Svetlana Slapšak: Bodljikava žica nema nikakve veze s izbjeglicama

Žica je samo dio programa koji svjedoči o priličnom odsustvu razuma u ovoj vladi – to je histerizacija i pokušaj da se pokrije prilična nesposobnost vlade u svemu čega se dotakla. U povijesti su takve politike vodile direktno u katastrofu

Tatjana Gromača Vadanjel / 27. Decembar 2015

D r. sc. Svetlana Slapšak  dugo je godina bila zaposlena na Institutu za književnost i umjetnost u Beogradu, bila je predsjednica Odbora za slobodu izražavanja Udruženja književnika Srbije. U Ljubljanu je preselila 1991. godine, gdje je, iste godine, organizirala akciju »Ćutanje ubija, govorimo za mir«. Za vrijeme rata, zajedno sa suprugom, pružila je gostoprimstvo bosanskim i hrvatskim izbjeglicama, organizirala ljetnu školu za bosanske izbjeglice tinejdžere, sastavila knjigu o dječjim pravima koja je podijeljena svim osnovnim školama i centrima za izbjeglice u Sloveniji…

Prof. Slapšak predavala je na brojnim sveučilištima u Europi i SAD-u. Radila je kao redovna profesorica za antropologiju antičkih svjetova, studije roda i balkanologiju. Donedavno je bila koordinatorica studijskih programa postdiplomskog fakulteta za humanistiku u Ljubljani i dekanica. Direktorica je Srpskog kulturnog centra »Danilo Kiš« u Ljubljani, direktorica Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani.

Objavila je preko 40 knjiga i zbornika, mnogobrojne studije i eseje, jedan roman i prijevode sa brojnih jezika. Godine 2005. bila je predložena za Nobelovu nagradu za mir. U mariborskom dnevniku »Večer« piše redovnu rubriku, a njeni su aktualni i uvijek angažirani eseji vrlo čitani i na web portalu »Peščanik«. Za knjigu eseja »Leteći pilav« prof. Slapšak ove je jeseni primila nagradu »Mirko Kovač« u Rovinju. Prof. Slapšak zahvalna je sugovornica za razgovor o najnovijim događanjima u susjednoj Sloveniji.

 

Vlada na tankom koncu

Vijest o postavljanju bodljikave žice na slovensko hrvatskoj granici donijela je u ovdašnji javni prostor nelagodu i zabrinutost. Pišući o toj temi, vi ste kazali za slovenske državne medije da bezobzirno sprovode cenzuru. U kom smislu se ta cenzura sprovodi, što se prešućuje, kakve su interpretacije toga događaja i vala useljenika povezanog sa time, prisutne u tom, službenom medijskom prostoru Slovenije?


– Bodljikava žica nema nikakve veze s izbjeglicama: za razliku od Mađarske, gdje je izvjestan broj izbjeglica uspješno prešao i tu prepreku, u Sloveniji još nije bilo takvog slučaja, i vrlo su mali izgledi da bilo koji izbjeglica to pokuša – posebno u pravcu Italije. Hrvatska, uostalom, sada usmjerava tokove po točno opredjeljenim koridorima. Što se medija tiče, ne obazirimo se na komercijalne, kojima se objektivnost, dakle odsustvo proračunatosti u ulagivanju najvećem broju korisnika, dešava uglavnom slučajno, već pomislimo na državni medij, prije svega RTS: Janša je još za vrijeme svoje vlade zakonski uredio medije, proveo čistku novinara i u upravna i savjetodavna tijela ubacio svoje aparatčike, tako da je današnja orijentacija samo završna faza procesa. Janši zaista nije potrebna vlastita televizija, koju doduše upravo izgrađuje pomoću donacija, jer državna radi za njega, već i time što povlađuje gluposti, što takozvanim uravnoteženjem daje priliku potpunim budalama da vode »dijalog« s rijetkim pametnima, i što cijeli informativni program, osim ugrađenog šovinizma, kao što je to bio slučaj s izbacivanjem »neslovenske« odlične novinarke Jelene Aščič, ide jasno prema histerizaciji i snižavanju nivoa.

