana velom satire i humora, i okrepljena živošću spisateljskog duha. Kao takav nastao je još u vremenu antičke Grčke, a za cilj ima da koristeći što manje riječi kaže što više i takne u samu srž stvari. On je ironičan, sarkastičan, ponekada i paradoksalan. Afirmišući kritički stav prema društvenoj punoći ili ispraznosti aforizam zbilji prilazi naoružan šiljatim misaonim kopljem i ubada tamo gdje se politički, ekonomski ili kulturni moćnici najmanje nadaju. Ti nedodirljivi «harizmatični» likovi davno su shvatili način kako se dolazi do trona, a to je samoreklamiranje putem svih raspoloživih medija. Služeći se njima lažno se predstavljaju i bacaju piljevinu neistina u oči i uši naroda, i tako uspjevaju da postignu željene rezultate, a to je zaglupljivanje i gušenje kritičkog mišljenja. Glava nafilovanih gomilom hvalospjeva, mitova i legendi o svojim voždovima, građanstvo/seljaštvo bez griže savjesti prihvata sve što joj se plasira. Apsorbujući gomilu neistina i poluistina, kojima je danima zalijevaju, misaono zatupljuje i umno apstinira. Kada se to desi na scenu stupaju pisci aforizama ukazujući na društvene anomalije, nedostatke: pameti, morala, učtivosti i lijepog ponašanja. Oni kao ogledalo reflektuju činjenično stanje, nadajući se da će, slično onoj bajci o carevom ruhu, i drugi uvidjeti da moćnik(ci) zapravo je(su) go(li).
Osim «ubojite žaoke» aforizam posjeduje i ljekoviti sadržaj tako da ponekada može posluži i kao «melem za dušu», tj. kao sredstvo koje služeći se igrom riječi ima za cilj zabaviti i nasmijati čitateljstvo.
Većina, uglavnom neupućenih, ili komformističnih subjekata, kojima žabokrečina imponira, Sokrat bi ih nazvao «svjetina», rekla bi da se aforističari isuviše prosto izražavaju, da izmišljaju, preuveličavaju i nakarađuju stvarne fakte, ali to jednog zrelog čovjeka spremnog na kritiku ne bi smjelo da remeti. On, kao lupom, treba da ukaže, ako treba i da karikira, postojeći društveni ili bilo koji drugi problem kako bi uvreženo mišljenje o nepromjenjivosti negativnog bilo svedeno na minimum.
Pisci aforizama bave se dnevnom politikom onda kada dnevna politika uzme za pravo kreirati živote običnih ljudi, vladajućom strukturom onda kada ona postane destruktivna, i svim onim problemima u društvu koji su goreći i koji utiču na život čovjeka kao pojedinca ili kao člana društvene grupe.
Za aforizam kao jednu slobodnu, umjetničku i kreativnu misaonu formu tabu teme ne smiju da postoje, a tematski dijapazon je toliko širok da je svrstavanje aforističara u proste kategorije besmislen. Ne postoje, na primjer politički aforističari, naprosto zbog toga jer se niti jedan aforističar pisući svoju misao ne bavi politikom nego posljedicom koju izaziva određeni politički diskurs.
Aforizam je najživlji kada u društvu vlada sveopšte mrtvilo, najdublji kada je na snazi ljudska plitkost, najaktivniji i najumniji kada vlada kolektivna letargija i ludilo.
Negativne pojave u društvu na aforizam, htio on to ili ne, djeluje pozitivno. To su vjetrovi koji duvaju u njegova jedra i daju mu snagu. Ako to znamo nemamo se razloga čuditi što je naša zemlja jedna od najplodnijih podloga za «uzgoj» jedne takve književne forme.
