Po prvi put, sudija Apelacionog suda u Beogradu, dr Miodrag Miša Majić govorio je o slučaju koji je ujedinio širu javnost i najveći broj tabloidnih medija u Srbiji, a njega stavio na stub srama, jer je predsjedavao Vijećem koje je punoljetnu osobu oslobodilo optužbe da je učinila krivično djelo obljube djeteta.
Imali su to prilike čuti studenti Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, gdje je Majić održao predavanje.
Podsjetio je da je optuženi u momentu stupanja u seksualne odnose imao 22 godine, dok je djevojčica imala 13 godina i 10 mjeseci, da su oboje pripadnici romske nacionalne manjine, te da je iz tog odnosa rođeno dijete.
To je u srpskom zakonodavstvu čisto krivično djelo, napomenuo je, istovremeno dodajući kako zakonodavac nikada nije pomislio da, iako jako rijetko, ipak može da se desi i drugačija situacija u realnom životu - da imate dvije osobe iz vrlo sličnog ambijenta, ambijenta u kome se ono što je dominantnoj kulturi nepojmljivo, smatra prihvatljivim načinom ponašanja.
“Sudnica je bila puna i jedne i druge familije. Svi plaču, kukaju i ne mogu da vjeruju šta ih je snašlo. Pitaju zašto će sada taj čovjek u zatvor, kada oni u tom trenutku čekaju drugo dijete. Znači, vjerovatno su prvi put u životu u dodiru sa institucijama, prvi put u životu vide neke predstavnike te države u kojoj žive i koja apsolutno ne haje za njih i koja sada šalje pripadnika njihove zajednice 5 godina u zatvor. Onog momenta kada se zapitate da li je vaš zadatak da samo ispoštujete zakonske norme ili je vaš zadatak da pokušate da nađete šta se zapravo nalazi iza tih normi, da se zapitate kolika je mogućnost za nekoga ko dolazi iz potpuno drugačije kulture da zna za zabranjenost nekog ponašanja, vi postajete sudija. Da li smo mi pravilno postupili ili ne, o tome su mnogi pisali, pisaće i raspravljaće, ali sam htio da vam ilustrujem koliko je to puno kompleksniji posao ako ga ne shvatite kao činovnik, kao što ga, nažalost, većina shvata. Naravno, da smo u bilo kom momentu posumnjali da je riječ o nekoj zloupotrebi, druga bi priča bila“, ispričao je Majić, navodeći da presuda ni u kom slučaju ne znači da se njome odobravaju dječji brakovi, trudnoće i obljuba, već da se svaka presuda odnosi na konkretnu osobu, te da je u ovom konkretnom slučaju ustanovljeno da počinilac krivičnog dela nije mogao da bude upoznat sa tim da čini krivično delo, zbog svih okolnosti koje su oblikovale njegov život i njegovu svijest.
Skrenuo je pažnju i na činjenicu da, nakon čitave hajke koja se pokrenula u Srbiji nakon ove odluke, niko nije našao za shodno, a trebalo je, da se ozbiljno pozabavi pitanjem ranih brakova među Romima i uopšte problemima i diskriminacijom sa kojima se romska zajednica svakodnevno suočava.
Tijanin zakon
Govorio je o još jednom slučaju zbog kojeg nije naišao na razumijevanje najvećeg dijela javnosti i struke u Srbiji, „Tijaninom zakonu“. Razlog je taj što zakon predviđa uvođenje doživotne kazne za neka od najtežih krivičnih djela, bez mogućnosti uslovnog otpusta, čime se krše međunarodne konvencije i evropski standardi, pa i sam Ustav Srbije.
„Mogao sam ćutati kao i većina mojih kolega, jer kada voda krene na neku vodenicu, tvoje je samo da uzmeš i veslaš. Ipak, odlučio sam suprotno, ne zato što mislim da niko ne smije da uvede kaznu doživotnog zatvora, već zato što sam kao pravnik bio, i ostao uvjeren, da ne možete ići divergentnim pravcem. Jer ako ste ušli u sistem Savjeta Evrope, ako postoje odluke koje kažu da kazna doživotnog zatvora bez uslovnog otpusta jeste problematična i vodi ka nečemu što se zove nehumano postupanje, onda ne možete istovremeno da tvrdite - mi ćemo i tamo i ovamo. Mi možemo napraviti državu više po istočnjako-despotskom modelu i da naše kazne budu kamenovanje, bičevanje, odsjecanje ruke za krađu, mi to možemo i to je naše legitimno pravo, ali ne možemo i u Savjet Evrope i da odsjecamo ruke, to ne ide“, pojasnio je svoj stav Majić.
Kako izgledaju politički pritisci u praksi
Na predavanju, koje je za cilj imalo da omogući studentima da dobiju drugačiju sliku pravničkog poziva i uvide razlike između teorije i prakse, bilo je govora i o političkim pritiscima, korupciji, zavisnosti pravosuđa, te zašto mlade generacije ne uspijevaju ništa promijeniti.
