Danas se s velikim poštovanjem sjećamo ove pjevačice međutim u njeno vrijeme je mediji i nisu baš voljeli, što zbog načina njenog pjevanja ili pak oblačenja .
Čak i kada je poginula mediji su javili samo za smrt njen saputnika, a za nju ništa.
O njenoj pogibiji je bilo mnogo špekulacija i o tome da li je ubijena, što se nikada nije saznalo.
Po mnogima ona je najbolja pjevačica novokomponovane muzike, ali i sjajna izvođačica sevdalinki. Njene pjesme koje je otpjevala i snimila prije četrdesetak i više godina i danas se radu slušaju širom Balkana.
Riječ je naravno o Silvani Armenulić.
Silvana je zapravo Zilha Barjaktarević, rođena u Doboju 1939. godine. Bila je jedno od desetoro braće i sestara, ali u dobojskoj Gornjoj mahali život nije bio nimalo lak. Još kao mala obolila je od tada smrtonosne difterije i samo je čudom uspjela da preživi, ali njen mlađi brat Hajrudin nije.
Smrt Hajrudina, teško je podnio njen otac Mehmed, koji se odao alkoholu.
„Bili smo jedno drugom do uva i majka nas je, kad bi je pitali za naša imena, na prste nabrajala. Kako je sastavljala kraj s krajem, još ne mogu da shvatim. Sve je morala da mjeri kroz onaj vražji broj devet: devet kaputa, devet obroka, devet pari cipela... Zato sam maštala o danu kad ću joj se skinuti s vrata“, pričala je Silvana o majci Hajriji, kasnije kada je postala velika zvijezda.
Njen talent za pjevanje otkrili su nastavnici. Prvo je svirala mandolinu, a ubrzo nakon toga je počela i da pjeva.
Sa samo šesnaest godina odselila se u Sarajevo kod tetke i već tada je počela da pjeva u kafanama na Ilidži. Roditelji su se tome ispočetka protivili, a kasnije su prihvatili.
Nakon Sarajeva, odlazi u Loznicu gdje također pjeva, a 1959 godine, sa 20 godina stiže i u Beograd. Ovdje počinje svoju estradnu karijeru i dobija umjetničko ime Silvana, na zahtjev tamošnjih producenata i menadžera koji su smatrali da neće uspjeti dostići popularnost noseći muslimansko ime.
Nastupajući u hotelu Grand, upoznala je svog budućeg supruga, tada studenta prava i poznatog jugoslovenskog tenisera Radmila Armenulića. Pažnju joj je privukao odmah, jer je pio sok od maline, za razliku od ostalih gostiju koji su gotovo pa isključivo pili alkohol.
Već poslije nekoliko mjeseci zabavljanja, u jesen 1961. godine, Radmilo je zaprosio Silvanu. Vjenčali su se 26. oktobra, bez znanja roditelja, što joj njena majka Hajrija, a pogotovo otac Mehmed nikada nisu oprostili. U braku sa Radmilom dobila je kćerku Gordanu.
Svoju prvu ploču Silvana je snimila za Diskos iz Aleksandrovca u tiražu od čak pedeset hiljada primjeraka. Ovaj uspjeh joj je otvorio vrata radio-stanica, što je u to vrijeme bila potvrda da više nije kafanska pjevačica već estradna umjetnica. Uslijedili su i nastupi na brojnim festivalima, a kao dio Beogradske estrade, u grupi sa Tomom Zdravkovićem, Muharemom Serbezovskim i Ismetom Krcićem gostovala je po gotovo svim mestima tadašnje Jugoslavije.
Poginula je 10. oktobra 1976. godine u saobraćajnoj nezgodi na auto-putu Beograd-Niš, kod mjesta Kolari, nakon povrtka sa nastupa u Požarevcu. Zajedno sa njom poginula je i njena sestra Mirjana (Mirsada) Bajraktarević i Rade Jašarević, šef Narodnog orkestra RT Beograd, koji je i vozio kola.
Njene pjesme "Noćas mi srce pati", "Rane moje", "Šta će mi život bez tebe dragi", "A što ćemo ljubav kriti", "Ciganine svira, sviraj", "Ja nemam prava nikog da volim", i mnoge druge i danas su veliki hitovi.
Podsjetimo se jednog od njenih najvećih hitova:
