<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Slavoj Žižek: Ljudska seksualnost je sama po sebi perverzna 

KOLUMNA

Nešto je prirodno trulo u seksu, ljudska seksualnost je sama po sebi perverzna, podložna sadomazohističkim preokretima.

19. decembar 2019, 2:14


Mnoge politički korektne feministice agresivno odbacuju Frojda i psihoanalizu uopšte kao zastarjelu. Mene su nedavno napali u Austriji kao starog bijelca koji nije pročitao nijednu knjigu u proteklih 30 godina. Ono što one rade jeste pobijanje Frojdovih temeljnih spoznaja, a to je podvojenost odnosno podijeljenost subjekta i spoznaja o podsvjesnom – činjenica da ljudi generalno ne znaju šta žele i ne žele ono za čim žude.

Zbog toga eksplicitni pristanak oba partnera u seksualnom činu nije dovoljan da preduprijedi nasilje. Čak i ako pismeni sporazum ili selfi oba partnera nije potreban, minimum koji zahtijevaju oni koji su zabrinuti zbog nasilja prilikom seksa jeste izričit verbalni pristanak, kao što nalaže novi zakon predložen u Novom Južnom Velsu. Ono što ova vizija zanemaruje jeste nasilje koje je imanentno za seks; seks sam po sebi nije čin radosnog užitka koji je izopačen izvana odnosima dominacije i nasilja, sadomazohizam je sastavni dio seksa.

U interesantnom komentaru o ulozi pristanka u seksualnim odnosima, Eva Vajzmen se referiše na “trenutak u Efektu leptira, seriji podkasta Džona Ronsona o pornografiji na internetu. Na setu porno filma glumac usred scene gubi erekciju – da bi je povratio, okreće se od žene koja je gola ispod njega, grabi svoj telefon i pretražuje Pornhub. To me je šokiralo kao blago apokaliptično”. Njen zaključak je da je "nešto trulo u seksu.”

Slažem se, ali bih dodao jednu lekciju iz psihoanalize: nešto je prirodno trulo u seksu, ljudska seksualnost je sama po sebi perverzna, podložna sadomazohističkim preokretima i, naročito, mješavini stvarnosti i fantazije. Čak i kada smo sami sa svojim partnerom/icom, naša (seksualna) interakcija sa njim/njom je neraskidivo isprepletena sa našim fantazijama, tj. svaki seksualni odnos potencijalno je strukturisan kao „masturbacija sa stvarnim partnerom,” koristimo tijelo svog partnera kao rekvizit da ostvarimo svoje fantazije. Ne možemo smanjiti ovaj jaz od tjelesne stvarnosti našeg partnera i univerzuma fantazija do izopačenosti koju donosi patrijarhat i društvena dominacija ili eksploatacija – jaz postoji od samog početka.

Tako da potpuno razumijem glumca koji, kako bi povratio erekciju, pretražuje Pornbhub – on je tražio fantazmičnu podršku za svoju izvedbu. Iz istog tog razloga, kao dio seksualnog odnosa, jedan partner pita drugog da nastavi pričati, a obično govori nešto „prljavo“ – čak i kad u rukama ima „pravu stvar“ (golo tijelo voljenog partnera), to prisustvo mora biti dopunjeno verbalnim fantaziranjem.

Da se vratimo onda Vajzmen, koja zaključuje u svom komentaru: “Nastojanjem da shvatimo novu mračnu stranu pornografije, možemo se približiti zdravom odnosu sa vlastitom seksualnošću.” Ali šta ako seksualnost sama po sebi nije naročito zdrava, šta ako mračna strana pornografije ne remeti zdravu seksualnost već je omogućena upravo njenim nezdravim aspektima?

 

Prevod Milica Plavšić

Isječak iz kolumne Slavoja Žižeka objavljene ovdje