Natuklo ga je, dakle, na pravdi Boga, u časovima kreativnog iskazivanja ljubavi. Naš svijet je, inače, prema toj stvari vazda bio jako strog: mlatilo se pedere, lezbijke, kurve i kojekakvu transrodnu čeljad, jer je njihova ljubav doživljavana i s crkvenih oltara označavana kao nastrana. I tako, u dugoj koloni zlosretnika što ih u svojoj povijesti otputismo u pakao njihovih bolesnih duša, nakon što im odrezasmo uho, ošišasmo kosu ili im razrezasmo nos, našao se i takav koji je, premda Čeh i premda uspješan i silno darovit čovjek, volio Dubrovnik i Hrvatsku.
Nas Hrvate inače zna tronuti ljubav svake vucibatine, propalog nogometaša, francuskoga ultradesničara, australske ništarije i slikarskoga prevaranta, ruskoga mafijaša ili kakvoga neznanog beščasnika, prema nama i našoj domovini. Dirnuo bi nas i Menzel, da nije svojom stražnjicom, iskazujući nam ljubav, zaklonio firmu nekakve zalogajnice. Vlasnik je intervenirao, Menzelu je ušao u auru i u prostor privatnosti, udario ga je i na takav način ekspresno odaslao u njegovu Češku. Na to je krajnje neprimjereno reagiralo češko ministarstvo vanjskih poslova, pozivajući češke turiste da ne posjećuju zemlju u kojoj bi mogli dobiti batine. Neprimjerenost se, naravno, ogleda u tome što vlasnici dubrovačkih zalogajnica, i sličnih objekata na ostatku Jadrana, neće mlatiti Čeha koji Hrvatsku ne voli, nego samo dolazi na najbliže more, i koji nije besmrtnik filmske umjetnosti i prvorazredna europska kulturna činjenica. Takvoga, običnog, Čeha eventualno ćemo prevariti na računu, ali ga nećemo mlatiti, jer on neće snimati film o Hrvatskoj. Češko je ministarstvo ustvari trebalo pozvati Jirija Menzela, a ne češke turiste, da više ne posjećuje Hrvatsku, nego neka nađe neku drugu zemlju koju će voljeti. Recimo, Tursku. U Turskoj bi, naime, u toj posve nezamislivoj situaciji za tu pretjerano, da ne kažemo nastrano, gostoljubivu civilizaciju, vlasnika hana ili mehane koji bi fizički nasrnuo na uglednoga - pa čak i na bilo kojeg gosta - namah prebacili na višemjesečna isljeđivanja u Andrićevoj prokletoj avliji, a lokal bi mu ostao zatvoren sve dok se svaki Turčin poimenično i napismeno ne ispriča Jiriju Menzelu i cijelome češkome narodu.
Nekoliko tjedana kasnije nepoznat je netko, prije nego što će donijeti jesen u sjevernu sobu, izbušio gume na automobilu doajena hrvatskoga televizijskog novinarstva Silvija Huma, parkiranog tamo gdje se narečeni Hum parkira još od posljednje velike trešnje, s Uskrsa 1979, ili još prije toga. Valja napomenuti da je riječ o odvajkadašnjem Humovom parkirnom mjestu, budući da smo mi Hrvati, u Dubrovniku kao, recimo, i u Zagrebu, veoma osjetljivi na tu vrstu uzurpacije povijesnih hrvatskih zemalja, pa ćemo probušiti gumu, dići auto u zrak ili prosuti crijeva svakome tko dirne u mjesto gdje smo, sa sva svoja četiri kotača, svoji na svome. Hum u taj tabu nije u Dubrovniku dirnuo, ali su mu gume svejedno probušene, pa je dobrohotno zaključio da se to dogodilo zbog njegovih zagrebačkih registarskih pločica. To je, nevoljo grdna, izjavio i novinarima.
Sutradan na Stradunu ljudi su bili ljuti, jer da on insinuacijom o registarskim pločicama gadi grad Dubrovnik. Neki baš i nisu bili pristojni prema Humu, koji osim što je Hrvatima izmišljao televiziju, snimio je i desetine filmova, reportaža i slikopisnih priča o Dubrovniku. On je taj grad zavolio po ženi i ta mu je ljubav ostala do dana današnjega, neobjašnjiva kao i svaka druga dopuštena ili nedopuštena ljubav. Uvijek su dokučiviji i razumljiviji razlozi za mržnju: Silvije Hum odabrao je najdobrohotniji - zagrebačke registracije. I to su mu zamjerili. A nije se sjetio onoga strašnijeg: da su mu gume bušili zbog onoga što sam on jest i što je u životu radio.
Menzelu, kao i Humu, ostaje mogućnost da odu. Kao i svima koji u Dubrovniku i u Hrvatskoj nešto znače. No, bez njih takvih ostat će zidine koje više nitko neće voljeti. Nacionalisti ne vole svoju zemlju, ili je vole mržnjom prema onima koji su drukčiji, bolji, pametniji, u svojim ljubavima nastraniji.
Tekst preuzet sa www.jutarnji.hr
