<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Sad vidimo da nije svejedno kome dajemo biračko povjerenje, jer ti ljudi odlučuju o našim životima

DESK

Nakon što pandemija koronavirusa prođe, mnogi od nas će poželjeti povratak u normalne uslove života i svakodnevice. Ipak, postavlja se pitanje hoće li svijet ikada više biti onaj isti i znači li povratak na isto nužno nešto dobro ili treba napredovati?

24. april 2020, 10:27

 

Odgovore na ova pitanja u intervjuu za BUKU dala je sociološkinja Tanja Mandić Đokić, komentarišući i trenutne društvene promjene, ali i povlačeći paralele između zemalja Zapadnog Balkana i drugih u svijetu. 

Kakve društvene promjene uočavate usljed pojave pandemije koronavirusa i na koji način ih ocjenjujete?

Kako se na globalnom nivou promijenio način svakodnevnog funkcionisanja ljudi u svim sferama života, dakle rad, slobodno vrijeme, porodični život, a istovremeno smo suočeni sa opštom prijetnjom našem zdravlju i, u konačnici, preživljavanju, naravno da to utiče na način na koji funkcioniše i zajednica. Sve promjene koje trenutno uočavamo su vanredne i trenutne jer smo svi u situaciji života u nekim izmjenjenim uslovima za koje čekamo da prođu, ali je pravo pitanje kako će se promjene na koje smo bili primorani u ovom „akutom“ periodu odraziti na naše živote dugoročno.

Ovo je period kada su već započela različita sociološka istraživanja i prave rezultate ćemo, naravno, imati sa određenim vremenskim odmakom. Ipak, svi se već sada slažu sa tim da globalne i ugrožavajuće krize poput ove donose velike društvene promjene koje su nerjetko i prilike za razvoj, iako nam se to na prvu ne čini tako, s obzirom da nas „izbacuje“ iz naših zona komfora. 

Nema dileme da je ovo period opšteg preispitivanja dosadašnjeg načina života, povjerenja u institucije, državu, zdravstveni sistem, funkcionalnost državne administracije. Na ispit dolazi i međusobno povjerenje i solidarnost, ali i revizija odnosa države prema krucijalnim sistemima kao što je zdravstveni sistem, socijalni, obrazovni, ulaganja u nauku i sl.

Kako je ovo vrsta krize koja zahtijeva da „ostanemo kod kuće“ porodični život je sigurno taj koji trpi najveće promjene i preispitivanja funkcionalnosti. Plašim se da je porodično nasilje i kod nas, kao i svagdje u svijetu, u značajnom porastu, a mi, pritisnuti pod izgovorom „opšte opasnosti“ ostajemo na to gluvi i slijepi (više nego inače).

Uvođenjem čestih i novih promjena, kao i setova restriktivnih mjera, došlo je do određenog društvenog disbalansa. Među ljudima su se tako mogli čuti komentari osjećaja podijeljenosti na "građane prvog i drugog reda". Kako komentarišete to i kako ocjenjujete donesene mjere?

Znamo da, u ovakvim vremenima, postoji tendencija opadanja tolerancije na različitost (na različito mišljenje, različite navike), raste međusobno nepovjerenje među ljudima i ljudi se okreću zaštiti sopstvene dobrobiti. 

Isto tako, krize su i vrijeme kada raste osjećaj zajedništva, poziva se na solidarnost sa onima slabijima. Vidjećemo koliko smo kao društvo zapravo odmakli od „zakona jačeg“, koliko smo civilizacijski napredovali i da li, u vrijeme kada nam svima prijeti opasnost, jedni drugima postajemo „vukovi“ ili pokazujemo individualnu i društvenu zrelost za solidarnost i humanost.

Kada smo u strahu teže se „maskiramo“ u društveno poželjne „likove“, zbog toga se čini da je netrpeljivosti više. Ja smatram da smo samo „uključili svjetlo“ i da je ovo dobra prilika da se pogledamo u ogledalo. 

