Tri decenije nakon što je šarmantni Italijan, guste, svjetlucave i kao gar crne kose, u Zagrebu pobijedio na Euroviziji sa pjevljivom pjesmicom „Insieme“, korona virus pokazao je koliko je Evropa ujedinjena. Na Čizmi se danima ne pjeva, već kuka zbog hiljade mrtvih, i veoma lako je zamisliti kakvog impulsivnog Italijana kako imenicom bastardi (kopilad) kreće u bujicu teških riječi na pomen zajedništva, a kamoli u slučaju da mu neko zapjevaTotovu – Insieme, junajt, junajt Jurop. Ne sumnjam da bi završio u tri lijepe – i pjevač, a bome i ujedinjena Evropa...
Svim sumnjičavim i bezuslovnim pobornicima nekakvih evropskih vrijednosti i tobožnjeg zajedništva, predlažem malu seansu: zatvorite oči, zamislite neki gradić u svojoj državi od dvanaest hiljada duša (neću ga imenovati) i pokušajte da vidite sve njegove žitelje mrtve. Ali, baš sve, od đeteta u kolijevci, do starca od sto ljeta. E, baš toliku cijenu je morala da plati Italija, da bi na kašičicu počela da stiže pomoć od briselske birokratije. Konvoji i konvoji voze mrtve, a sa njima je sahranjeno i evropsko jedinstvo i solidarnost.
Kome nije jasno zašto Italijani ovih dana počesto skidaju zastave Evropske unije, a nerijetko ih i pale, neka još jednom pokuša da zamisli više od dvanaest hiljada mrtvih trenutno, a u konačnici ko zna koliko, i minornoj pomoći evropske porodice naroda.
Nabrajati šta je sve italijanski narod dao Evropi, a bome i Americi za koju se nije ni znalo da postoji dok na njene obale nije pristao Amerigo Vespući, uludo je trošenje papira, ali se izumitelj telefona Antonio Meući mora pomenuti zbog sasvim moguće komunikacije Rima i Brisela. Cijenim da je italijanski zvaničnik u slušalicu rekao – situacija je veoma ozbiljna, dnevno umire i po 800 ljudi, neophodna je pomoć u medicinskim sredstvima , ljekovima i opremi, suočavamo se sa katastrofom...
Kao da čujem i odgovor glavešine iz Brisela – Evropa je uz vas, molimo se svakodnevno, pobijedićemo zajedno, evropsko zajedništvo nikada nije bilo jače, viva Italija...
Za razliku od neoliberalne Evrope, pomoć je stigla iz Kine, Kube, kasnije i Albanije, a dočekasmo i konvoje ruske, nakon što prvi put od Drugog svjetskog rata nekadašnja Crvene armija dođe u NATO Italiju. I doživi da policajac salutira vozaču vojnog kamiona sa humanitarnom pomoći na nekom parkiralištu i da cijeli video zapis tog bizarnog događaja Italijani pokriju, zamislite, ruskom himnom. Italijani, a ne Rusi, tako da pada u vodu priča o nekakvoj propagandnoj ujdurmi baćuški.
I pored svega, nije rijetkost čuti valjda najlicemjerniju teoriju evropskih tvrdolinijaša sa brdovitog Balkana - da pomoć u ljudstvu i ljekovima šalju države trećeg svijeta jer, zaboga, siromah je poletio za deviznim dnevnicama. Ili da su ekonomsko-politički interesi odgovorni za naprasno dobročinstvo i ljudskost svjetskih sila - Rusije i Kine. Uz osnovno znanje geografije, međutim, jasno je da su ogromni ruski transportni avioni morali preletjeti NATO granice koje ni Hitler nije kontrolisao prije početka operacije Barbarosa, 22. juna 1941. Dakle, ako su dobili dozvolu da najkraćim putem lete za Italiju, piloti su ušli u NATO vazdušni prostor praktično čim bi napustili Rusiju...
Vide vajni evropejci da je siromah iz Kine ili sa Kube došao u Italiju zbog kojeg dinara više, ali su slijepi kod očiju da je zapadna Evropa u posljednjih tridesetak godina ozbiljno zaražena neoliberalizmom, od kojeg je, možda, može izliječiti samo kakva kuga nalik koroni. A da lijek djeluje, dobrano svjedoči i britanski premijer Boris Džonson kome je tek pod dejstvom korone iz guzice u glavu došlo da društvo zaista postoji, da nije sve do pojedinca, kako je Evropljane prije tridesetak godina učila njegova slavnija drugarica po funkciji – Margaret Tačer. Takav sistem nužno je kreirao i moralna načela prema kojima i nije sveto slovo pomoći Italiji dok broji hiljade mrtvih. Korona im je plastično pokazala da ima dana kada profit nije na prvom mjestu, pa je Italija muku mučila da nabavi medicinske potrepštine i nakon poruka da će ih platiti – kešom, naravno.
Što bi rekli u kultnom Kopolinom „Kumu“, finansije su pištolj, a politika je znati kada povući obarač, u šta su se nedavno najbolje uvjerile Sjeverna Makedonija i Albanija nakon dogovora predstavnika EU da, usred frke sa koronom, otvore pristupne pregovore sa dvjema državama. Makedonija je koji dan ranije postala članica NATO, a šta se dogodilo od oktobra, kada se evropska gospoda nijesu saglasila – đavo bi ga znao.
