Što je Jugoslavija duže mrtva, to je strah od nje sve veći

Da su imali hrabrosti, trebali su za direktoricu projekta EPK odabrati Ružu Tomašić ili barem Marijanu Petir, ako ne i obje, na pola radnog vremena, a režiju svečanog otvorenja povjeriti Ivanu Penav

Emir Imamović Pirke / 12. Februar 2020

 

Eh kakav bi to spektakl bio, samo da su Vojko Obersnel i Ivan Šarar imali više hrabrosti, pa za direktoricu projekta Rijeka Europska prijestolnica kulture odabrali Ružu Tomašić ili, barem, Marijanu Petir, ako ne i obje – na po pola radnog vremena, onako, trudnički – a režiju svečanog otvorenja povjerili ravničarskom multimedijskom umjetniku Ivanu Penavi. Odjekivale bi, u tom slučaju, riječi pokojnog Mladena Delića i Kvarnerom i Hrvatskom i Europom: “Ljudi moji, je li to moguće?!”, čulo bi se od Belog Manastira do Umaga i od Varaždina do Dubrovnika.

I mi bi se, svi po redu, onoliko koliko nas ima, ponosili tisućljetnom kulturom umjesto što smo hrabre branitelje nacionalne kulture natjerali da goloruki jurišaju na neprijateljska uporišta, probijajući se preko vrleti Facebooka i Twittera. Bilo bi to, ponovimo, čudo neviđeno: Riječane bi probudili vojni orkestri izvodeći budnice, s jazz verzijom “Bojne Čavoglave” za kraj, instalaciju nazvanu “Rijeka, koraci i vrijeme” činile bi zastave gardijskih brigada i veliki grb HOS-a na vrhu nebodera koji dominira Korzom, otvorenje bi u HNK Ivana plemenitog Zajca vodio Branko Uvodić, a ono u luci Velimir Bujanec.

Gradom bi marširali crveni mundiri – ako se uopće tako zovu sredovječni muškarci što u odorama iz stripa o Zagoru izvode robotizirane pokrete na Pantovčaku. Folklorna društva iz cijele Lijepe Naše, plus Ljubuški, izvodila bi narodne igre od zore do sumraka, nakon čega bi uslijedilo kontinentalno nadmetanje u gangi i revijalno izvođenje rera na svim jezicima Unije. Hologram prvog, renesansnog predsjednika Republike, Franje Tuđmana osobno, bi na kraju, u pet do ponoć, tečno kako je samo on to znao, izrecitirao stihove pjesme “Biti ili mniti svemiropolisno” pa obznanio da je Rijeka, eto, Europska prijestolnica kulture za 2020. godinu.

Umjesto da se pokažemo u najboljem svjetlu, Obersnel, Šarar, Emina Višnić i Dado Matanić su učinili sve da Rijeka izgleda kao da nije u Hrvatskoj nego u tamo nekoj Švedskoj, Finskoj, Njemačkoj i sličnim duhovnim pustinjama u kojima se odvratno i totalitarno ukidaju filmske nagrade jer se ispostavlja da nose ime po sljedbeniku nacizma, baš kao da čovjek ne može u isto vrijeme biti, recimo, nježni zavičajni pjesnik i višepozicionirani ustaša. Zbog toga što ništa u “Luci različitosti” nije kako bi trebalo biti, naš se hrvatski čovjek, kao i iste takve žene, sada pate s rasporedom slova na tipkovnici i glupavim povijesnim činjenicama koje su im toliko suzile fokus da ne vide dalje od jugoslavenske zastave na Korzu, one iza koje se podmuklo krije stijeg Trećeg Reicha.

Stranu na šalu, a može i obrnuto: reakcije na otvorenje EPK, te sve ono što mu je prethodilo, pokazuju kako je, prvo, kičma razlika između tihe, pristojne većine i bučne, istina nezanemarive manjine, ona kulturološka i gotovo pa civilizacijska. Prije nekih godinu i pol dana, u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža” održan je performans pod nazivom “Krleža ili što su nama zastave a što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo”, beogradskog režisera Zlatka Pakovića. Upravo odgovor na to pitanje - što su nama zastave, a što smo mi zastavama? – demaskira sve te silne jurišnike na Rijeku, kao ljude kojima je svako objašnjavanje uzaludno. Ne zato što ne mogu, već zato što neće da razumiju da su, uz ostalo, svi simboli – nacionalni, državni, povijesni, ovakvi i onakvi – rekvizita umjetnosti koju se, zašto ne, može tumačiti i u ideološkom ključu, ali tek nakon onoga u estetskom i ako uopće ostane ta potreba.

A ona je, potreba, uvijek prva žrtva estetski neupitnog. Prinčevi površnosti pretvaraju se, pa tako godinama, u kraljeve ostrašćenosti i masovne ubojice razuma, uvijek spremne za dom i troskok u vlastita usta iz kojih olako izlaze tlapnje o jednom, jugoslavenskom totalitarizmu, ali se ni šum ne čuje o nekim drugim, čije su zastave također na riječkom meeting pointu. Što je Jugoslavija duže mrtva, to je strah od nje sve veći, a simboli su tu tek kao podsjećanje na zagrobni život tvorevine koja je kapitulirala i preminula, samo što njeni protivnici nikako da prihvate vlastitu pobjedu.

Nema tu ničega novog i originalnog. Fascinantna je tek upornost u onome što je riječki gradonačelnik Vojko Obersnel nazvao “aktivnim nerazumijevanjem” kako prošlosti, e tako i sadašnjosti društva čija bi se zrelost, da je sreće, uz ostalo mjerila i veksilološkom ravnodušnošću ili, drukčije rečeno, doživljajima potrošenih zastava kao predmeta izučavanja. Oko Rijeke kao kulturne prijestolnice sukobljavaju se dvije nepomirljive Hrvatske: jedna, ona bolja, suvremena, artistički relevantna i estetski beskompromisna, europska i ovostoljetna, te druga - nepismena, zaostala i militantna, duhovno skučena i logički osakaćena, vođena permanentnom potrebom za neprijateljem kojeg, u nedostatku stvarnog, treba izmisliti.

Između te dvije zajednice dijaloga nema, jer ga ne može biti. O aksiomima se, što razuman svijet zna, ne raspravlja, a i općenito nema nekog smisla pokušavati razgovarati s onima koji religijski fanatično vjeruju da su njihove interpretacije zapravo nove činjenice. Rijeka će, ma što tome imali za reći HVIDRA, Penava i Petir, Ruža Tomašić i prateći ansambl, cijele ove godine biti centar svijeta, a tamo, kako je govorio Pablo Picasso, zaslužuju živjeti samo oni koji tu i spadaju. Ostali, bez obzira na adresu upisanu u osobna dokumenta, stanuju vrlo daleko, na samom rubu pameti. I to, najčešće, s one, druge strane.


Izvor: express


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.