„I molimo vas – ono što se dešava svakog dana nemojte smatrati prirodnim. Nema toga za šta treba reći „to je prirodno“ u ovim vremenima krvave pometnje, uređenog nereda, smišljenog bezakonja i nehumane humanosti, tako da ništa ne treba da bude smatrano vrijednim da bi ostalo kako jeste“.
(B. Brecht, Izuzetak i pravilo)
Već dugo traje vrijeme velikih, neumitnih i neminovnih suočavanja nas samih sa nama samima, vrijeme ogromnih i različitih kriza. Kao da živimo u nekoj aristotelijanski shvaćenoj tragediji, u kojoj se izazivanjem straha i samosažaljenja, želimo osloboditi ovih i ovakvih afekata. Ovakvo stanje treba posmatrati i kao stanje velikog razotkrivanja. Da li je na primjer Marks imao na umu i ovakva teška društvena stanja kada je pisao da se čovječanstvo ne može osloboditi svojih grijehova ako ih ne proglasi za ono što oni jesu. Takvo stanje gdje dugo vladaju uglavnom afekti, impulsivnosti, a ne razum, duboko je iskompleksiralo i isfrustriralo cijelo naše bosanskohercegovačko društvo i sve njegove ljude koji se pitaju: kuda smo to krenuli, ima li uopšte nešto čemu bismo se mogli nadati, kako smo uopšte došli tu gdje sada jesmo? Sve je ovo razbudilo i razbuktava osjećanja nekih čudnih, nimalo korisnih međusobnih netrpeljivosti, možda čak i nepoznatih do sada uzimajući u obzir oblike i forme u kojima se ispoljavaju. Naše ponašanje je postalo skoro neurotizirano u svim domenima naših života. Nastupilo je, i nezaustavljivo se kreće, ponovo vrijeme usijanih političkih emocija, vatrenih političkih strasti, i raznovrsnih afekata, te između ostalih, i nagona mržnje. Ispoljavanje ovakvih i sličnih nagona, emocija i strasti, uslovljava povlačenje uma u sebe, njegovu bespomoćnost, u početak njegovog sunovrata. Ovo i ovakvo stanje jedne, ne samo političke, već i intelektualne anomije samo potvrđuje tezu već pomenutog Marksa da je razum oduvijek postojao ali ne uvijek u razumnoj formi. Dakle, ako su moje pretpostavke da mi danas živimo nerazumnu formu razuma, onda se direktno može postaviti pitanje gdje smo to mi i gdje je naša bosanskohercegovačka misao u dubljem i smislenijem suočavanju uma sa stampedom protivrječnosti danas, koji je na djelu i koji nas svakim danom sve više gura do samog dna.
Svakodnevno suočavanje sa duhom svakodnevnice, atmosferom svakodnevnog života, o čemu imamo toliko različitih, suprostavljenih i suprotnih mišljenja, dovelo je do svakodnevnice duha, koji je postao nemoćan ali i nevoljan da obuhvati totalitet, pa je zbog toga sve u njemu svedeno na partikularno. Partikularno je postalo kobno i za duh i za um. Partikulariteti su podijelili duh i um, te je sve to dovelo do zamračenja duha cjeline, do zatamnjenja univerzalnog duha i univerzalnog pristupa istini. Uistinu nam je iskustvo palanačko i uistinu svijet palanke postoji samo u duhu, kako je to pisao Radomir Konstantinović. Jer pogledajte duh svakodnevnice ili već pomenuti svakodnevni duh. U njemu se istina licitira, u njemu svi imaju svoju istinu i zato istine nigdje nema, jer tamo gdje prestaje mogućnost istine, tamo, da parafraziram Konstantinovića, počinje mogućnost i stvarnost istine palanke ili palanačka istina. A trebalo bi se (i) opet danas vratiti na djelo Filozofija palanke, naročito Bilješke i naročito zadnji dio, da bi se shvatilo ono duhovno stanje koje nužno dovodi do one(ih) nacionalne(ih) istine(a), koje zatim nužno vode do nacionalnih fanatizama, primitivizma, radikalizma. A nakon Filozofije palanke, te nakon našeg ličnog iskustva u njoj, iskustva koje traje od kraja prošlog vijeka te traje u periodu cijelog ovog vijeka, svi dobro znamo kuda je vodila tzv. nacionalna poezija, nacionalna filozofija i nacionalna ideologija krvi i tla. Sve je to završilo ne samo u krvi već, što se tiče duha i uma, sve je to završilo tamo gdje danas upravo počinje, u parohiji duha, kao parohijalno mišljenje i kao parohijalnost uma.
Da li je moguće da smo se mi opet vratili ne samo duhu palanke već i palanci duha? Da li je moguće da smo mi, koji smo puni nade sanjali svoje sopstvene snove nakon proteklog rata, duboko vjerovali u jednu bolju, humaniju, pravedniju zajednicu, ponovo postali zarobljenici ideologije čistih naroda, čistih država, ideologije grozničavih i grozomornih podjela kao ideologije političke i kulturne supremacije, kao ideologije genocida i egzodusa, kao ideologije masovnih nacionalističkih i šovinističkih psihoza i neuroza, međusobnih obračuna i proračuna ko šta gubi, a ko šta dobija, a u suštini nepovratno gubimo svi i gubimo sve.