Što se tiče izbjeglica, prvi val bio je serviran s izjavama s terena tipa »ja sam majka, pa sam uplašena« i nekih čudnih dobrovoljaca koji su primjećivali kako izbjeglice za sobom ostavljaju nered kad ih policija potjera, i nekako se završio člankom u dnevniku Dnevnik, koji je inače pouzdan, sa sasvim ozbiljnim pitanjem da li su tjelesne izlučevine izbjeglica opasne za slovensku poljoprivredu, stočarstvo i stanovnike. No i u takvom sistemu s malim brojem medija, posebno tiskanih, može doći do pucanja. Nakon što se javilo i nekoliko bijesnih pograničnih župana, čuli smo konačno i ljude koji bi, ako ugledaju izbjeglicu, traktorom uklonili žicu da čovjek prođe, i lovce koji se užasavaju nad užasnom smrću životinja u žici... Mediji nisu neprobojni – još ne!

 

Da se vratim na samo postavljanje žice – to je samo dio programa, koji, ako nije smišljen, svjedoči o priličnom odsustvu razuma u ovoj vladi – to je dugotrajna histerizacija i dizanje tlaka svim građanima, da bi prihvatili mjere strogosti koje više ne bi smjele vrijediti, i da se pokrije prilična nesposobnost te vlade u svemu čega se dotakla. U povijesti su takve politike vodile direktno u katastrofu. Ta se vlada sada drži na tankom koncu protivljenja Janši, no riječ je o borbi za vlast, ne za interese građana. Da je Janša na vlasti i sprovodi ovakve mjere, već bi bio smijenjen u uličnom parlamentu... I nemojte se zavaravati, Belokranjci nisu manje bijesni i glasni od Primoraca oko žice, već su samo bili medijski utišavani, a sada je stvar pukla.

 

Krišom pomagali

Za useljenike koji dolaze iz Sirije, Iraka, Afganistana, kažete da su budućnost Europe. Ako ste negdje u blizini, dođite kod mene, napisali ste, a i pozvali druge Europljane da učine isto. Upozoravate da je kvaliteta ljudskog života – onoga koji nam je najbliži, nešto čemu se trebamo posvetiti. To ste, sa vašim suprugom, činili i tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji, kada ste u svojemu stanu u Ljubljani udomili ljude bez doma. Pomisao na takve geste kod čovjeka donose zabrinutost zbog kaotičnosti koju život može poprimiti, no situacije nas primoravaju da mijenjamo svoje poglede i »ugrožavamo« komoditete…

– Samo sam se odazvala na mnoge akcije u Austriji i Njemačkoj, pa i u Italiji i Mađarskoj, gdje su ljudi krišom pomagali izbjeglicama, prevozili ih i udomljavali – kasnije se to pretvorilo u pravu građansku akciju, postojale su i još postoje internetske strane sa savjetima kako prevoziti izbjeglice bez rizika kontrole, čak i GPS vodiči. Nije dakle samo naša balkanska rodovska solidarnost u pitanju... U obitelji u kojoj sam odrastala uvijek je bilo nekih, uglavnom žena u nevolji, koje su neko vrijeme živjele kod nas. Dio Beograda zove se Bežanija – to je padina puna rupa, pećina i zaklona kamo se bježalo kad  se je pucalo, bombardiralo i slično. Moj muž i ja, pa i moja majka koja je ostala u Beogradu nismo radili baš ništa neobično – desetine hiljada ljudi su tako za vrijeme rata ujedinili svoje živote i uspješno preživljavali. Glavni pokretači ratne mobilnosti, dezerterstva, spašavanja života i humanog švercanja bile su za vrijeme rata žene. I ta povijest bit će jednom ispisana, kad heroji rata iscrpe sve što mogu dobiti. Za vrijeme rata smo usred Ljubljane, sa samo jednom plaćom, tijekom sezone pomalo krali po poljima da preživimo, a dan-danas mi je muka kad pomislim na rezance s krušnim mrvicama, zimski specijalitet moga muža... Ali to ugrožavanje komoditeta nam je donijelo najdragocjenije učenje, nevjerojatan zajednički rad, konačno opredjeljenje prema »neunosnom« djelovanju. Danas se jeftini i niski mediji trude ocrniti siromaštvo i tako izbezumiti, dezorijentirati i poniziti sirotinju, tako da većina razmišlja o tome što sve može kupiti, umjesto da misli kako se može pobuniti – treba samo pomisliti ko iz toga vuče korist! Da, i danas bih s radošću živjela s ljudima iz neke od kolijevki civilizacije, čije ponašanje, geste, odjeću, kuhinju i muziku volim, čije bih jezike rado učila. No kako sam odmah na početku krize s tijekom izbjeglica na Balkanu rekla, ti se ljudi neće zadržavati ovdje, već idu tamo gdje su zamislili svoj novi život.

