Slavenka Drakulić: Vjerujem da literatura nema obavezu reprezentacije žena u smislu klase, rase, nacije i spola

Slažem se s time da treba pričati ženske priče, progovarati o raznim vrstama specifičnih ženskih iskustava, no vidim jako veliku opasnost u tome da se od literature traži da bude politički korektna, čini mi se da to vodi u jednu vrstu cenzure

Antonela Marušić / 23. Maj 2019

S jednom od najpoznatijih suvremenih hrvatskih književnica – Slavenkom Drakulić, popričali smo o temi starenja koju autorica literarno razvija u svojoj najnovijoj knjizi Nevidljiva žena i druge priče, objavljenoj prošle godine.  Razgovor je bio povod i za druga važna pitanja koja smo odlučili uputiti jednoj od veteranki jugoslavenskog feminističkog pokreta, još uvijek iznimno aktivnoj spisateljici i novinarki.

Knjiga priča “Nevidljiva žena i druge priče” donosi fokus na teme starenja. Vaše su pripovjedačice uglavnom mlade ili starije žene, a u pričama tematizirate iskustvo starenja, ulaska u treću dob, nevidljivost starije ženske populacije u društvu. Zbog čega vam je ova tema bila važna?

Tema je i inače socijalno i psihološki važna a meni je bila zanimljiva iz dva razloga: kako i sama starim, želim čitati o iskustvu starenja drugih. Tražeći literaturu, na svoje iznenađenje, nisam naišla na  zanimljive knjige koje bi artikulirale žensko starenje. Uglavnom su to priručnici za samopomoć  tipa kako sebi pomoći da izgledaš i osjećaš se mladom, zatim humorističke knjige i optimistične knjige  autorica koje tvrde da je starost baš super jer su žene napokon slobodne  pa se konačno mogu posvetiti same sebi. Štoviše, zapazila sam kako o starenju više pišu – muškarci. Philip Roth i J.M. Coetzee na primjer,  pišu o usamljenosti i poniženju, o isključenosti iz društva i izvjesnoj vrsti “nevidljivosti”. Iako je starenje očito zajedničko i muškarcima i ženama, njihova se iskustva djelomično razlikuju. Muškarce u tim romanima preokupira gubitak seksualne sposobnosti – i Roth i Coetzee posvećuju tome dosta mjesta. Sudeći po pročitanoj ženskoj literaturi o starenju, uglavnom memoara, opadanje seksualne moći ženama nije toliko važna preokupacija.  O tome sam prije nekoliko godina pisala za Eurozine i članak se može pročitati ovdje.

Među suvremenim hrvatskim i regionalnim spisateljicama, možda ste najviše baš vi pisali o ženskom tijelu i tjelesnosti, iskustvu boli i bolesti, trpljenju, boli i umjetnosti/pisanju… Ovdje iz svih spomenutih tema idete nekoliko koraka dalje: u teme propadanja i starenja tijela, odnosa okoline prema starijim i starim osobama… Najveći broj priča ispričan je iz prvog lica ili njihove struje svijesti. Zašto je važno ovu temu činiti vidljivijom u književnosti i umjetnosti?

Moram reći da pisanje o starosti nisam shvatila kao zadatak, nego kao potrebu. Dakle, pisanje nije imalo cilj osvještavanja niti poboljšavanja situacije. Uostalom klasične feminističke autorice, od Simone de Beauvoir i njene Starosti nadalje, pišu o starosti i to uglavnom o historijskoj uvjetovanosti ženskog položaja u  patrijarhalnom društvu. U tom je smislu za moju generaciju bila važna knjiga Germaine Greer Promjena iz 1991. godine. Ipak, i ova je knjiga stala na menopauzi pa ostaje pitanje: što se dešava poslije? Jesu li žene iza menopauze mrtve, potpuno nevidljive? Što im se dešava? Pokušala sam na to odgovoriti. Međutim, ne mislim niti očekujem bilo kakav društveni učinak moje knjige, samo individualni doživljaj. Možda će moje priče osvijetliti čitateljicama njihovo vlastito iskustvo.

 

U pričama iz ove knjige dominiraju glasovi dobrostojećih protagonistica i protagonista iz viših klasa. Zašto manjka glas onih koji se nalaze na granici ili ispod granice siromaštva?

