<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

SVETISLAV BASARA: Ide Mile Grdeličkim putem

DRUŠTVO

Je li, more, ljudi, zna li neko – ide li Mile Dodik ikad u Banja Luku, „vrši“ li tamo dužnosti koje formalno obnaša, svraća li uopšte u BiH ili se preselio u Srbiju i stupio na dužnost izvanrednog i opunomoćenog zanosača Vrhovnih Muda.

23. maj 2019, 11:27

Onomad, u Patrijaršiji, Mile „o desnuju“ Vrhovnog Bića, preksinoć, prigodom puštanja u rad Koridora (koji ono beše broj) Mile tik pored Njega Vrhovnog, ruku, po laktaškom običaju, skrštenih na dupetu, ali pred kamerama „pozicioniran “ tako da šira javnost ne može videti češe li se po guzičetini ili jok.

 

Za razliku od postsinodalne depresije u koju su ga bacili arhijereji i pratećih lamentacija nad začaranošću mitološkog kruga u kome se decenijama vrtimo, Vrhovni je bio upadljivo očaran, odlično raspoložen, naprosto je zračio optimizmom sa ekrana svih raspoloživih televizora. A kako i ne bi. Videćete razlog. U stvari već ste ga videli. Osim ako niste gledali drugi program na kome ste videli policaja koji mlatara pendrekom i govori: „Je li, mangupi, ne gledate otvaranja Koridora, a?“

 

„Kako da ne budem srećan“ – blagoizjavio je Vrhovni gledajući niz trasu autoputa – „Za 100 godina, kada dnevno političke strasti zamru, moja deca i unuci će da kažu – naš tata i deda je učestvovao u ovome, kao i svi radnici koji su se borili. Šta ćete više…“

 

Vaistinu ko bi mogao poželeti više nego da mu deca požive 120 (daj Bože i više) godina – što deci, u ime redakcije, od srca želim – ali sa druge strane ko ne bi turio prst na čelo i zapitao se – 1. da li će, vaistinu, biti potrebno da prođe celih 100 godina da bi dnevnopolitičke strasti „zamrle“ i 2. da li će autoput moći da poživi toliko dugo. Ja čisto sumnjam. I to „po oba pitanja“. Naročito po prvom.

 

Ako je već prispeo u Beograd, raskošno osvetljenu prestonicu noćnog provoda, najlepših žena, najbolje hrane i bla bla bla, ako je gledao direktan prenos puštanja u rad pa još ako je slušao narodnofrontovske govorancije Zorannah Mihajlovićeve i Ane Brnabićeve, onaj bi naš Marsovac zacelo došao u napast da pomisli da je u Grdeličkoj klisuri izgrađeno jedno od sedam čuda modernog sveta, deonica od 26 zarez nešto km auto puta.

 

Daleko sam od primisli da omalovažim graditeljske napore – ma koje boje oni bili – ali mi se nekako učinilo da veličina poduhvata nije u srazmeri sa ogromnošću i pompeznošću mitinga koji je upriličen u Vladičinom Hanu, na ćupriji osvetljenoj bojama srpske zastave.

 

Uprkos negodovanju i strogim pogledima TV policaja, u neko doba pritisnuh spasonosno off na daljincu i zapitah se da li se Vrhovno Biće ponekad zapita nije li začarani krug o kome je onomad govorio začaran zbog toga što se u njegovom centru nalazi upravo on. To bi bilo sve za danas, odoh ja danas u Makedoniju – avionom, jok autoputem – čisto da se malo odmorim od od padeža.

 

Svetislav Basara, kolumna za dnevni list ''Danas''