Kada govorimo o odgovornostima u domaćinstvu, žene obavljaju daleko više kognitivnog i emocionalnog rada od muškaraca. Zbog čega je to tako i kako to promijeniti?
Treba da organizujete druženje za djecu, zakažete pregled kod doktora, kamuflirate povrće u dječjem obroku, napravite spisak za nabavku.... Brinete o tome da li vaš sin zaostaje u školi, kćerki su potrebne nove cipele, a treba ubaciti i veš u mašinu. Sami po sebi, ovo se mogu činiti kao mali zadaci – ali oni se tokom dana gomilaju i nikada ne prestaju. Ako pitate heteroseksualni par sa djecom koji partner se više bavi ovim stvarima, vjerovatno ćete od većine dobiti isti odgovor: majka.
Brojne studije pokazuju da žene u heteroseksualnim vezama i dalje obavljaju većinu poslova u kući i vode brigu o djeci. Mnogi parovi nastoje ravnomjerno podijeliti obaveze u kući, ali iz različitih strukturalnih i socio-ekonomskih razloga na kraju dodjeljuju zadatke prema tipičnoj rodnoj podjeli. Čak i kod parova koji misle da su postigli ravnopravnu podjelu poslova, oni manje vidljivi generalno pripadnu ženama, piše BBC.
Zapravo, sve više istraživanja pokazuje da kada su u pitanju poslovi u domaćinstvu žene obavljaju daleko više kognitivnih i emocionalnih poslova od muškaraca. Upravo zbog toga rodna ravnopravnost, ne samo da stoji u mjestu, već ide unazad, iako se o njoj nikad više nije govorilo.
Nevidljivi, neprestani rad
Stručnjaci ovaj nevidljivi posao svrstavaju u tri kategorije koje se međusobno preklapaju. Postoji kognitivni rad – koji se odnosi na razmišljanje o svim praktičnim aspektima kućnih poslova – uključujući organizovanje druženja za djecu, nabavke i planiranje aktivnosti. Zatim je tu emocionalni rad, koji se odnosi na upravljanje emocijama u porodici; smirivanje situacije ako su djeca nemirna ili briga o tome kako im ide u školi. Treći, mentalni teret je presjek ova dva: priprema, organizacija i anticipiranje svega, emocionalnog i praktičnog, što se mora uraditi kako bi se život neometano odvijao.
Ovaj skriveni rad je teško izmjeriti, jer je nevidljiv i izvodi se interno, zbog čega je teško znati gdje započinje i završava.
Postoje četiri jasne faze mentalnog rada povezane s kućanskim obavezama: predviđanje potreba, utvrđivanje mogućnosti, odlučivanje među opcijama i praćenje rezultata. Majke su čine više u sve četiri faze, pokazalo je jedno istraživanje; dok roditelji često zajednički donose odluke, majke više rade na predviđanju, planiranju i istraživanju. Drugim riječima, očevi su informisani kada je riječ o odlukama, ali majke su obavljale veći dio posla.
Ovaj nevidljivi rad ima različite efekte; znamo, naprimjer, da žene ćešće nego muškarci vode brigu o djeci čak i kad nisu sa svojom djecom. To također uzrokuje dodatni stres, jer je uvijek prisutan - čak i kad biste se trebali koncentrisati na druge stvari.
Mentalno opterećenje je ona nit koja dovodi porodicu u vaš poslovni život. To je stalna briga o tome radimo li dovoljno i kakav će uticaj imati naše roditeljstvo na budućnost našeg djeteta. Uvijek nastojimo umanjiti budući rizik.
Naučnike je zbunjivala činjenica da ova neravnomjerna raspodjela mentalnog rada ne stvara veći sukob među partnerima. Da bi razumjeli zašto, provedeno je istraživanje koje je pokazalo kako parovi objašnjavaju neka od ovih rodnih ponašanja. I muškarci i žene sugerisali su da je nejednaka podjela mentalnog rada postojala zato što je jedan partner radio duže vrijeme ili bi izjavili da su žene " zainteresovanije za organizaciju" - da jednostavno dobro planiraju unaprijed.
To je pokazalo da su učesnici istraživanja vjerovali da su razlike u ličnim osobinama i radna ograničenja razlozi ovih nejednakosti. To su bili dobro obrazovani ljudi, što daje zanimljiv uvid u zabludu koju su razotkrila druga istraživanja - žene prirodno nisu bolje u planiranju, organizovanju ili multitaskingu, nego se samo više očekuje od njih da će to učiniti i tako na kraju postati bolji u tome.
Ipak, postoje i drugi strukturni razlozi zašto žene i dalje preuzimaju veći mentalni teret. Žene često pronađu način da rade fleksibilno, dok se muškarci smatraju rigidnijima, a karijera tradicionalno linearnijom. To znači da su žene dostupnije za brigu o djeci, čine to više - i kao rezultat toga moraju o tome više razmišljati. Rodna očekivanja koja počinju od rođenja mogu objasniti zašto su ideje o tome ko obavlja kućanske poslove i brigu o djeci toliko ukorijenjene. Naprimjer, poznato je da kćeri rade više kućanskih poslova od sinova.