To je kao da me pitate zašto sam napisala ljubić a ne krimić! Želite li možda reći da se siromašne žene ne bave emocijama i psihološkim problemima jer su na rubu gladi pa im je to luksuz? Da, to je vjerojatno točno i možda će netko drugi napisati  knjigu o tome.  Ja svoju knjigu uopće ne vidim na taj način, kao neku vrstu manifesta soc-realizma, što vaše pitanje očigledno pretpostavlja. S jedne strane feminizam je danas podijeljen na milijun razreda, grupa, podgrupa i mini-grupa koje se bave raznoraznim važnim i manje važnim aspektima ženske egzistencije, a s druge zahtijeva reprezentativnost u literaturi? To mi je nekako nelogično… Vjerujem da literatura i umjetnost uopće nemaju obavezu reprezentacije u smislu klase, rase, nacije, spola itd. Umjetnost je ili bi trebala biti područje slobode. Uostalom, u “Nevidljivoj ženi” uopće se nisam bavila socijalnim pitanjima u vezi starosti, već prvenstveno psihološkim i emocionalnim stanjima. Iako je ovo jedna od rijetkih knjiga na tu temu, ne znači da zbog toga mora zastupati odnosno predstaviti sve aspekte starosti. Slažem se s time da treba pričati ženske priče, progovarati o raznim vrstama specifičnih ženskih iskustava, no vidim jako veliku opasnost u tome da se od literature traži da bude politički korektna, čini mi se da to vodi u jednu vrstu cenzure i kalkuliranja, toga u umjetnosti ne bi trebalo biti.

Pokušavam se i sama sjetiti tko je od naših suvremenih autora i autorica pisao o starosti i starenju. Prvi mi na pamet padaju: Dubravka Ugrešić u “Baba Jaga je snijela jaje”, Daša Drndić u “Belladoni”, Marina Šur Puhlovski u “Nesanici” daje glas 57-godišnjoj pripovjedačici…  Ali imamo tu i Ferića, u “Kalendaru Maja”. Zašto je, po Vama, tema starenja tako rijetko književno obrađivana u Hrvatskoj i regiji?

Nije u pitanju ni Hrvatska niti regija, nego dominantne vrijednosti u zapadnom društvu… Ženama, pa ni onima emancipiranima i svjesnima pritiska društva, nije teško podleći uvjeravanju industrije ljepote da ni jedna ne treba izgledati staro u današnje vrijeme bezbrojnih mogućnosti koje nudi da to spriječi. Godine je lako sakriti, zapravo se može reći da je za ženu postalo nekulturno prepustiti se godinama. Nepristojno je pokazati da si stara, kao što je nepristojno pljuvati ili psovati na javnom mjestu. Pitanje je samo – zašto te godine uopće kriti?

Možda je zanimljivije pitanje zašto u slučaju starenja privatno iskustvo kroz literaturu ipak nije postalo javno? Vršnjakinjama Philipa Rotha i J.M. Coetzea  iskustvo starenja kao da nije zanimljivo, ne nameće se kao tema. Što je zapravo čudno, gotovo nevjerojatno pa i zabrinjavajuće. Mogli bismo možda reći da su tu temu u literaturu zamijenili memoari. No sama memoaristika je nedostatna i zapravo se dobiva dojam kao da sa starošću završava život pa ga nije vrijedno dalje opisivati. Memoari, biografije i dnevnici su “prirodne” literarne forme u koje spada i opis procesa starenja. Ali i u njima je starenje tijela nekako izostavljeno, bilo vlastitog, bilo starenje likova.

U posljednjih deset godina dobili smo u hrvatskom, ali i postjugoslavenskom prostoru, nekoliko feminističkih medija – prije svega portala.  Digitalna medijska generacija i feministkinje trećeg i četvrtog vala uspjele su znatno afirmirati neke feminističke zahtjeve u javnom prostoru. Koliko ste pratili ili pratite ove medije (Vox Feminae, Libela, Muf, Krilo)?

Pratim ih iako ne redovito, vrlo su mi zanimljivi, naročito me fascinira tematska obuhvatnost. To širenje tema je i dobro i loše – dobro je osvijestiti publiku da mnogi problemi imaju i poseban ženski aspekt, ali postoji i opasnost od usitnjavanja i gubljenja perspektive. Osnovna feministička postavka je ravnopravnost a ponekad se to gubi iz vida, upravo zbog inzistiranja na raznoraznim diferencijacijama. Drugi problem je zatvaranje u jedan krug publike koji ne seže dalje od zainteresiranih za iste teme, pa kad pišete za ženski portal to je otprilike kao da jedne drugima pišete pisma… No elektronski mediji su i inače tako postavljeni, prema specifičnom a ne općem interesu. Možete cijeli život provesti čitajući samo o sportu – ili o ženama, uostalom – a da niti ne saznate da trgovinski rat USA i Kine ili za izbore u EU parlament…

Slavenka Drakulić, Alemka Lisinski i Jasmina Kuzmanović 80-ih u Zagrebu

U vrijeme kada ste postigli širu afirmaciju polemizirali ste s Veselkom Tenžerom i brojnim drugim – kako ste ih tada nazvali „mudolozima“, danas ja i moje kolegice polemiziramo s nekima od glazbenih i književnih kritičara nesvjesnih vlastite mizoginije i/ili seksizma. Po čemu su se današnje polemike na temu seksizma, mačizma i mizoginije razlikuju od tadašnjih? Osim po činjenici da su zbog razvijenih društvenih mreža i elektronskih medija vidljivije u javnom prostoru.

