Slavoj Žižek: 'Ovo je rasistička propaganda, guramo Kineze u karantenu'

Neki od nas, uključujući i mene, potajno bi voljeli da smo trenutno u Wuhanu da vidimo kako izgleda postapokaliptični filmski set. Koronavirus je na svim vijestima, a ja se pitam: Gdje završavaju činjenice, a gdje počinje ideologija?

BUKA portal / 04. Februar 2020

Slovenski filozof Slavoj Žižek za Russia Today je napisao kolumnu o koronavirusu u kojoj je iznio svoje viđenje cijele situacije. Dosta hrabro i kontroverzno kakav Žižek inače i jest, iznio je svoja zapažanja koja se bitno razlikuju od onih s kojima se zadnjih dana susrećemo.

U nastavku donosimo najzanimljivije djelove:

Neki od nas, uključujući i mene, potajno bi voljeli da smo trenutno u Wuhanu da vidimo kako izgleda postapokaliptični filmski set. Koronavirus je na svim vijestima, a ja se pitam: Gdje završavaju činjenice, a gdje počinje ideologija?

Prva očita enigma je ta da u svijetu imamo puno ozbiljnijih i opasnijih epidemija, ali zašto smo mi opsjednuti s ovom, kad na tisuće svaki dan umiru od nekih drugih zaraznih bolesti?

Čini se da je na djelu rasistička propaganda - sjetite se fantazija o Kineskinjama u Wuhanu koje skidaju kožu sa živih zmija i srču juhu od šišmiša. Zapravo je ovaj veliki kineski grad vjerojatno jedno od najsigurnijih mjesta na svijetu.

Ovdje se odvija jedan dublji paradoks: što je naš svijet više povezan, lokalne katastrofe sve više uzrokuju strah na globalnoj razini. U proljeće 2010. godine, oblak prašine od neznante vulkanske erupcije na Islandu doveo je do toga da se prizemlji kompletan zračni promet u skoro cijeloj Europi, što nas je samo podjsetilo da unatoč svim našim postignućima i načinima na kojima sebi prilagođavamo prirodu, ljudski rod je tek samo još jedna živa vrsta na planeti, među mnogim drugima.

Prije sto godina takav mali incident bi u svijetu prošao neopaženo, a danas smo njegove žrtve zbog velikog tehnološkog napretka, uključujući i zračni promet. 

Pa kako ćemo se boriti protiv virusa koji se samo množi kao čudan nevidljivi oblik parazitskog života, a njegov precizan mehanizam u osnovi ostaje nepoznat? Upravo taj manjak znanja izaziva paniku. Što ako virus mutira na nepredvidljiv način i izazove istinsku globalnu katastrofu?

Ovo je moja privatna paranoja. Je li razlog zbog kojeg vlasti iskazuju paniku u tome što znaju (ili barem sumnjaju) nešto o mogućim mutacijama, a ne žele to iznijeti u javnost kako bi izbjegli zbrku i nemire? Naime, stvarni učinci dosad su bili relativno skromni. Jedno je sigurno, izolacija i daljnje karantene neće biti uspješne.

Potrebna je potpuna i bezuvjetna solidarnost i globalno koordiniran odgovor, nova forma onoga što se nekad nazivalo komunizmom. Ako ne usmjerimo svoje napore u tom smjeru, onda će današnji Wuhan možda biti slika grada naše budućnosti.

Međutim, postoji neočekivana emancipatorska perspektiva skrivena u ovoj viziji iz noćne more. Moram priznati da sam posljednjih dana uhvatio sebe kako sanjam o posjetu Wuhanu.

Zar napola napuštene ulice megalopolisa – obično živahni urbani centar izgleda poput grada duhova, trgovine otvorenih vrata i bez kupaca, ponegdje samo usamljeni šetač ili auto, pojedinci s bijelim maskama – ne pružaju sliku bezbrižnog nekonzumerističkog svijeta?

Ako je u Kini bilo ljudi koji su pokušali zataškati epidemiju, oni se trebaju sramiti isto kao sovjetski dužnosnici u Černobilu koji su javno tvrdili da nema opasnosti dok su evakuirali vlastite obitelji. Ili kao oni vodeći menadžeri koji javno negiraju globalno zagrijavanje, ali već kupuju kuće na Novom Zelandu ili grade bunkere za preživljavanje u američkom Stjenjaku.

Možda će bijes javnosti prema takvom navodnom dvostrukom ponašanju (koji je već natjerao vlasti da obećaju transparentnost) omogućiti rađanje još jednog nenamjerno pozitivnog političkog razvoja u Kini.

Ali oni koji bi se zaista trebali sramiti smo svi mi širom svijeta koji razmišljamo samo kako staviti Kineze u karantenu.

Preuzeto sa jutarnji.hr


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.