Prije nekoliko dana u Ljubljani su organizirane demonstracije od strane onih koji se protive bodljikavoj žici, sudjelovanju u ratu, odnosu spram izbjeglica, referendumu na kojemu se odlučuje da li svim parovima i obiteljima bez obzira na spol treba omogućiti iste uvjete započinjanja bračne veze. Da li se velik broj ljudi pridružio ovim demonstracijama, jesu li one dobile svoje mjesto u medijskom prostoru? Vi primjećujete da je manjkalo predstavnika generacije ljudi između 30 i 40 godine. Što je vaše mišljenje, zbog čega?

– Ovih demonstranata bilo je bar dva puta više nego policajaca, koji su demonstrirali istog dana prijepodne, s dobrim razlozima, ali su pokvarili umjetnički dojam prisustvom i govorom  naftalinskog paranaciste Jelinčiča. Poslije podne se pojavila nova lutka, od bodljikave žice, tako da znamo što ćemo pratiti u budućim demonstracijama… Odsustvo srednje generacije odražava socijalnu situaciju Slovenije – starci su oni koji se naprosto ne mogu prestati angažirati – govorim o jasno definiranoj grupi, koja se sad drugi ili treći put bori za ono što smo smatrali da je nekako dogovoreno krajem 18. stoljeća. Mladima su ukinute sve šanse i sva nada – na besplatno školovanje, stalan posao, nesmetanu karijeru, kreativnost oslobođenu svakodnevne borbe za preživljavanje, zdravstvenu i drugu socijalnu zaštitu, penziju. I još treba da im konzervativni moroni određuju u kakvoj će porodici živjeti? Pa oni i kad prave djecu, moraju misliti o tome u kakvoj će nesigurnosti tek ta djeca živjeti! S onima između 30-40 situacija je drugačija, jer su se poneki još uhvatili za opcije devedesetih i predkriznog doba, kombinirane sa slovenskim općim nepotizmom, seksizmom i patrijarhatom na vlasti. Pri tome, dosta ih je već otišlo iz zemlje na bolje pašnjake. Ludi starci i mudra djeca – to uopće nije loša kombinacija  za suradnju i promjene...

 

Strah i pokornost

Pišete također da je Janez Janša nedavno dao prijedlog o zakonu koji bi zabranio nošenje feredže i njoj sličnih pokrivala u Sloveniji, da je vlada naglo donijela zakon o povećanju izvanrednih ingerencija vojsci, i dodajete da se pojavilo utemeljeno mišljenje da se u Sloveniji sprovodi puč, koji je polagan i sprovodi se neaktivnosti građana. Što bi to po vama trebalo značiti za skoru budućnost zemlje?


– Taj Janšin prijedlog nema nikakvog smisla ni osnove u stvarnosti, njegov jedini cilj je opet dizanje temperature: dopuna zakona o vojsci, bodljikava žica, referendum koji dovodi u pitanje ljudska prava – sve su to znaci postepenog smanjivanja prostora građanskih sloboda i manipulacije frustracijama da bi građani sami djelovali kao militarizirano tijelo, u kojem god pravcu političari žele da ga usmjere, dakle da manje pitaju o tome imaju li što da jedu, što se događa s prosvjetom, kulturom, naukom i zdravstvom, to jest puč, koji omogućava potpunu vlast nekoj grupi, strah i pokornost. Janšin prijedlog je toliko sumanut da samo pokazuje koliko je on opsjednut izvanrednim stanjem i »mogućnostima« koje to otvara. U Sloveniji je inače bilo već nekoliko peticija o ukidanju vojske – to bi za malu zemlju i još članicu NATO pakta bilo razumno – kada bi NATO pakt postao razumniji, no u suprotnom izlazak iz NATO pakta je vjerojatno najbolje što bi se moglo učiniti. Smislena debata o nošenju feredže je u ovome slučaju u dalekoj, dalekoj galaksiji...

