Sa 10 godina u ratu ostao bez šake, a danas pomaže drugima i poručuje: "Nema posebnih potreba, svi smo samo ljudi!"

U proljeće 1993. god. dok se kao desetogodišnjak igrao u Ripču, malom mjestu kod rodnog Bihaća, Duško Uzelac je pronašao protivtenkovsku minu. Rastavio je iz znatiželje, a kada nije uspio identifikovati jedan dio, krenuo je u kuću da pita oca šta je to.

Sara Velaga / 13. Septembar 2019

foto: BUKA

Od tada više ne voli proljeće, jer ga podsjeti na ono što se tog dana desilo. U trenutku nepažnje, zakačio je upaljačem za ogradu, a ubrzo nakon toga je škljocnulo. Tada je shvatio i sam šta je u pitanju. Ostao je bez dijela ruke, ali ne i bez životne energije, radosti, volje da se nasmije, ali i da usreći druge oko sebe. Danas je aktivan odbojkaš u odbojkaškom klubu invalida Banja Luka, zaposlen je u UDAS (Organizacija amputiraca UDAS Republike Srpske) a o svom životu i uspomenama, Duško Uzelac priča za BUKU:

“Kada je škljocnulo, znao sam šta je u pitanju. Prva misao mi je bila da zaštitim sestričinu koja se tu nalazila. Pokušao sam baciti, međutim tada je eksplodiralo. Zahvaljujući njoj koja je bila sa mnom, oči su mi ostale, jer je upaljač eksplodirao u visini očiju. Torzo mi je bio pun gelera, kompletna desna strana. Jedino što sam uspio bilo je lijevom rukom uhvatiti desnu i reći 'Jao, mama'", prisjeća se Duško tog marta '93. godine.

Kada su ga članovi porodice ugledali, bili su šokirani, tetka je pala u nesvijest, a potom i mama. Našalio se rekavši da, kako su krenuli padati u nesvijest, mislio je da neće stići do bolnice. Dok su ga vozili u bolnicu u Bosanski Petrovac, vidio je sliku koju nikada neće zaboraviti. 

“Oči mog oca koje su plakale, a svi znamo kako su u Krajini muškarci oduvijek jaki i hrabri”, sjeća se Duško.

Srećna okolnost u ovoj nesreći bila je u tome što je prisutan bio doktor Ranko Brdar iz "Instituta za majku i dijete" iz Beograda, koji je jedan od najboljih dječijih hirurga. Insistirao je da uradi amputaciju, a operacija je trajala gotovo sedam sati. 

“Doktor je razmišljao već tada unaprijed, pa je samu amputaciju izvršio tako da bi se mogla izvršiti transplantacija nekad u budućnosti. Meni danas to ne pada na pamet. Smiješno mi izgleda kad neko nešto radi sa dvije ruke, već sam navikao da radim sve jednom”, iskren je Duško.

Otac ga je od malena učio da nije manje vrijedan

Prva sjećanja nakon buđenja su bljeskovi lica koja su mu dolazila u posjetu. Tokom prvog previjanja, medicinska sestra je stala između njega i ruke, kako bi ga zaštitila od strašnog prizora, ali insistirao je da vidi. A nakon toga je šokiran pitao: “Kad će to narasti”? 

Sestra je napustila prostoriju i počela plakati, a nedugo kasnije čuo je da ni druga nije mogla ući, dok na kraju nije došao medicinski brat. 

Njegov otac odigrao je, zajedno sa cijelom porodicom, ključnu ulogu, jer od malena ga je naučio da nije manje vrijedan.

“Davao mi je zadatke kao da nemam nikakav problem. Iz tadašnje perspektive nisam shvatao njegovu namjeru, ali danas sam mu najviše na tome zahvalan, što niti jednog trena nije dozvolio da se osjećam manje važnim i sposobnim. Zahvalan sam cijeloj svojoj porodici što mi nisu dali da se osjećam loše nikada”, govori Duško.

U srednjoj školi, uprkos tome što sam nije imao predrasude, susreo se sa ljudima koji nisu prihvatali drugačije. Imao je sreću da su uz njega bili drugovi iz osnovne škole, koji su mu bila velika podrška. Ipak, to nije zaustavljalo one koji su bili uvredljivi.

“Najgori su bili nadimci. Boljelo me, ali sam bio svjestan da to govori više o njima, nego o meni”, prisjeća se.

