<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Sociolog Vladimir Vasić: Moramo se odreći zločinaca i iskreno jedni od drugih zatražiti oprost

INTERVJU

Na kraju, mi smo žrtve svojih strahova i neodlučnosti. Dokle god smo spremni da svoju mogućnost za promjenu prodamo za pedeset maraka, dotle ćemo grcati u strahu i neizvjesnosti.

16. mart 2021, 1:13

 

Sva društva svijeta su bar nekada u krizi. Krize su često prolazne i lako su teorijski objašnjive. Šta je uzrok krize društvene svijesti u BiH zna sociolog i uposlenik Univerziteta u Istočnom Sarajevu Vladimir Vasić. On u intervjuu za portal BUKA govori o lažnim patriotima, lažnim sinovima i govoru mržnje u javnom prostoru.

BUKA:  Prema jednom istraživanju čije dijelove je BUKA objavila, u BiH jača desnica. Sa sociološkog aspekta, u čemu možemo tražiti uzroke?

Bosna i Hercegovina je trusno tlo! Podložno je raznim tektonskim potresima (društvenim), naročito u periodima većih ili manjih kriza koje se periodično smjenjuju kod nas. U takvim okolnostima, krize i borbe za elementarne uslove života, pojavljuju se razni vidovi sociopatoloških stanja u društvu i na snazi dobijaju „tvrde struje“, koje se nameću kao ispravna rjšenja za generisanu krizu. Istorijski gledano, desničarske struje imale su najjače udare upravo u vrijeme sociokonomskih i društvenopolitičkih promjena unutar društva ili, još konkretnije, prilikom transformacije iz jednog u drugi oblik vladavine. Narodi u BiH su dobro osjetili sva ta turbulentna previranja i nametanja isključivosti.

Isključivost i krajnost dovode u sukob. Ni jedno, ni drugo, ni desno, ni lijevo, u svojoj krajnosti nije dobro. Veliki Platon je govorio da je idealizam na sredini te dvije krajnosti. Bojim se da mi u BiH gubimo ravnotežu. Ponekad se i sunovratimo u ambis, desno ili lijevo, svejedno je opasno.

Ni desno, ni lijevo, već krivudavo pravo! Čini mi se da je to jedino ispravno!

BUKA:  Šta je trulo u društvu u kojem je etnička pripadnost sredstvo diskreditacije?

U prošlom vremenu i sistemu, imali smo pokušaj stvaranja neke hibridne nacije (jugoslovenstva) i formiranja neprirodnog etničkog korpusa. Taj projekat je okončan, kod nas, tragično. No, danas, uviđam da  postoje strahovi od „kristalizacije nacionalnog identiteta“. I dalje imamo slučajeve gdje bojažljivo govorimo o svom identitetu. Lažemo imena zbog nekog neprirodnog straha i bojazni od otpora.

Moramo da prekinemo sa tom suludom praksom! Činjenica je i velika istina da u Bosni i Hercegovini jedni sa drugima (ne jedni pored drugih) žive tri naroda, sa svim razlikama i sličnostima, čineći-kakvu takvu zajednicu, multietničkog i multikonfesionalnog korpusa, ali su jasno izdefinisane bez potrebe da se iz njih izrodi neka zajednička nacija. Ne! Moramo da težimo da budemo najbolji Srbi, najbolji Hrvati, najbolji Bošnjaci... najbolji ljudi. Da nam pretenzija bude da svoj narod učinimo boljim, ali ne ispraznom retorikom i isključivom politikom već nadogradnjom svojim ličnih, moralnih, naučnih, profesionalnih i duhovnih komponenti! U tome da bude naše opredjeljenje. Ne smije nacionalni identitet bilo kojeg naroda da bude predmet za diskreditaciju niti mržnju i osionost! Fakat je da smo različiti narodi u formalnom smislu, ali suština mora da nas ujedini!

BUKA:  Zbog čega je govor mržnje toliko prisutan u javnom prostoru?

 Zato što mu posvećujemo pažnju! Govor mržnje je bolest zavisnosti. U nedostatku konkretnih instrumenata za rješavanje nagomilanih pitanja i problema koji obremenjuju običnog covjeka, odgovorni pojedinci za to stanje, pribjegavaju ispraznoj retorici koja u više navrata obiluje govorom mržnje. Kada govorimo o govoru mržnje među javnim ličnostima, uviđam da im je to svojevrsan instrument kojim prikrivaju svoju nesposobnost i odgovornost u prostoru djelovanja! Često se govor mržnje podvodi pod parolu „slobode izražavanja“, što je notorna zloupotreba. Sloboda govora nije fiziološka potreba! Govor mržnje publikuje u javnom diskursu nemoć pojedinca ili grupe da konkretno djeluje, on je zapravo produkt nemoći! Jako je važno da shvatimo da mržnja ne može imati nacionalni prefiks, te da prestanemo sa svojatanjem onih koji je plasiraju u eter, te da se od istih ogradimo!

BUKA:  Često za šoviniste čujemo da su nacionalisti, a zapravo nacionalizam je, ako ga gledamo kroz prizmu plastičnog primjera, borba zemalja za vakcine. Šta je glavna diferencija i zašto se ta dva pojma miješaju?