Ima li, po vama, trenutno u Sloveniji dovoljno jasnog, svjesnog, aktivnog otpora prema prisutnim homofobiji, neinformiranosti, neznanju…? Slovenski pisci digli su svoj glas, uz opomenu da će buduće generacije pamtiti Sloveniju ograđenu bodljikavom žicom. Sigurno je da takva slika Slovenije ne prija mnogim njenim građanima.


– Sudeći po elektronskim medijima, Facebooku, mome krugu prijatelja, organizacija i inicijativa s kojima komuniciram, ima mnogo takvog svijeta – pitanje je da li dovoljno. Smatra se, na osnovu preliminarnih ispitivanja, da su za zakon obrazovani, mlađi i stariji, urbani, a protiv njega ruralni, manje obrazovani, klerikalno opredjeljeni građani Slovenije. Prevagnuti će vrlo mali broj, i ja se, iskreno, bojim rezultata. Ako prevagne ona gora Slovenija, nije isključeno da to nekima postane kaplja preko ruba, i da odu iz zemlje. No referendum ima toliku rastezljivost, da će to možda uskoro učiniti i neki od onih koji su glasali protiv... Referendum je sigurno sramota za Sloveniju. Dovoljno je samo pomisliti što je sve zabranjeno u javnom komuniciranju na dan šutnje prije referenduma, i što može biti proročanstvo o budućim cenzurama: spolnost, seksualnost, ljubav, erotika, drugačije obitelji, cjelokupna LBGT populacija, alternativna kultura, Pasolini, Sapfo, Gertrude Stein... Čajkovski? To je, nažalost, slika svijeta budućnosti.
Glava u smeću

Pisali ste o tome kako status »ekonomskog izbjeglice«, a taj je termin prisutan i u Hrvatskoj, ne postoji, ističući da se tu radi o drskom i lažljivom eufemizmu, jer se radi o borbi za preživljavanje.

– UNHCR, koji je organizacija UN za izbjeglice, razlikuje između izbjeglica i migranata, no u zajedničkom dokumentu sa Savjetom Europe od 10. prosinca 2015., na dan ljudskih prava, zahtijeva poštovanje ljudskih prava podjednako za obje grupe. Problem je naravno tretiranje dvije grupe na najrazličitije načine u međunarodnom pravu, i jedini ispravan stav UN jeste da pravi što manje razlike, posebno danas, kada se te kategorije ne mogu precizno razdvojiti. Neka me neko ubijedi da postoji razlika između sirotinje iz nekog planinskog sela i fine građanske obitelji koja je sa sobom ponijela i macu! I jedni i drugi žele preživjeti i krenuti od nule u bolji život. Prakse skrivanja državnog identiteta samo pokazuju snalažljivost ljudi koji bježe. Našli su i put preko Murmanska, avionom i sa ruskom vizom, pa biciklom preko pograničnog dijela preko kojeg se ne smije pješke... Druga besmislica su »ilegalne« izbjeglice: gdje da izvade pasoš, koga da pitaju za dozvolu, tko im može zabraniti da pobjegnu od smrti ili bijede? Iskustva ovih ljudi bila bi dragocjena za zavaljene i zaglupljene Europljane.