Zabluda je vjerovati jednom dosegnuta svijest i stanje ženskih prava izboreno zauvijek, da je to naprosto civilizacijski nivo. To najbolje pokazuje slučaj Poljske, gdje je već prva demokratska vlada nakon pada socijalizma 1989. pokušala ograničiti pravo na izbor žene da ne rodi. Naime žensko tijelo ne pripada samo njoj, ono pripada državi a naročito naciji, ono je oduvijek sredstvo razmnožavanja i opstanka. Žene ustvari imaju veliku moć koju im je dala priroda i zato tu moć treba kontrolirati. Stvar je samo u tome koliko će se one, uvijek iznova, same izboriti  za svoja prava.

A što se tiče veće vidljivosti u javnom prostoru, nisam sigurna da ste u pravu. Javni je prostor podijeljen i bojim se da je odjek vaših polemika time, zbog prirode medija, sveden na vrlo usku i zainteresiranu publiku.

Prije nekoliko godina filozofkinje i teoretičarke Adriana Zaharijević i Kristen Ghodsee tekstom su reagirale na vaš članak s portala Eurozine u kojemu pišete o položaju žene u postsocijalističkoj eri. Vi i one se ne slažete po pitanjima uloge žena komunistica u borbi za ravnopravnost spolova u poslijeratnom jugoslavenskom društvu. Također, Zaharijević i Ghodsee tvrde da se razlozi nepostojanja široko postavljenog ženskog pokreta u Istočnoj Europi ne mogu temeljiti na nepostojanju grassroots feminizma, već na političkim sustavima koji produbljuju ekonomsku nejednakost i koji unatoč proklamiranim demokratskim okvirima, žene vezuju čvršće za privatnu i kućansku sferu. Što biste danas dodali ovoj polemici?

Njihova se osnovna primjedba odnosila prvo na moj izraz “emancipacija odozgo”, od strane socijalističke države. One su mi zamjerile da ja zanemarujem AFŽ i njihovu ulogu u emancipaciji. Istina je da se ja nisam posebno osvrtala na ulogu ženske fronte, koja je bila masovna organizacija, neposredno nakon rata. Ne vidim tu kontradikciju jer je socijalizam bio emancipatorni sistem u odnosu na žene i u tom smislu one jesu emancipirane “odozgo”. S druge strane, ta je masovna organizacija žena vrlo brzo potpala pod kontrolu komunističke partije i postala njihov instrument. Žene u socijalizmu nisu imale iskustvo  organiziranja na pojedinim temama i borbe za prava poput onih na zapadu i to se vidi danas, kad bi se upravo tako trebale organizirati a to ne čine. Na zapadu je međutim upravo ekonomska nejednakost bila i ostala ključni faktor i svi pokazatelji ukazuju na siromašenje žena, od nejednakih plaća za isti rad do manjih penzija. Tu vidim zajednički nazivnik borbe danas, kad više nema socijalizma, to jest društva koje je prema ženama emancipatorsko i teži pravednosti.

U čemu se, prema vama, temelji ključni prijepor između feministkinja drugog vala i onih koje pripadaju trećem i četvrtom? Odakle proistječu razilaženja i gdje se nalazi prostor zajedničke borbe za ravnopravnost i društvenu pravdu?

Feminizam je nakon, kako vi kažete prvog vala, postao omrznuta riječ a žene koje su se bavile tim problemima predmet ismijavanja. No potreba borbe za ravnopravnost je i dalje postojala. Ne bih rekla da se da se radi o prijeporu, nego o drugačijem usmjerenju: od socijalnih problema ka individualnim – odatle koncentracija na identitetsku politiku, na primjer. Zato je i pomalo čudno da vi u umjetnosti propitujete klasnu jednakost…moguće je to opet u modi?

Je li ovo prva knjiga kratkih priča koju ste objavili u karijeri? Čini se da ste se do sada udobnije osjećali u romanu i esejistici. Stvar formativnih utjecaja ili ipak analitička osobnost koja voli polagano ljuštiti priču i rasplitati/zaplitati naracijske rukavce?

Najčešće tema određuje formu. S ovom temom sam imala problema dok sam je pokušavala napisati u formi romana. Ali čim sam je razlomila na priče, odmah se sama napisala.

 

Tekst je nastao u sklopu projekta “Trešnjevački seniori: zreli za umjetnost” koji provodi K-zona u razdoblju od 17.8.2018. do 17.11. 2019. Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 963.014,49 HRK, a iznos EU potpore je 818.562.32 HRK. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost K-zone.

 

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.