Slavenka Drakulić: Tri ključna razloga zašto cijepljenje u Hrvatskoj i istočnoj Europi ide tako loše

Nažalost, oni koji ponavljaju grešku obično moraju platiti cijenu, a ova se očituje u ljudskim životima

Slavenka Drakulić / 12. Juli 2021

 

Problemima s koronavirusom kao da nema kraja. Još prije nekoliko mjeseci nije bilo dovoljno cjepiva, čekali smo na listama i strepili hoćemo li i kada doći na red, hoće li nas zapasti Pfizer, Moderna ili AstraZeneca. Vodile su se rasprave o kvaliteti raznih vrsta cjepiva kao da su svi doktorirali na tome. Danas cjepiva ima na bacanje, ali premalo se ljudi cijepi, osobito mladih. Činjenica je da racionalni argumenti za cijepljenje padaju na gluhe uši, a to je pouzdan znak da građani donose odluke na osnovi iracionalne vjere da će ih mimoići bolest.

Vlada se sada muči kako motivirati građane da se ipak cijepe - kod nas je u pitanju glavna ekonomska grana, turizam. Domišljaju se raznim mjerama ne bi li građane ili natjerali ili pridobili na cijepljenje, ponajprije one struke koje su svakodnevno u kontaktu s brojnim ljudima, kao na primjer nastavnici, vozači u javnom prijevozu ili službenici na šalterima, pogotovo medicinsko osoblje.

Jesu li to naši građani potpali pod antivakserski utjecaj ili pak misle da je broj bolesnih dovoljno pao da sada nema opasnosti iako stručnjaci upozoravaju da su nova mutacija i novi val već tu? Ili je u pitanju još nešto? U prilog tome govori činjenica da nismo jedina zemlja u kojoj brojni građani odbijaju primiti cjepivo. Prema istraživanju EU, oko 27 posto odraslih u EU najvjerojatnije se neće cijepiti.

Tu su, naravno, s visokim postotkom odbijanja uključene i neke zapadnoeuropske zemlje (Njemačka, Austrija, Francuska), a ulogu igraju i svjetonazorsko-političke razlike. Ipak, nama je zanimljiviji podatak do kojeg je došao Eurofound - da je oklijevanje veće u istočnoj Europi. Zaista, dovoljno je pogledati količinu cjepiva na 100 stanovnika pa vidjeti da su, prema Our World in Data, istočnoeuropske zemlje pri dnu, od Srbije, Estonije do Slovačke, Hrvatske, Albanije, Bjelorusije, Kosova, Ukrajine itd.

Opće nepovjerenje

Na prvi pogled čini se da odgovor možemo potražiti u području psihologije. Nije teško vidjeti da je riječ o zazoru i strahu. Ali odakle dolaze ovi osjećaji i zašto su prisutniji u bivšim socijalističkim zemljama? Časopis The Lancet nedavno navodi primjer Rusije. Iako su cjepivo Sputnik registrirali prije godinu, a kampanju cijepljenja započeli u prosincu, cijepljenje slabo napreduje.

Prema podacima organizacije Our World in Data, od svibnja je Rusija podijelila 14.93 doza na 100 stanovnika nasuprot 39.20 u EU ili 78 u Velikoj Britaniji i SAD-u. Treba uzeti u obzir da se u početku Rusija fokusirala na izvoz cjepiva pa je bilo nestašica u zemlji. Uz to, 50 posto liječnika odbija se cijepiti! No, istraživanje Levada centra iz ožujka pokazuje da se 62% ljudi ionako ne namjerava cijepiti. The Lancet kao motiv navodi opće nepovjerenje stanovnika prema cjepivima i sistemu državnog zdravstvenog osiguranja naslijeđenog iz socijalizma.

Mađarska, i uz četvrtinu cijepljenih, ima jednu od najviših smrtnosti oboljelih - nagađa se je li to zbog ruskog i kineskog cjepiva. Viktor Orban vodi očajničku borbu protiv opozicije jer su izbori sljedeće godine. Pritom ne preza od laži i optužuje ih da vode "kampanju smrti" protiv cijepljenja. I u Poljskoj broj onih koji odbijaju cjepivo raste pa je vlada, kao i u drugim zemljama, pozvala u pomoć poznate ličnosti da se zauzmu za cijepljenje. U nekim je državama porijeklo cjepiva izazvalo političke probleme, čak i krize, kao na primjer u Slovačkoj i Češkoj.