No, brojni eksperti, ali i Svjetska zdravstvena organizacija, ne libe se od ocjena da neoliberalna i sve više desničarska Evropa nije bila spremna za pandemiju koja hara svijetom, uprkos najbolje opremljenim bolnicama. Ukratko, tvrde da se borba protiv virusa ne vodi u bolnicama, već da se neophodno fokusirati na zajednicu, što je praksa u Aziji, Africi, Rusiji ili Kubi, ali ne i u zapadnoj Evropi skrojenoj po mjeri Čelične lejdi.
Mnogo oštriju poruku odapeo je Zigmar Gabrijel, bivši njemački šef diplomatije - EU je u najvažnijem testu od osnivanja doživjela potpuni neuspjeh. Reče čovjek da je očigledno da imamo EU samo za lijepo vrijeme, ali i da Njemci nijesu bili spremni da isporuče pomoć. Zapita i da li bi bilo dramatično ako bi Njemačka uzela 166 milijardi, 10 više nego što je planirano, i tu siću stavila na raspolaganje Italiji i Španiji - kao prvu pomoć.
"Te dve zemlje bi nam, najvjerovatnije, 100 godina bile zahvalne da smo to tako uradili. One će se sjećati da susjedne nacije nisu željele da im pomognu, već Kinezi".
Sasvim logična izjava ako se zna, pazite sad neoliberalni desničari, da je Gabrijel – socijaldemokrata. I da niko duže od njega nije bio na čelu partije, izuzev legendarnog Vili Branta, kome je bastalo da klekne ispred spomenika Jevrejima u Varšavi...
E, sad, s obzirom da Vučić nije socijaldemokrata, a da crnogorska vlast tu ideju baštini samo u nazivu stranaka, više je nego logično da se dogodi slučaj respirator. Vjerujem da znate, Crna Gora je naručila respiratore iz Švedske, ali su Srbiji ostali. Jebem li ga, takvi su trenutno propisi – iz Srbije se uređaj za spas glave ne može izvesti u doba korone. I treba to poštovati, pa kad je i od brata. Kad može EU zabraniti izvoz sve medicinske opreme, što ne bi mogla i Srbija. Ali, ne leži vraže, dal' zbog hronične nesanice i iscrpljenosti, ili stava crnogorskog da su respiratori konfiskovani, tek Vučić popizdi i reče da su spremni da poklone sva tri, ali i da, „na molbu Andrija Mandića, predstavnika srpskog naroda iz Crne Gore“, daruju i još dva – za Bijelo Polje i Pljevlja. Ovi naši stručnjaci odbiše poklon i zahvališe, umjesto da puste Acu nesanicu da pošalje respiratore i potom cjelokupan iznos uplate na račun Vlade Srbije. Uz, recimo, uvećanje od 10 procenata, sa naznakom – za bratsku ljubav.
Da bi komedija bila potpuna, samo nekoliko dana kasnije od NATO centra za koordinaciju odgovora na katastrofe zvanično zatražiše 320 respiratora, 5,6 miliona hirurških maski, pola miliona onih boljih i skupljih, 6,5 miliona pari rukavica, 250 hiljada naočara i vizira, 430 hirurških haljina, 150 hiljada kecelja, milion hirurških kapa i naglavaka i još sto čuda.
Čudesa su rijetka, ali se dešavaju, a jedno od njih dogodilo se prije nekoliko godina, kada me potpuno apolitični klinjo upitao – ko je ovdje lud, oni ili mi? S obzirom da je u tom trenutku na tv-u išla emisija o bregzitu, shvatio sam šta me pita, ali mu rekog da pojasni, jer nijesam vjerovao šta čuh.
„Ko je ovdje lud, Englezi što žele da napuste Evropsku uniju, ili mi što se ubismo da uđemo u nju“, zviznu klinjo, za koga bih ruku u vatru stavio da ga ništa sem lopte ne zanima.
Baš često đeca zajebana pitanja postavljaju.
PS: Uz Totovu pjesmu o ujedinjenoj Evropi, u bivšu Jugoslaviju stigla je demokratija umjesto retrogradnog poluvjekovnog socijalističkog mraka, začas rasplamsala šovinistički požar i, uz nesebični pomoć spolja, pripremljeno je krvoproliće kakvo nije viđeno na kontinentu od kada je Hitler prnuo u čabar. Batrgao se Ante Marković, ali smo rađi bili poći za Slobom i Franjom – u klanje, dakako.
Svojski se potrudila i Osimova banda da osvoji Mundijal u Italiji 1990. godine i tako spriječi raspad Titove zadužbine. Želim čvrsto da vjerujem da bi Juga ostala cijela da je kapiten Zlatko Vujović podigao Boginju u Rimu, jer sam sasvim siguran da ne znate za državu koja je bila prvak svijeta u fudbalu i raspala se. Ali, Švabina četa stala je u penal ruletu četvrfinala protiv moćne Maradonine Argentine, ojačane Švajcarcem u crnom koji je potpuno neopravdano isključio Šabanadžovića još polovinom prvog poluvremena. Piksi (Srbin), Hadžibegić (Bosanac) i Brnović (Crnogorac) nijesu pogodili sa bijele tačke, a nije pomoglo ni što je Ivković (Hrvat) skinuo penal najvećem ikad. Petogodišnja klanica uskoro je otvorena, a rat je okončan kada su zapadni centri moći rekli – dosta je bilo, ili - basta gia, na italijanskom.
Urednik u ND „Vijesti“ Slavko Radulović
