Savremena žena u kandžama Balkana

Zar treba da podvučemo da žene vrijede jednako kao i muškarci, da imaju iste sposobnosti, mogućnosti, prava?

Sanja Vasković / 26. Februar 2015

Nikad’ ne reci nikad’. Evo mene pišem o temi za koju sam mislila da nikada neću, da ne moram, da se podrazumijeva. Dok su nam svima puna usta Evrope i izgradnje jednog modernog, građanskog i otvorenog društva, zapravo svi u sebi nosimo balkanske gene i ne možemo pobjeći od našeg mentaliteta.

I ne trebamo. Ali, zar ne možemo sagraditi svoju građansku državu i ujedno sačuvati tradiciju, običaje, vjerovanja i kulturu? No, svi se pozivaju na svoja prava, pa ne smiješ više nikoga na ulici nezgodno pogledati a da te ne tuži zbog pretrpljenog duševnog bola. Zar žene u sopstvenom društvu čiji su primarni dio i kojem daju ogroman doprinos, uopšte mogu biti dio neke grupe koja zahtijeva svoja prava? Zar treba da podvučemo da žene vrijede jednako kao i muškarci, da imaju iste sposobnosti, mogućnosti, prava?

Mislila sam da je ova rečenica aksiom i da se ne mora dokazivati. Izgleda da mora, mnoge žene su je dokazale, hvala Bogu da jesu, i mrzim to što moram odvojeno pisati muškarci i žene, jer inače koristim termine: ljudi, osobe. Mislim da smo svi jednaki.


I nisam se ljutila kada sam postajala dio stereotipa o ženama, kada su mi govorili da ću moći dobro da se udam tek kada naučim da pravim pitu, i one stare poput: ženama je mjesto u kuhinji, žene se ne razumiju u politiku, ćute kada muškarci govore.

Moje prećutkivanje njihovih izjava govorilo je da sam iznad njih i da udaranje na druge pokazuje da ste u suštini sami slabi i nesigurni. I čudila sam se ženama koje trpe nasilje pod izgovorom: on je muško, mora da lupi šakom od sto; kao da to nekoga čini pravim muškarcem.

I sve djevojke kojima neko drugi treba da kaže da su lijepe, pametne i da vrijede totalno su zalutale. One koje su dopustile da njihovim mozgovima gospodari neko “jači” od njih, koje dopuštaju da ih stavljaju u klišee  samo zbog toga što ne dižu tegove i ne mijenjaju gumu na autu (ne zato što ne znaju, već što  ne žele).


A kad pomenuh žensku inteligenciju, to se ne da trpjeti (opet se loše osjećam, što inteligenciju nipodaštavam dijeleći je na mušku i žensku, što je apsurd). “Ćuti, ti se ne razumiješ zato što si žena, ovim svijetom vladaju muškarci”, često ćete čuti ovo, ne javno, naravno, ali moram biti surova i primijetiti da se ova sentenca suptilno provlači kroz sve segmente društva. Svijetom upravljaju muškarci, vrlo razumno, primjetiću, isti oni muškarci koji su ratove započinjali zbog žena.

Duboko ukorijenjena dominantnost društvenih odnosa gdje primat imaju muškarci opstaje zahvaljujuci ženama koje savijaju svoja leđa. I nije opravdanje naš balkanski mentalitet, poštovanje žene bez omalovažavanja njenih stavova, dostignuća, razuma i sposobnosti. Hej, Balkanci, ne tražimo puno, zar ne?

U ovom sistemu tranzicijskog vrtloga i izopačenih vrijednosti, potrebno je izmijeniti svijest ljudi afirmacijom pozitivnih civilizacijskih vrijednosti, učešćem u procesu donošenja odluka, te konstantnom borbom koja će obezbijediti povoljnije uslove života i rada u ovoj državi. Pisanje, pričanje, ukazivanje i sankcionisanje diskriminacije vrijedi kada prestane biti samo slovo na papiru i kada počnete od sebe, postavite ciljeve i shvatite da borba za bolji status u društvu zavise samo i isključivo od vas.

 

Ne opredjeljujem se ovdje razmišljati da li će muška ili ženska osoba pročitati ovo, ni da li će biti zadovoljni napisanim, ili, pak, kritički nastrojeni prema ovom malom omažu ženskosti.

Jedno, o čemu odavno ne razmišljam, u šta sam sigurna, jeste Bogom data jednaka mogućnost participiranja u (bez)vrijednostima društva, pa zar nije i ovo moje malo djelo samo jedan u nizu pokušaja “probijanja” balkanskih zadrtih datosti i barijera?

 

Vezan tekst

 


Naše majke su žrtve naše emancipacije

 

 

 

 


Buka preporuka

Ženska prava

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.