Kao i u svemu, neznanje! Neznanje rađa predrasudu, predrasuda strah, Strah otpor, otpor agresiju, agresija sukob. Sve smo ovo iskusili. Patriotizam je danas, u ovim okolnostima pandemije, biti odgovoran! Ponašati se u skladu sa preporukama nadležnih institucija! Ali, čini mi se da smo svi pomalo neodgovorni, kao produkt toga imamo zamjenu teza i laž na pijedestalu slave.

Istine radi, na sramotu svima, u Bosni i Hercegovini ima mnogo šovinizma ,ali onog pravog istinskog, srčanog. Iako se čak i u literaturi ova dva termina dovode u uzajamno djelovanje, nacionalizam je na jednoj, a šovinizam na drugoj strani. Nacionalizam je, po definiciji, privrženost svojoj naciji i vlastitom narodu i državi, uz poštivanje i prihvatanje drugih naroda. Nacionalizam, istine radi, može da ode i u drugu krajnost, što predstavlja njegovu radikalizaciju i izvitoperenost i gubi smisao u svojoj temeljnoj vrijednosti koja je bazirana na privrženosti i ljubavi prema svom narodu i državi, što ne znači isključivost prema drugima. Dobro poznavanje nacionalne istorije, kulture, religije, zalaganje za nacionalni prosperitet, razvijena nacionalna kolektivna svijest neke su od istinskih odlika nacionalizma i kao takvog ga svrstavaju u pozitivnu društvenu pojavu. Osnovna socio-psihološka karakteristika nacionalizma je formiranje, učvršćivanje i čuvanje nacionalnog identiteta, kao i buđenje nacionalne svijesti radi homogenizacije nacije i učvršćivanja nacionalnih stavova.

BUKA:  Često se fašizam, ali i kriminal krije iza lažnog patriotizma? Koliko je čest lažni patriotizam i kako ga prepoznati?

Samo oni koji nisu načisto sa svojim nacionalnim identitetom potenciraju na istom! Onaj ko zna ko je i šta je, ko ima jasno izdefinisan identitet nema potrebu da maše „nacionalnom zastavicom“ kao sumanut.

Lažne patriote su nas dovele u stanje u kojem smo sad! Njihov patriotizam se ogleda u enormnom bogaćenju i sticanju velikih imovinskih koristi pod plaštom „zaštite nacionalnog identiteta“. Patriotizam je, da prvenstveno, svako od nas, raščisti sam sa sobom, pa onda sa destruktivnim pojedincima iz svog naroda! Patriotizam nije ekvivalent kriminalu!

Lako je prepoznati licemjere i lažne „sinove naroda i narodnosti“. Oči nam žive izvadiše pričom kako se bore za „nacionalne vitalne interese“ a zapravo njihov jedini zadatak je lično okorišćavanje na račun, pa često i, patriotizma. I dalje je narod, poučen teškom istorijom, slab na ove teme i vrlo lako manipulativan. Na to ovi nacionalni oci i tipuju!

Patriotizam i nacionalizam su pune škole, fakulteti, funkcionalne institucije, nekorumpirani organi javne uprave, zdrava porodica i mladi ljudi, očuvanje kulturne baštine! To su temeljne vrijednosti na kojima moramo graditi svoj identitet! Ne smijemo dozvoliti rijalitizaciju i kriminalizaciju sistema!

BUKA:  Zbog čega ljudi u BiH imaju potrebu da budu žrtve loših političara koji nisu sposobni nabaviti ni vakcine, kao da smo naviknuti na stanje apatije?

Strah! Uviđam da imamo strah od korijenitih promjena. A strah nam dovoljno upumpavaju oni koje treba da rotiramo. Mora doći do smjene generacija u političkom životu Bosne i Hercegovine! To pitanje je urgentno ukoliko ne želimo dodatne metastaze ionako oboljelog tkiva. Jako teško je među običnim narodom povratiti povjerenje u političare jer se kod nas pojedinci odlučuju za ulazak u politiku da se obogate ili da stečenu imovinu legalizuju. To narod vidi!

Na kraju, mi smo žrtve svojih strahova i neodlučnosti. Dokle god smo spremni da svoju mogućnost za promjenu prodamo za pedeset maraka, dotle ćemo grcati u strahu i neizvjesnosti.

BUKA:  Skoro 30 godina od završetka rata smo zarobljeni u prošlosti, istinskog pomirenja nema, nema distanciranja od zločinaca, niti suočavanja sa prošlošću. Možemo li reći da smo civilizovani?

 Pomirenja nema bez oprosta. Nažalost, rane su još otvorene. Ne zacjeljuju tako lako. Nisu se čak smirile ni one iz četrdesetih, došle su devedesete i tako u krug. Ali, moramo da se distanciramo, ne od događaja iz prošlosti, već od ljudi koji su zlo činili. Onaj koji je činio zločin iz reda bilo kojeg naroda nema pravo da više bude dio tog naroda. Moramo dići ruke od zločina i zločinaca! Ne pilatovski, lažno da operemo ruke, već iskreno u dubini srca da jedni od drugih zatražimo oprost. Nažalost, imamo zbog čega i za šta. Naprosto, to moramo da učinimo zbog nerođene djece koja ne zaslužuju da žive u mržnji i podjeli!