Na Dan Republike Srpske, pogotovo na jubilej od 20. godina postojanja, građanstvo bi, po mogućnosti, trebalo da zanemari činjenicu da RS i nije republika nego entitet, iliti jedna od polovina legitimne države Bosne i Hercegovine. Bitnost RS mora da bude iznad svega - čak i sopstvene žene, djece, oca i majke.
Na važnosti entitetu svakako daje i harizmatičnost koja se izmjeriti ne može, a koju ovoj polovici države nesebično pruža Džordž Kluni među državnicima - predsjednik Milorad Dodik, strah i trepet zapadno od Drine. Kad taj zagrmi da je Srpska oduvijek, narod treba da vjeruje da će ona ostati zauvijek – i da se ne pita: kako, zašto i zbog čega.
Predsjednik Srpske je veliki autoritet. Zbog njegovog političkog autoriteta više se ne zna gdje je srpska matica, da li u Srbiji ili u Republici Srpskoj – niti se zna čija je starija, da li Predsjednika Mile ili Predsjednika Bokija. Kada Mile palamudi, svi moraju da ćute, a da isto pravilo ne važi i za istinskog predsjednika države, Borisa Tadića, kazuje činjenica da kada ovaj dođe u goste u ''maticu'' Republiku Srpsku, smije i može u pola priče da ga prekine mlađahni teniser Nole, drito pristigli iz Monte Karla.
U tome i jeste snaga Srpske – da bude jača i od same Srbije. A kome se to ne sviđa, on neka se seli – recimo, u Srbiju, ili gdje već hoće. U Srpskoj i nije više bitno biti Srbin, u Srpskoj je važno biti Milin, jer ko je uz Milinu stražnjicu on je i uz Srpsku. Zato su sada uz Miline slabine nakačeni i njegovi nekadašnji politički rivali, a današnji drugari iz SDS-a.
Njihovu odanost Predsjednik Mile zna da cijeni, te je prvog predsjednika ove stranke, a svog prethodnika, Radovana Karadžića, ovih dana na pokretnom bilbordu provozao glavnim gradom Srpske, da se bar na taj način nadiše svježeg vazduha, ako mu to već u Ševeningenu stražari ne dozvoljavaju.
Kružio je Rašo alejama Banjaluke sa sve svojim jaranom Momčilom i herojem Mladićem, smješkajući se i svjetlucajući svojim psihijatrijskim očima. Na prekrasnoj živopisnoj slici našao se naravno i sadašnji Predsjednik RS, Mile, patriotski povijen nad zastavom Srpske, držeći je nježno i cjelivajući joj trobojku. Predsjednikova skromnost je napokon došla do izražaja, jer svom prethodniku Raši ustupio je dvije trećine bilborda, dok je za sebe ostavio malo veći kutak postera.
I dok proslavljamo Dan RS, a na sva zvona udružene medijske kuće blagosiljaju svog Predsjednika dižući ga na pijadestal cara Konstantina, pitam se da li je ovo Dan Republike Srpske ili dan Predsjednika Republike Srpske; i da li je samo u RS slučaj da domovinu političar počne da voli tek onda kada postane njen haračlija.
Dobio je Mile i odlikovanje od Ruskoga Predsjednika - nije da nije. Ali i Rusija je od Mile u amanet dobila koncesiju za proizvodnju naftnih proizvoda i još štošta.
Ni odlikovani Mile nije bilo cicija, pa je svojim prethodnicima udijelio kojekakve lente i priznanja. Pitanje je samo da li je Mile ovaj gest dobre volje učinio zbog toga što su dosadašnji predsjednici dobro radili svoj posao ili zbog toga što su očuvali predsjedničku stolicu, kako bi njegova stražnjica na nju mogla sjesti.
Ali u čemu se nalazi realna jačina Srpske, ako izuzmemo političku moć pojedinaca - oligarha i vlastodržaca. Da li je jačina satkana u vojsci RS koja više ne postoji i u hiljadama nevino izgubljenih glava koei ne znaše niti u šta su pošle, niti za koga i za šta će svoje živote dati. Ili je Predsjedniku dovoljno što oko sebe ima armiju demobilisanih boraca bez posla?! Da li se snaga Srpske možda nalazi u kulturno-umjetničko-vizuelno-konceptualnim akrobacijama i virtuelnim šarkanjem Banskoga dvora, ispijanju šampanjca u Palati Predsjednika i bljeskanju vatrometa vrijednog 100000 maraka. Ili je možda ta snaga skrivena u kriminalu, korupciji, nezaposlenosti, socijalnoj nebrizi, zdravstveno neosiguranom građanstvu, kolektivnom ludilu... U čemu je jačina Srpske?
Ako se snaga Srpske nalazi jedino u dobro organizovanoj oligarhiji koja vlada nesrećnicima, onda je cjelokupna moć Srpske zapravo virtuelna i imaginarna, a ovo medijsko paradiranje kojekakvih entitetskih funkcionera, džabalebaroša, samo loše uigrana predstava zarad daljnjeg opstanka na vlasti.
Naša nesreća leži u tome što se Dan RS, to jest Dan Predsjednika RS, Mile Dodika, neće završiti dolaskom jutra, već će se svakim danom iznova ponavljati kao u filmu Dan Mrmota, u kojem će nas cjelodnevno obasipati lažnim patriotizmima i ljubavlju prema domovini, a u isto vrijeme otimati i prvi i posljednji zalogaj iz usta.
E pa srećan vam Dan Mrmota, narode!