Kao što znamo iz prošlosti, ovakve vrste ideologije su krajnje neistorijski mitologizirale ideju naroda u obliku svemogućeg Parmedinovog Bića, Platonove Ideje, Plotinovog Jednog. Zato je za njih narod vječna i besmrtna cjelina, nešto nedjeljivo i nepokretno. Narod je vječan i nepromjenjiv, uvijek isti, i naravno, uvijek tako čist, pošto ima svoju autohtonu nacionalnu dušu, svoju autohtonu čistu krv te svako udaljavanje i odvajanje kulture od njih predstavlja udaljavanje i odvajanje kulture od nje same, od njene esencije, od njenog prvobitnog i vječnog smisla i suštine. Zato svako udaljavanje, distanciranje ili bijeg od uzvišenih prapraprincipa narodnog bića, predstavlja kulturnu izdaju, duhovnu i nacionalnu kataklizmu. A apologija naroda ide sa apologijom prošlosti i njene neprestane divinizacije. Ali protagonisti ovih ideologija nikako nisu mogli niti danas mogu da shvate, da je prošlost, sama po sebi nemisaona i bezoblična, kako je pisao Hauser, sociolog kulture i umjetnosti, te da prošlost dobija svoje značenje ne samo prema konkretnoj sadašnjosti, već i prema budućnosti. Svi ovi istorijski 'trikovi', kao način manifestovanja teorijske svijesti ovakvih ideologija, koji su očigledno izrasli i u jednu svojevrsnu mantru, koja kao tvrdokorna tradicija traje i u 21. vijeku, dolazi iz jednog nedobronamjernog koncepta ili koncepta loše namjere, da smo vrijedni samo na osnovama svoje jedine nacionalne civilizacije, da se samo na osnovu svog jedinog plemenski struktuiranog habitusa, koji je naravno vječan i nepromjenjiv, može ne samo graditi jedna izvorna i autohtona kultura, već i da se spasi i sačuva rod, pleme, narod, nacija.
Cjelokupna kulturna paradigma ovakvih ideologija, dakle, nema samo svoju istoriju i istoriografiju, nema samo svoju nacionalnu politiku, već ima svoju nacionalnu nauku, nacionalnu umjetnost, svoju nacionalnu filozofiju, nacionalnu estetiku ali i etiku. I to što ove ideologije tako dugo opstaju, trebaju upravo zahvaliti njima, jer je njihovim posredstvom, stvorena duhovna struktura čovjeka ovih prostora, zasljepljenog svojim jazbinama prošlosti, kao spiritus loci svojih duhovnih i kulturnih prebivališta. Sve ove istorijske, političke, intelektualne prevare koje je masama proizvodila i plasirala tzv. kulturna paradigma ovih ideologija i koje se konstantno plasiraju kao jedine činjenice, pretvarale su naše društvo, cijeli Balkan a i nas same u njemu u poligon međusobnih atavističkih mržnji, u scenu monstruoznih istorijskih tragedija, komedija i farsi, kojima bi mogao da pozavidi i Šekspir, a Brecht se ne bi usudio šaliti.
Ovo današnje bezumlje, ovo nacionalističko i šovinističko ludilo, koje drži narode jedni protiv drugih i koje je u prošlosti po pravilu završavalo najbezočnijim ubijanjima, ponovo tjera ljude da budu sopstvene žrtve i sopstveni žrtveni jarci prevara, strahova, masovnih psihoza, netrpeljivosti i mržnji. Ovakvi oblici patološke svijesti i danas napadaju naše mozgove i stežu naša srca.
Bez njihovog političkog, kulturnog, istorijskog demitologiziranja i demaskiranja, kao što je to činio Radomir Konstantinović, ove će ideologije kao izopačene svijesti i dalje sijati sumnju u mogućnost stvaranja bosanskohercegovačkog društva koje će umjesto duha podjela, duha antagonizama i različitih diskriminacija imati na umu prvenstveno poštovanje prema svakom pojedincu i njegovo ljudsko dostojanstvo. To bi svakako mogao biti početak procesa individualnog raskida sa dominantnim, raširenim političkim i kulturnim konsenzusom i zauzimanje kritičkog, aktivnog stava prema postojećem stvarnom, duhovnom i vrijednosnom sistemu danas koji se nameće kao jedini važeći ali je u svakom segmentu društva, još uvijek preovladavajući.
Ne mogu da se oslobodim utiska da kada god nanovo čitam Filozofiju palanke, stalno osjećam da čitam knjigu koja je napisana....jutros.
Tekst je nastao u okviru javne debate na temu „Postajemo li fašističko društvo?“ koju organizuje Magazin BUKA.
Ostale tekstove iz javne debate možete pročitati OVDJE.