Suočeni smo i sa tim da opšteprihvaćena mjerila nadmoći (novac, položaj, status) ne znače puno pred ovakvom prijetnjom. Zbog poruka koje smo mogli čuti (ali koje se stalno mijenjaju) o tome da virus fatalno pogađa uglavnom stare ljude i one koji već imaju hronična oboljenja, došli smo u situaciju da se mladi i zdravi članovi društva, dakle oni koji se ne osjećaju ugroženima, ne žele odreći uobičajenog načina života da bi zaštitili one slabije.

Postavlja se, često između redova, pitanje: „Da li treba „žrtvovati“ ekonomiju, stilove života većine radi zaštite slabije manjine?“ Puno je tu etičkih dilema sa kojima su se suočavale ljudske zajednice, oduvijek, samo u različitim formama.

 

Ono što bismo mogli nazvati svojevrsnim društvenim fenomenom jeste brza i čini se jednostavna prilagodba svim pravilima. Šta ovakav šablon društva govori o bh. društvu i jesmo li naučeni da poštujemo i na određeni način se pokoravamo, a ne propitujemo?

Ljudima je, uopšte, svojstveno da se, u stanju straha i opasnosti, osjećaju paralisano, prepuste da budu vođeni od strane autoriteta. Za narode koji su živjeli u bivšoj SFRJ (a to nije bilo davno, to su generacije naših roditelja) je možda malo tipičnije da ne preispituju riječ „države“ i vladajući aparat doživljavaju kao autoritet. Ali, treba imati u vidu da je u situacijama ozbiljnih kriza, pogotovo onih u kojima su ugroženi životi, poželjno imati sinhronizovano djelovanje. Samo, ono ne bi trebalo biti odraz nekritičkog razmišljanja već opredjeljenosti za solidarnost, stavljanja sitnijih pojedinačnih interesa po strani, u cilju opšteg dobra.

U ovoj krizi, stičem utisak, da su se ljudi, bar većina, pokorili pred autoritetom jedne od najvećih tekovina 21. vijeka – naukom. Poruke koje stalno dobijamo jeste da se mjere koje se donose, donose na preporuku medicinskih stručnjaka. Svjetska zdravstvena organizacija igra u tome značajnu ulogu.
Vidjeli smo i državnike koji su se kolebali preispitujući preporuke nauke (primjer Velike Britanije).

I ne radi se samo o tome da su se građani povukli pred donosiocima odluka u državi, već da postoji autoritet pred kojim su se povukle i vlade, donoseći vrlo nepopularne mjere i trošeći mnogo novca na provođenje istih. 

Da li se u svim uslovima kada su građani poslušni i kada im je pažnja paralisana strahom kriju prilike za različite zloupotrebe? Da. Zato je važno da ostanemo pribrani, širom otvorenih očiju, da organizacije civilnog društva i građani prate rad vlada. Ali činjenica je i da nema mjesta bespotrebnom rasipanju energije i skretanja pažnje sa bitnog, a to je da akutna kriza prođe.

Ako nam se ne sviđa ili sviđa kako smo kroz nju vođeni, razmislimo dva puta hoćemo li sljedeći put izaći na izbore i kako ćemo glasati. 

Ljudi kao da, dok ne dođe do ovakve situacije, ne razumiju šta u parlamentarnoj demokratiji, znači pokloniti nekom biračko povjerenje. Vidimo sada da nije svejedno kome ga dajemo i na osnovu kojih kriterijuma jer to su ljudi koji odlučuju o našim životima. Možda ćemo, nakon ovoga, o ovome više misliti. To je jedna od prilika za naš razvoj.

Kakve opasnosti po društvo donose zabrane, izolacija, ali i potpuno promijenjen način života?

Svakako je to povećano nasilje u porodici i nasilje nad ženama, nasilje nad osobama sa invaliditetom i starijim osobama, a koje se ne bilježi i ne prijavljuje. Opasnost je i porast vrijednosti prosječnog, odnosno smanjenje senzibilnosti društva za potrebe ranjivih društvenih grupa, pod okriljem borbe za dobrobit „većine“. Moramo znati da su sve društvene grupe koje su ranjive u „normalnim“ uslovima još ranjivije i zahtijevaju još više pažnje ali i konkretne usmjerene akcije u vrijeme kriza. Ne smije biti izgovora za nasilje, zanemarivanje i marginalizovanje.