Ideali majčinstva takođe se unose u ovu jednačinu. Naprimjer, dom se često doživljava kao žensko područje. Znamo da se prema urednosti žena ocjenjuje oštrije od muškaraca. Jedno istraživanje je pokazalo da se žene smatraju manje simpatičnim, manje kompetentnim i manje marljivim od muškaraca, ako je rečeno da identična soba pripada ženi odnosno muškarcu? Urednost ženskog doma bila je doslovno povezana s njenom vrijednošću.
Te ideale žene često same sebi nameću. Uprkos napretku koji smo postigli u normalizaciji muškaraca koji se brinu o djeci, još uvijek postoji taj osjećaj da su žene na kraju odgovorne za rezultate. Žena snosi više posljedica ako ove stvari ne idu dobro ili se ne dogode.
Uticaj kod kuće i na poslu
Činjenica da majke na kraju preuzimaju ovo mentalno opterećenje ima posljedice.
Majke su više pod stresom, umorne i manje sretne od očeva, koji su sretniji tokom brige o djeci, pokazuju istraživanja, dijelom i zbog toga što su skloniji češćim rekreacijskim aktivnostima. Jedno švedsko istraživanje pokazalo je da kada su žene smatrale da je raspodjela očiglednijih kućanskih poslova nepravedna i percepcije doprinosa svakog partnera se razlikovale, to je dovelo do bračnih problema i povećalo vjerovatnoću razvoda. Rizik je i iscrpljenost majki, koje bi u početku mogle zatražiti pomoć, što može izgledati mučno ako se mora ponavljati iznova i iznova. A to onda iscrpljuje veze. Nejednaka raspodjela brige kod partnera može dovesti i do manje seksa. Jedno istraživanje je pokazalo da egalitarni pogledi na podjelu zadataka doprinose seksualnoj učestalosti.
Takođe, ako su žene prekomjerno opterećene kod kuće, to znači da mnoge osjećaju da ne mogu fizički ili mentalno uložiti dodatne sate koje zahtijevaju mnoga radna mjesta, pa će se razlika u platama među spolovima i dalje povećavati. Žene, naprimjer, čine većinu radnika s nepunim radnim vremenom, a zauzvrat je manja vjerovatnoća da će dobiti povišice ili unapređenje nakon što dobiju djecu, što dodatno otežava bavljenje vrhunskim poslovima. Mnogi napuštaju poslove.
Pričajte više, radite manje
Od početka pandemije, veza između rodne ravnopravnosti kod kuće i učešća ženske radne snage više je u središtu pažnje nego ikad. Iako su prisutni brojni sistemski problemi, rješavanje skrivenog kućnog rada među partnerima moglo bi olakšati teret koji pada na žene.
Jasno je da većina muškaraca želi više učestvovati u životu svoje djece, parovi bi morali razgovarati o tome ko šta radi. Da bismo potaknuli nove navike i podijelili teret, moramo učiniti nevidljivo vidljivijim. Svijest o tome dobar je prvi korak. Uvijek treba biti jasno ko upravlja kojim zadatkom, uključujući planiranje.
Ako izričito navedemo koliko je planiranja uključeno u svaki aspekt brige o djeci i kućanskih poslova, postat će jasnije koliko skrivenog posla radimo.
Nemaju svi parovi nejednaku podjelu poslova: naprimjer, istospolni parovi imaju puno ravnopravniju raspodjelu u poređenju sa heteroseksualnim parovima, jer se ne pridržavaju očekivanih rodnih uloga. To pokazuje da se teret može jasno podijeliti kad se o njemu otvorenije govori.
Stoga na društvenom nivou moramo preoblikovati neka vrlo duboko ukorijenjena uvjerenja o tome koja je uloga muškarca ili žene.
Takođe, moramo uzeti u obzir i "strukturne faktore koji utiču na nedostatak fleksibilnosti na radnom mjestu", poput normi za zarađivanje muškaraca i "idealnu kulturu radnika koja tjera muškarce u radnu snagu i drži ih izvan kuće ”. I politika bi mogla pomoći - istraživanja pokazuju da muškarci koji uzimaju očinstvo kasnije više brinu o djeci.
No u nedostatku politike, možda je najbolji način za žene da smanje mentalno opterećenje jeste da čine manje. U početku to može biti teško, imajući u vidu rizik po naše dugoročne ciljeve. Ako majka prestane razmišljati o tome što treba učiniti, a otac ne predviđa te potrebe, to bi u početku moglo izazvati stres i frustraciju - ali to bi moglo omogućiti ocu da nauči lekciju za sljedeći put. To je neka vrsta klasične uslovljene reakcije. ‘Oh, nisam se sjetio to učiniti prošli put i bilo je negativnih posljedica’.
Vremenom bi manje ženskog rada moglo povećati uključenost njenog partnera i, zauzvrat, osloboditi više mentalne energije da se ona usredotoči na sebe. U početku bi ona možda bila osuđena zbog toga, ali kasnije bi to moglo dovesti do veće obostrane sreće. I više seksa.