Kroz smijeh govori kako su mu ipak bili najteži ljubavni problemi. 

“Bilo je suza, ali mislim da su svi ljubavni problemi manje-više slični”, govori Duško.

Završio je kožarsku preradu, dokazujući da i sa jednom rukom može sve. A onda se slučajno desila ljubav sa odbojkom. Ispočetka se opirao i imao million razloga da ne trenira, ali od 2001. god. pa sve do danas, odbojka je postala neodvojiv dio njegovog života. 

“Tako je krenuo moj neki novi život. Život kroz sport. Putovanja, prijatelji, iskustva. Odbojka me izgradila kao ličnost i psihički i fizički. Od kluba sjedeće odbojke “Krajišnik” sve do odbojkaškog kluba Invalida Banja Luka.

Kao civilna žrtva rata, od početka je bio sa članovima UDAS-a, pa je slobodan da kaže da je jedan od osnivača same Organizacije.

“Uvijek su me zvali kada je trebalo volontirati, ići na neke edukacije. A onda se prije par godina  pojavila prilika da me zaposle, radi čega sam veoma zahvalan. Tako da sada već dvije i po godine radim kao administrativni referent. Ali sam direktno u kontaktu sa amputircima, kojima pružam podršku”, govori Duško.

Kroz UDAS rade i  na upozorenju o problemu mina u BiH, što je njemu samom posebno bitno. Trenutno se provodi kampanja “ Svijet bez mina do 2025”, kojom se želi skrenuti pažnja na problem deminiranja u BiH. A sam Duško je uvjeren da je izuzetno važno o tome govoriti.

Šta su to uopšte posebne potrebe? Svi smo samo ljudi

Svjestan toga da društvo često stigmatizira osobe sa invaliditetom, ali i da im pristupaju na potpuno pogrešne načine, kroz sažaljenje i čuđenje, Duško govori da je uvjeren da to najviše rade iz neznanja, a uzroke pronalazi i u strahu.

“Sažaljenje i mržnja se ne mogu sakriti. To se vidi u očima. Ali mi svi sa invaliditetom smo ravnopravno različiti. Malo se razlikujemo, ali smo isti. Niko nije manje vrijedan. A posebne potrebe, šta je tu uopšte posebno? Svi smo samo ljudi”, govori Duško.

Najbolje to opisuju anegdote, kojih se rado sjeća u sklopu likovne kolonije koju je UDAS organizovala.

“Prve godine roditelji su branili djeci da priđu nama, valjda misleći da će to preći na njih. Nakon druge godine prilazila su bliže, a treće godine već su ostajala sama s nama. I to jeste cilj, da mlađe generacije uče o različitostima. Na istoj koloniji svi umjetnici bez invaliditeta su jedan dan “bili osobe sa invaliditetom”. Jedan od naših kolega je izvukao papir na kojem je pisalo da je osoba u invalidskim kolicima. Izdržao je od 9 do 12 i rekao da mu je to bilo tako teško iskustvo, iz kojeg je najbolje naučio kako je zapravo tim osobama”, prepričava Duško.

O diskriminaciji i unutar diskriminisanih grupa, kao i sistemskim propustima, iskreno govori kako postoje velike razlike.

“Moj dohodak iznosi 174 KM. Naravno, ratni vojni invalidi sa sve tri strane imaju jednaka prava i trebaju ih imati. Ali, recimo, mi civilne žrtve rata nemamo pravo na ortopedski dodatak, a ratni vojni invalid ima. Dakle, postoji razlika među svima. Civilna invalidnina se daje onima koji su zadobili invaliditet do 18. godine. A šta ako je nastao kasnije?”

Uzevši u obzir da većina osoba sa invaliditetom najčešće, nažalost, nema priliku za posao, poražavajuće je vidjeti od čega oni treba da žive.

“Civilne žrtve rata dobijaju mogućnost da prilikom nabavke ortopedskog pomagala učestvuju 10%, ali ako meni iznosi pomagalo 3000 KM, a ja učestvujem sa 300 KM, onda u suštini dva mjeseca invalidnine trebam ostaviti skoro samo za to”, svjedoči Duško i poručuje da bi svi trebali imati jednaka prava, koja je, istina, najteže dobiti.
 


Buka preporuka

Buka desk

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.