Mentalno zdravlje, cjelokupno, će svakako biti na udaru, tek kada ovo prođe.

U poređenju sa drugim zemljama u svijetu, zemlje Zapadnog Balkana su konstantno pojačavale, a ne ublažavale mjere. Šta to govori o vlastima i društvu u recimo jednoj Švedskoj i nasuprot toga BiH ili Srbiji?

To zavisi od jako puno faktora među kojima su kulturološki obrasci, mentalitet, stabilnost  i kapaciteti zdravstvenog sistema. Zbog toga je odgovornost za pojačavanje odnosno ublažavanje mjera u cilju sprječavanja širenja virusa odgovornost svake zemlje pojedinačno i kasnije ćemo vidjeti koliko su dobre bile takve odluke. Vidimo da nema konsenzusa o jedinstvenim mjerama ni među zemljama koje pripadaju EU. Neke zemlje o kojima manje čujemo u medijima, poput Slovačke, Češke, Danske imaju veoma stroge restriktivne mjere.

Nažalost, više smo u medijima slušali o zemljama koje su opuštenije pristupile situaciji, kao što su Italija i Španije. U ovakvi vremenima lako dođe do generalizacija tipa strogo je dobro, opušteno i nedisciplinovano nosi nevolju. Iako niko još ne zna koji sve faktori su bili presudni za bolji ili lošiji razvoj epidemiološke situacije. 

Švedska je svojevrstan evropski „ogled“ i vidjećemo da li će se ispostaviti kao dobar model, ali treba imati na umu da Švedska vjerovatno ima zdravstveni sistem koji može podnijeti više teških pacijenata od razorenih sistema balkanskih zemalja. Takođe, socijalni obrasci, okupljanja, način druženja nije isti u mediteranskim i skandinavskim zemljama. Sve su to razlozi zašto ipak svaka država mora donositi odluke za koje smatra da najviše odgovaraju njenim uslovima.

Nakon svega postavlja se pitanje "šta slijedi kasnije"? Hoće li društvo biti izmijenjeno u potpunosti ili očekujete kratki talas promjene?

Nesumnjivo da će ovo ostaviti trag u svijesti, a vjerujem i navikama, svih nas. Koliko brzo i u kojoj mjeri ćemo se vratiti uobičajenim obrascima socijalnih kontakata, putovanjima i sl. zavisi i o toga da li će biti razvijen lijek, vakcina, odnosno od toga koliko će se ljudi osjećati sigurno odnosno ugroženo.
Vraćanje na staro ne znači uvijek vraćanje na dobro.

Vjerujem da će ova kriza značajno promijeniti radne odnose u smislu fleksibilizacije radnog vremena i mjesta, više korištenja tehnologija za obavljanje posla. Možda ćemo zaključiti da nam maratonski sastanci ipak stanu u konstruktivan e-mail, da radnici nisu produktivni samom činjenicom da sjede u kancelariji, da možemo i bez redova na šalterima i da se život možda ipak ne odvija u shopping centru.
Mislim da, na globalnom nivou, slijedi preispitivanje vrijednosti neoliberalnog kapitalizma i naše sigurnosti u uslovima kada su javni zdravstveni sistemi urušeni u većini razvijenih zemalja. Moraćemo još jednom preispitati funkciju države u obezbjeđivanju optimalnih zdravstvenih usluga za sve građane. 

Od čega će zavisiti društveno uređenje i povratak normalnom životu?

Povratak normalnom životu će zavisiti od naše sposobnosti da redefinišemo pojam „normalnog“, ali naviše od naše sposobnosti da učimo, prilagođavamo se i prihvatimo odgovornost za dobre i loše odluke donesene prije i u toku krize.