Istakao je kako mnogi misle da u praksi politički pritisci izgledaju tako što sudije neko zove telefonom da im kaže odluku ili da pita za nju, nudi novac ili slično. Sve se odvija na mnogo suptilniji način, naglašava, tako što se vrlo rano stavi do znanja ko je taj od koga zavisi vaša karijera i napredovanje. Bez toga nema pomaka, naglasio je, to svi znaju, prihvataju i sistem se tako održava.
„Maloprije smo pomenuli da je šansa na mladim ljudima. Da, ali ono što gledam iz generacije u generaciju su divni mladi ljudi, fantastični studenti, koji nakon godinu dana provedenih u sudu postanu kopije svojih principala. Oni, nažalost, ne kažu 'ovo nije ono što sam ja očekivao, idem odavde' ili 'ja ću se boriti protiv ovoga na neki svoj način'. Ne, oni se prilagođavaju i jednostavno kažu - ja ću postati onaj za koga sam prethodno govorio da je nikakav. Ja ću postati taj i nakon pet godina imate novu generaciju identičnih tipova“, objasnio je kako funkcioniše i održava se kompletna sudska mašinerija.
Bezimeni pravnici, bez lika i djela
Kao drugi način političke korupcije i političkog uticaja naveo je javnu osudu svih koji misle drugačije. U to se više puta lično uvjerio, jer je poznat po otvorenoj kritici društveno-političke zbilje u Srbiji i po skretanju pažnje na problem nezavisnosti sudstva.
Studentima je kao primjer naveo sjednicu Skupštine na kojoj su se birale nove sudije, o kojima nije rečena nijedna riječ, spomenuta su im samo imena, dok se rasprava vodila o njemu i tome kada će konačno biti razriješen dužnosti.
„Zašto je priča o meni politički uticaj. Ne šalju oni time poruku meni, znamo se mi dobro, tom pričom šalju poruku tim mladim ljudima koji ulaze u sistem kako će proći ako krenu putem kojim ne ide većina. Ako budeš sa nama, ako budeš ćutao, lupao te štembilje, ako budeš pratio pravac i ne budeš iskakao i povremeno, kada se pojavi neki škakljivi predmet, skreneš pogled lijevo ili desno, živjećeš opušteno i normalno. Jer, šta oni traže? Oni traže da budeš bezimeni pravnik, bez lika, bez djela. Ne treba nikakav poziv, nikakvo pismo, koverta, ništa, on u samom startu zna šta se od njega očekuje. I onog trenutka kada na njegov sto dođe predmet, on više nema nikakve dvojbe, on zna koja je sigurna luka. To je uticaj, to je opasnost posla i ono gdje se ljudi odmah opredjeljuju da li će krenuti tim putem ili ne“, pojasnio je, napominjući da, ako se prvi put pristane na ovu igru, povratka više nema.
Nasljeđe bivše zajedničke države kao teret
Govoreći o tome šta je posao jednog sudije, Majić je slikovito rekao „sudija je posljednja brana malog čovjeka od sistema, kada taj sistem, iz bilo kog razloga riješi da mu radi o glavi“. To je i razlog što je sud istorijski zahtijevao i izvojevao, gdje je uspio, svoju nezavisnost.
Međutim, konstatovao je i kako to, nažalost, nije slučaj ni u jednoj zemlji regiona, već im je svima zajednička potpuna neravnopravnost sudske grane vlasti u odnosu na druge dvije - zakonodavnu i izvršnu. Mnoga su objašnjenja za to, naglasio je, a lično je najskloniji mišljenju da je dominantni razlog naše nasljeđe iz bivše zajedničke države, koja ne samo da nije imala podjelu vlasti, već se "šaljivo odnosila prema toj ideji, tvrdeći da je to besmislena buržoaska ideja, potpuno prevaziđena i pobijeđena idejom jedinstva vlasti, oličene u tada vodećoj partiji".
Generacije su na takvom štivu iškolovane, postale sudije, tužioci, izgradili karijere.
„Shvatio sam, zapravo, koliko je bilo naivno vjerovati da će se prostom promjenom Ustava, u momentu kad su proglasili demokratska društva na ovim prostorima i napisali da sada postoji zakonodavna, izvršna i sudska vlast, stvari promijeniti. Ništa od toga se nije dogodilo. U glavama većine ljudi, a to je najopasnije, ništa se nije promijenilo“, ustvrdio je Majkić, dodajući kako će trebati još dosta vremena, u cijelom regionu, da se pravosuđe izbori da zaista bude grana vlasti koja podrazumijeva da kada je riječ o pitanjima suđenja jedino sud bude taj koji donosi odluku i niko drugi.