Naravno, činjenica da i u drugim bivšim socijalističkim državama vlada loša situacija nama nije nikakva utjeha, dapače. Ali je zanimljivo vidjeti da pandemija i odnos prema cijepljenju govore o državama i građanima više nego što bi čovjek očekivao.

Vratimo se stoga na ono što povezuje istočnoeuropske zemlje koje su prema različitim kriterijima pri dnu broja cijepljenih i pri vrhu broja onih koji se ne žele cijepiti. Veže ih nekoliko elemenata, a ono što prvo upada u oči je iskustvo, odnosno sjećanje na život u socijalizmu, odnosno u totalitarnom režimu.

Odatle nepovjerenje u državu koja i dalje ne postoji zato da čovjeku olakša život, nego da suzi njegovu slobodu izbora. Da je cijepljenje provodila kakva privatna institucija i da ga je naplaćivala, ne skupo, ali dovoljno da postane stvar prestiža, poput marke odjeće ili iPhonea, tko zna bi li se cijepilo više ljudi? Inicijativa koja dolazi od države, a još je i besplatna, po logici nepovjerenja dakako, sumnjiva je i odbojna.

Nepovjerenju u državu pridružuje se i nepovjerenje u znanost. U socijalizmu naime znanost i znanstvena istraživanja nisu postojala izvan državnih institucija. Znanost nije bila samostalna i neovisna, kao niti bilo koja druga djelatnost, što ne znači da je a priori bila loša. Dovoljno se na primjer prisjetiti uspjeha i doprinosa javnom zdravstvu Imunološkog zavoda ili Škole javnog zdravlja Andrija Štampar.

Ovo nepovjerenje potpiruju i raznorazne teorije zavjere, širenje kvaziznanstvenih stajališta i mišljenja, antivakserska ideologija, a osobito negativno na javnost utječe odbijanje cijepljenja ljudi medicinske struke. Svega toga ima i na zapadu, ali ovdje se lijepo usložnjava s osnovnim nepovjerenjem u sustav i znanost, koje idu ruku pod ruku.

Apeli na razum

Ima još jedna "tajna veza" među bivšim socijalističkim državama, a to je nedostatak solidarnosti. Ulogu solidarnosti, brige čovjeka za drugoga, ranije je preuzela na sebe socijalistička država. Zato su slogani pod kojima se kod nas vodi kampanja osvješćivanja o opasnosti od korone i potrebi cijepljenja," Budimo odgovorni" ili "Misli na druge - cijepi se!" sasvim promašeni.

Kako pozivati na odgovornost u zemlji onih koji je potkradaju i u kojoj vlada načelo "zgrabi za sebe što možeš i dok možeš"? Misli na druge? Briga za slabije, osjetljivije, za starce i bolesne, u ovim okolnostima sasvim sigurno nije prioritet. U post-89 društvima vlada solidarnost samo sa svojima, s rođacima i stranačkim prijateljima, manje-više po obrascu plemenskog mentaliteta. Ali to se ne odnosi i na brigu iskazanu cijepljenjem!

Zato je svakoj od vlada postsocijalističkih zemalja, a ne samo hrvatskoj, teško odlučiti što poduzeti da se stane ne kraj otporu cijepljenju. Uvesti obavezno cijepljenje, iako bi se time postigao cilj, vjerojatno ne bi funkcioniralo čak i ako je pravno utemeljeno. Ne funkcioniraju ni apeli na razum i argumenti stručnjaka. Preostaju djelomične prohibitivne mjere izolacije, čestih testiranja, možda obaveze za neke struke i slično. Vremena je sve manje, četvrti val epidemije možda je već počeo u Grčkoj i Španjolskoj.

Visoka procijepljenost nije postignuta, a ovim tempom teško da će uskoro biti. Na žalost, oni koji ponavljaju grešku obično moraju platiti cijenu, a ova se očituje u ljudskim životima. Očito smo, iz raznoraznih razloga koje nismo u stanju prerasti, osuđeni i dalje učiti isključivo na vlastitim greškama. To jednostavno znači da će broj mrtvih od koronavirusa, kao i dosad, rasti od zapada prema istoku Europe.

Jutarnji list


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.