Slobode možda nema, ali radnika "ima i viška": Novinari u doba pandemije umjesto pomoći dobijaju otkaze

Svjetski dan slobode medija mnogi novinari širom svijeta dočekuju obespravljeni. Dok države uvode niz restriktivnih mjera, obruč oko novinara sve više se sužava i steže. A sloboda, baš kao i život prije i nakon korone, ostaje samo misaona imenica.

Sara Velaga / 02. Maj 2020

unsplash

Pandemijom koronavirusa fokus je stavljen na heroje današnjice, one koji istrajno i posvećeno rade. Prvenstveno medicinsko osoblje, a potom i sve one koji pružaju trgovinsko-ugostiteljske usluge. Ali potpuno je zanemarena činjenica da bi to bilo nemoguće bez onih koji otkrivaju, donose, prenose i svakodnevno ažuriraju sve informacije. Novinara, od kojih su neki potpuno neočekivano uslijed vanrednog stanja, ostali bez redovnog posla.

Više od 30 radnika i honoraraca Oslobođenja i O kanala, praznik rada, a sada i Svjetski dan slobode medija, dočekalo je bez posla, uz obrazloženje da su tehnološki višak. U trenucima kada su informacije od presudnog značaja i kada se čini da nam čak svima uvijek nedostaje kvalitetnih i posvećenih radnika, neko je odlučio da ih u BiH ima i viška. 

Slađan Tomić je jedan od njih, koji za BUKU govori kako je neizvjesno koliko dugo će se on i kolege buditi sa spoznajom da su tehnološki višak i da im je oduzeto pravo na rad. 

„Neki od nas su se već snašli, neki će uskoro naći novi angažman, ali veliko pitanje stoji nad glavama svih savjesnih radnika – ko će zaposliti kolege koje su više od tri decenije bili lojalni jednom listu i koji svoj brod nikada nisu htjeli napustiti bez obzira na stepen oštećenja, sve dok ih kapetan nije izbacio s broda. Solidarnost sa tim članovima posade uglavnom je bila individualna.“

Tako je šest hrabrih ljudi odlučilo podržati svoje kolege i otkazati svoje ugovore i honorarne angažmane u znak solidarnosti. 

„Kenan Karić, Alena Beširević, Harun Dinarević, Maja Abadžija, Edin Salčinović i Aldijana Handžar su koleginice i kolege čije grlo nije moglo gutati gorke gnedle s ukusom oduzetog prava na rad njihovim dojučerašnjim kolegama. Uradili su ono što smo možda trebali svi, otkazali su svoje ugovore i honorarne angažmane zbog tjeskobe polunapuštenog prostora koji je do juče vrvio kao košnica.“

Većina kolega je, navodi, odustala od pravnog spora, znajući da će bitke biti duge, demotivirajuće i iscrpne. 

„Jerbo ko bolje zna od novinara u kakvom sistemu narušenih vrijednosti danas živimo. Znaju kolege i s kojim smetnjama radi Sindikat BiH, sa smetnjama poput analognog TV-a sa pokvarenom antenom. Znaju novinari da u duboko podijeljenoj zemlji, vlast, a i sama stručna zajednica, dijeli novinare bez krovne organizacije bez jakog sindikata. Kako rekoše u jednoj emisiji javnog servisa FBiH novinari su nažalost u istom rangu sa radnicima fabrike obuće – bez sindikata, bez ministarstva i bez bar Odjela za medije.“

Stanje apatije mnoge navodi na to da ni ne pomišljaju da mogu mijenjati nešto, jer je upitno koliko bi toga uspjeli ostvariti. A kako Tomić dodaje, uvjeren je da se mnoge starije kolege uveče prije spavanja pitaju jedno: „Zašto su uopšte ostali u BiH?“

Isto se pita i Slaven Dimitrić, novinar koji je zajedno sa Tomićem i desetinama drugih kolega proglašen tehnološkim viškom. Odluku da višegodišnji rad u Banjaluci ostavi iza sebe i gradi karijeru od nule u Sarajevu nije donio lako. Kao ni onu da javne servise zamijeni privatnim medijem, koji ga je sada ostavio bez posla. On za BUKU govori kako su Sanjin Bečiragić, Nikolina Veljovic, Ognjen Blagojević bili presudna imena da izabere najmanje atraktivnu ponudu.

„Zbog toga se nisam pokajao jer se saradnja sa ovim ljudima ne može platiti. Prelaskom brenda TV1 u O kanal, svi smo znali da je vrijeme za nove stranice, a COVID_19 samo je sve to i ubrzala. Neki su otišli dobrovoljno, mi koji nismo možemo samo da žalimo za iskustvom i saradnjom sa dokazanim profesionalcima.“

Novom menadžmentu Televizije zamjeri način na koji su se rješavali ljudi za vrijeme korona virusa, nakon čega je, navodi, čak nastupilo i mini slavlje povodom postavke novog menadžmenta. 

„Razočaralo me i obezvređivanje rada kolega koji su dugo godina značajna televizijska imena u Bosni i Hercegovini, pa i u regionu, a koji su stvarali temelje današnjeg O kanala. U mom slučaju, ostanak u BiH nakon posljednjih dešavanja u zemlji vrlo je upitan i trenutno mi se čini nesvrsishodan.“

Na Svjetski dan slobode medija trebali bismo govoriti o tome kako da ih zaštitimo, kako da im omogućimo potpunu slobodu i puna prava na rad. No, u BiH ne možemo govoriti o tome, jer, paradoksalno, najviše ih ugrožavaju oni koji bi trebalo da ih štite. Poslodavci, politički lideri, vlasti, organi zaštite i bezbjednosti, sindikati i unije. Pod motom da im žele sve najbolje, dok im uskraćuju osnovna prava. Na rad i na istinu.


Buka preporuka

Buka desk

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.