Tokom predizborne kampanje 2018. godine, Sergej Lavrov otvorio je u Banjaluci novo krilo Univerziteskog kliničnog centra. S obzirom na trenutnu krizu, situaciju koja je izazvana širenjem zaraznog virusa SARS-Cov2, Vlada Republike Srpske ove godine nije imala takva i tolika ulaganja u izgradnju, opremanje i adaptaciju zdravstvenih ustanova za njegu i liječenje najšire grupe ljudi.
Otud, Sergej Lavrov nije posjetio Republiku Srpsku, već Bosnu i Hercegovinu. No, Lavrov je definitivno posjetio Republiku Srpsku, došavši u Administrativni centar Vlade RS u Istočnom Sarajevu. Zgradu koja je izgrađena s namjerom da se pri t(akv)im posjetama kreira utisak da Lavrov dolazi u posjetu posebno Republici Srpskoj, a ne članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske.
Vrijeme šefa ruske diplomatije je skupo i ograničeno, stoga Sergej Lavrov nema ni vremena ni priliku da skupa sa Miloradom Dodikom, Šefikom Džaferovićem i Željkom Komšićem pođe u turneju, posjećujući opštine i gradove u kojim je zajedničkim sredstvima Ruske Federacije i Bosne i Hercegovine izgrađena infrastruktura u službi kretanja i susreta konstitutivnih naroda i drugih s njima ravnopravnih etničkih i religijskih grupa u Bosni i Hercegovini.
Istina, kada bi krenuli prema Glamoču, Drvaru, Grahovu, Ključu, Kupresu, Jajcu, Travniku, i tako dalje prema Drini ili tako bliže prema Veleži, uz Vrbas, Bosnu, Sanu, Unu i Neretvu, trebalo bi Lavrovu, Dodiku, Džaferoviću i Komšiću barem mjesec dana da pronađu takav projekt. I teško da bi za mjesec dana, i u velikim, najvećim gradovima, pronašli jedan takav projekat, finansiran novcem Ruske Federacije i Bosne i Hercegovine. Čak i idejni, makar na crtežu.
Srećom, to nije i ne može biti tema razgovora tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Osim što je nedjelotvorno za održavanje utiska nemogućeg suživota u Bosni i Hercegovini, to je vrlo štetno za javni ugled države. Ukoliko se javni ugled države poistovjećuje sa reprezentacijom tri konstitutivne etničke grupe, kao paradigmu na kojoj je utemeljena državnost Bosne i Hercegovine data Dejtonskim mirovnim sporazumom.
I da to nije tako, kako bi se Sergej Lavrov mogao obratiti javnosti tokom posjete Bosni i Hercegovini? Obećanjima da će Rusija uložiti novac za igradnju sportske dvorane u kojoj će biti turnih ruskih i bosanskohercegovačkih košarkaških, odbojkaških ili rukometnih klubova? Da će novcem građanki i građana Ruske Federacije biti finansirani stvaralaštvo umjetnika i umjetnica u Bosni i Hercegovini, dolazak i nastup umjetnica, umjetnika, sportista i sportistkinja, ili izgradnja i opremanje jednog filmskog grada u Bosni i Hercegovini, pozorišta, sportskih dvorana, itd. I zašto bi Ruska Federacija rizikovala da doživljaj umjetnosti, sporta, nauke i tehnologije kreira kulturološku sliku Rusije koju treba da ima bh. javnost, kada je poželjna kulturološka slika Rusije „garant mira i bezbjednosti, vojna sila, izvoznik/uvoznik naoružanja“?
Nakon posjete Sergeja Lavrova, ključno pitanje za sve druge garante Dejtonskog mirovnog sporazuma jest kako o pomirenju, izgradnji povjerenja i miru razgovarati s onima koji u tom procesu treba da učestvuju, a ne s onima čija je funkcija svedena na identifikovanje razloga zbog kojih je to nemoguće, koji u tom svakog dana, sve više i više napreduju. Drugim riječima, ukoliko posjeta Lavrova nagovještava Bosnu i Hercegovinu kao guberniju/protektorat Ruske Federacije, pitanje je da li će SAD i Njemačka, potom Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, kao članice Savjeta za provođenje mira, nastaviti s kreiranjem medijske slike balansirane bezbjednosne situacije, “zpadanog uticaja” u ravnoteži s “istočnim”. Ili će, uz to, identifikovati potrebe za osnovnom infrastrukturom za osiguranje javne bezbjednosti - a to su izgradnja, adaptacija i obnavljanje zdravstvenih ustanova.
Da li će u daljem podržavanju pomirenja, izgradnje povjerenja i mira identifikovati potrebu najšire društvene zajednice za susretom, slobodnim izražavanjem mišljenja, stavova i ideja. Konkrento, da li će tu borbu nastaviti kao i Rusija, direktno sarađujući sa strukturama reprezentacije, zaduženim za kreiranje slike nemogućeg suživota, ili sa direktnim subvencijama infrastrukture za reprezentaciju stvaralaštva i društvenog preduzetništva.
Na stranu posjesta Lavrova - nevjerovatna su različita nastojanja da se Dejtonskom mirovnom sporazumu dodijeli status mutatis mutandis, status zakona koji će se poštovati nakon što u njemu bude promijenjeno sve što je sporno.
A nevjerovatnije je kako taj proces, navodna zaštita privilegija konstitutivnih, dobija takav publicitet. Takav da se bh. javnosti sasvim bezbrižno može učiniti žmirenje nad akutnim problemima i izazovima bezbjednosti i zdravlja najšire grupe nekonstitutivnih, skrajnutih, označenih - migranata. Onih čije slobodno kretanje predstavlja krizu, takozvanu migrantsku krizu, na periferiji zajednice koja se temelji na slobodnom kretanju ljudi i transportu robe. Onih za čije je zbrinjavanje EU uručila Bosni i Hercegovini, baš ovih dana, uručila novih 25 miliona eura, ukupno - 85,5 miliona eura pomoći od 2018. godine do danas. Bosni i Hercegovini, dakle, za zbrinjavanje migranata, ne migrantima - da ne bude zabune.
Hoće li Evropa nastaviti žmiriti nad tom “krizom” po cijenu još jednog kruga panel diskusija, okruglih stolova i konferencija za štampu o (ne)održivosti Dejtonskog mirovnog sporazuma, preciznije: upitnosti o daljoj mogućnosti njegovog provođenja? Hoće li nastaviti s uručivanjem pomoći kreatorima privida upitnosti daljeg održavanja prividnog mira i pomirenja vođenog strukturama reprezentacije prividno zaraćenih strana? Da li je to postupak koji je promovisao Sergej Lavrov dolaskom u Sarajevo, postupak koji Rusija očekuje od svih drugih zemalja članica Savjeta za provođenje mira - to nije upitno. Upitno je da li posjeta Lavrova i ton obećanja “protektorata” i “gubernije” dijelu Bosne i Hercegovine motivisati druge članice Savjeta za implementaciju mira da taj postupak primijene na drugi entitet.