Njegova književna karijera započela je početkom devedesetih. Za njega vole da kažu da je došao niotkuda i napravio bum na književnoj sceni, jer je za kratko vrijeme postao jedan od najčitanijih i najnagrađivanijih srpskih pisaca. Njegovo ime je Srđan Valjarević, rođen je u Beogradu i autor je više knjiga poezije i proze. Prvi roman "List na korici hleba" objavio je 1990. godine, četiri godine kasnije "Ljudi za stolom", a za roman "Dnevnik duge zime" iz 2006. godine dobio je književnu nagradu Biljana Jovanović. Njegov najpoznatiji roman je "Komo" iz 2007. godine. Taj roman izražava poseban piščev senzibilitet i ima mnogo elemenata autobiografskog, jer govori o njegovom odlasku u Italiju gdje je kao mladi književni stipendista boravio u luksuznoj vili. Srđan opisuje svoj boravak na tom mjestu, gdje zapravo i nema nikakvih spektakularnih događaja. Pisac piše britko, ne trošeći rečenice uludo i uspio je da bez ikakvih senzacionalnosti ispiše stranice jako zanimljive priče i pokaže svu vještinu i snagu svoga pripovjedanja. "Komo" između ostalog govori o ljudskoj samoći i najistančanijim emocijama koje svako od nas nosi u sebi. Nakon uspjeha ovog romana, Valjarević se neko vrijeme povukao s javne scene, nije se pojavljivao na književnim događajima, niti je davao intervjue. Na sreću Srđanovih čitalaca, to što je bio van očiju javnosti nije značilo da je prestao pisati. Naprotiv, on je poslije duge pauze završio svoj najnoviji roman koji uskoro treba da bude objavljen.
Zbog navike da bude povučen iz javnosti, Valjarević je možda i najkompetentniji pisac sa kojim možemo razgovarati o izolaciji i ograničenju kretanja, na šta je ovih dana i mjeseci osuđena skoro cjelokupna ljudska populacija, pa je vođen tom mišlju novinar BUKA magazina napravio intervju sa ovim sjajnim piscem i čovjekom.
Poštovani gospodine Valjareviću, zahvaljujem na vremenu koje ste ustupili našem mediju kako bismo uradili ovaj intervju. Za početak ću Vas pitati kako ste i kako Vi provodite vrijeme u izolaciji?
Dobro sam. Manje hodam, manje sam napolju, više sam unutra, pa više čitam i pišem, drugačije je nego inače, ali je u redu. Uveo sam i sebi neke stroge mere, nema televizije, manje čitam novine, manje se informišem. Da se ne zatrpavam, eto to sam uveo.
Evo već sedmicama smo pod vanrednim okolnostima, kao da je ratno stanje. Mislite li da imamo razloga za uvođenje takvih mjera i predostrožnosti?
Ovo prinudno uterivanje u kuću ne može nikako da prija, ne zanima me sad da sudim, niti da se bavim time da li su neke mere dobre ili nisu, ali boravak među zidovima nikako ne može da bude zdrav, nema ničeg lepog među zidovima, ne mogu se voleti zidovi, niti to može da bude dobro. Kada si na to nateran, prinuđen, to je besmisleno. Niti se može neko držati prinudno zatvorenim. To je bolesno.
Zapadne zemlje su svojim građanima uvele manje zabrane. Mislite li da su oni suviše neozbiljni, a mi odgovorniji od njih, ili je po srijedi nešto drugo?
O ovom virusu se sve vreme donose nekakvi hipotetički sudovi, i svako mišljenje o tome leži na pretpostavkama, i kada se tako malo zna, treba biti strpljiv, i sačekati, to je sve. A nema strpljenja nigde, nešto ga više ima u tim pristojnim društvima, ovde ima više histerije, i ovo sa zabranama je deo toga, histerični su ovde u prvim redovima. Kao i uvek.
Mislite li da je ovo sa virusom došlo spontano ili planirano?
Kao i sve živo što postoji, spontano, a planirano, sve je tako i nastalo.
Koliko je priča oko svega ovoga predimenzionirana i da li možemo vjerovati da je ovo "zaraza nad zarazama"?
Za to ima vremena. To može da sačeka. Sa jedne strane, u ovom momentu, naučnici iz Nemačke poručuju da se još uvek tapka u mraku, a sa druge strane, stižu izveštaji da je porasla prodaja seksualnih pomagala. Tako da ja ne verujem u one preteće procene da posle ovog ništa neće biti isto, ili da će svet biti drugačije mesto. Neće biti ništa bitno drugačije.
Samoizolacija je, može se reći, prirodno stanje pisca, nemoguće je stvoriti djelo ako se ne distanciramo od društva. Koliko Vama ova izolacija podstiče stvaranje?
Na ovo sam naviknut, da nema nikog u blizini kada pišem. Ali nema podsticanja za pisanje, to ne postoji, tako barem verujem. Svuda može da se radi, i u raznim uslovima i okolnostima, ako imaš šta da pišeš.
Jeste li ikada razmišljali da napišete neki SF ili horor roman, obzirom da je ovo stanje koje se žanrovski najbolje može tako odrediti, ali i opisati?
Nisam nikada razmišljao o tome, a ni sad ne razmišljam, ali nema boljeg žanra od komedije za sve moguće budalaštine koje se dogode na planeti. Ako već mora neki žanr.
Plašite li se da će ovo ludilo potrajati duže nego što mnogi predviđaju, a to je da će sve biti gotovo do ljeta?
Ne plašim se, siguran sam da ludila ne traju par meseci, već duže. Zato se i zovu ludila. Ludilo nije kijavica. A ovo jeste ludilo. Navikne se čovek. Ne treba se brinuti oko toga.
Vi imate završen roman. Možete li nam reći o kakvom se djelu radi i ako ovako nastavi da li ćete ga objaviti?
Objaviću ga, naravno, biće to uskoro, pa nema potrebe da bilo šta govorim sada.
Danas su ljudi prinuđeni da borave većinu vremena u kućama i to je mnoge ponukalo da napišu neku svoju knjigu. Mislite li da će se naša književna scena zbog toga preporoditi ili da će doći do pada vrijednosti u književnosti?
Biće sve isto, možda samo sa više proseravanja.
Poruka čitaocima, kog autora preporučujete da čitaju u vrijeme izolacije?
Ne volim da preporučujem, samo ću da navedem šta sam čitao i šta čitam, a evo upravo sam u izolaciji: autobiografiju Eme Goldman "Živeti moj život", "Smrt Ivana Iljiča" i priče Lava Tolstoja, "Beket, čovek i delo" Bore Gerzića, "Knjiga božanske utehe" Majstora Ekharta.