 Vaš je stav da niti jedno pljuvanje po drugima, ni jedna, pa i najtupavija teorija zavjere, nijedno neznanje, nijedno sujevjerje nije nedostojno da se o njemu razgovara, da se razobliči i pokuša promijeniti. Čak je i uvjerenje da je čovjek neizlječiva zvijer vrijedno poljuljati, kažete. Međutim, ljudi se najčešće prepuštaju da drugi misle i razgovaraju umjesto njih, politike i mediji najčešće zlorabe i rade u svome interesu, imamo krive interpretacije i sve što slijedi iz toga – žrtve ljudske, životinjske, prirodne…

– Da, to je bila moja ideja za vrijeme rata u Jugoslaviji: umjesto samogetoizacije i prezira, trebalo je zavući glavu u kantu za smeće – recimo u tekstove Dobrice Ćosića. Zbog kritike »oca nacije« moji bivši drugovi iz Udruženja književnika Srbije su me izbacili iz udruženja 1996. Desetak ili više godina kasnije, napadaju me i dalje bivši ćosićevci koji su se u međuvremenu predomislili ili malo sakrili za neko vrijeme. No šalu na stranu, analiza govora mržnje i gluposti je neophodna, moja izučavanja su pokazala da je srpski nadrealizam dao ključne obrasce kako uznesenog i poetiziranog komunističkog govora – priredbe, tako i primitivnog buncanja nacionalizma. To ništa ne umanjuje vrijednost nadrealizma, samo pokazuje kako se bilo što može provući kroz rupe u znanju, retorici, u odsustvu ukusa i elegancije, u prevlasti nepismene rulje. Zašto se ljudi prepuštaju? Kod starijih prevladava socijalistička navika slušanja bez riskiranja, dakle licemjerje, koje zbog straha može pokopati ostatke znanja; kod mlađih, potpuna ignorancija, sa zaluđivanjem od strane crkve, najniže pop-kulture i mentalno provincijski konstruirane vlasti na cijelom području nekadašnje države. Ponovno učenje je teško, ali sam kod mladih, dok sam predavala, viđala često neuništivu radoznalost. Njihov odgoj nema smisla ako nije kritičan, ako ne koristi analitički potencijal, ako nije stalno pod napetosti širenja granica znanja, a ne nalaženja istine. Istina je artikl koji se prodaje u crkvi, izvolite, a širenje znanja je nešto sasvim drugo – nema ni stanice ni krajnjeg cilja. A istraživanje mržnje i gluposti, osim što je dobra vježba, može biti i zabavno!


BOLONJSKI PROCES UNIŠTAVA HUMANISTIKU


Cijeli je vaš život borba protiv nacionalizama, stereotipa. Prosvjećenost, između ostaloga, vidite kao pravi put da se glava digne iznad površine, i da se stvari pokušaju razumjeti u njihovoj sveukupnosti i mnogolikosti. Isticali ste da ljudi koji misle trebaju u ruke uzeti antičku literaturu i nauku, da je kroz to moguće prosvjećenje, mogućnost viđenja kako se treba raditi, obrazovati, postaviti pitanje ljudskih prava i sloboda.

– Nema radikalne, lude, izuzetne, jedinstvene ideje o ... bilo čemu, a koja se ne može naći u antičkim tekstovima, nema subverzije koja nije u njima razrađena. Mi smo mladi, tu mislim na čovječanstvo, i možda ćemo nestati mladi – savršeno je neodgovorno i nemoralno prezirati »prošlost«, jer je zapravo i nema, antika je bila jučer. Dakako, drugačije čitana, izvan eurocentrične paradigme, jer i to je znanje koje širi granice. Starogrčki i latinski omogućavaju mladome mozgu da ustanovi strukturu u koju se smještaju i lako uče svi jezici, ne samo indoeuropski. Gramatika oblikuje građanina. Kada bi Europa mislila na budućnost, uvodila bi klasične gimnazije, a ne Bolonjski proces, koji ima dobar rezultat s mobilnosti, ali uništava humanistiku i ne ostvaruje svoj prvobitni cilj – da svi europski građani imaju besplatno obrazovanje, zaključno s doktoratom... Moj osobni program sadržan je u Platonovoj Odbrani Sokrata, u figuri obada, koji podbada demokraciju – i lijenog konja. Neko to mora raditi, premda dobro zna kako se to plaća... Ali moj omiljeni pisac je Aristofan!

 

Izvor Novi list

 

 

 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.