Tog dana, Predsjednik i Premijer RS, te ministri iz svih ministarstava, a naročito oni iz Ministarstva za pitanje boraca i njihove zaštite, počnu da cvile i kukumaču nad ovom populacijom. Tolikom silinom krenu da se prenemažu da poštenom građaninu nekada dođe da čak i povjeruje u vjerodostojnost njihovih jadikovki.
Riječi kao što su ''nikada vas nećemo zaboraviti'', ''temelj ste naše Srpske'', ''da Vas nema, ni nas bilo ne bi'', odjekuju na sve strane i obijaju se o uši onih kojima su prazne riječi namijenjene, ali im ništa ne znače.
Ali ovakve kukumavke naših stranačkih lidera zaista su opravdane, jer kada treba da se dobije pokoji politički poen, najbolje je spomenuti prava ratnih veterana, invalida i porodica poginulih boraca. Pogotovo kada se radi o proslavi ''Dana boraca'' u godini predizborne kampanje (ne zaboravimo da je 2012. godina lokalnih izbora). Tada su stranački funkcioneri najglasniji. Spominje se tu i otadžbina, i krv, i suze, ljube zastave, prinose vijenci na grobove palih ratnika. Nema šta se ne obećava njihovom potomstvu, sve uz svjetla tv kamera. Ali kada se zaklopi i posljednji objektiv i prestanu blicevi foto aparata, dolazi i kraj ulagivanju.
Uz prazna obećanja, ostaje gomila nezadovoljnih ljudi kojima nije bitno da li pripadaju boračkoj ili neboračkoj populaciji. Uostalom, svi smo mi borci – borci za goli život; a kada se čovjek bori za goli život, on nema vremena da razmišlja o zamišljenim otadžbinama. Nema tu više mjesta za patriotizam, barem ne onaj lažni. Nikome od bivših boraca, koje kojekakvi ministarčići u zvijezde kuju, više nije ni do Srpske niti do BiH, ni do Srbije, ni do Jugoslavije! Njima je do hljeba nasušnoga i zaposlenja, a invalidima do lijekova za koje moraju da prose po ulicama otadžbine, za koju su izgubili dijelove tijela.
Jeste da naš građanin želi što prije da zaboravi ratove i ratna stradanja i krene u bolje sutra, ali to naše funkcionere ne sprečava da nas svake godine podsjećaju na zlo koje nas je sve unazadilo. A zašto i ne bi kada se na temelju lažnog patriotizma najbolje profitira? Jer od čega bi se izgradili svi ovi ogromni šoping i velnes centri, poslovni prostori, benzinske stanice, hoteli i moteli, koji oko nas niču kao gljive poslije kiše, da nema lažnog patriotizma?! Pa zašto nam onda isti ti vlasnici pokretne i nepokretne imovine, koji su ujedno i akteri vlasti, na ''Dan boraca'' ne bi palamudili? Šta ima lakše nego jednom invalidu koji je izgubio noge u minskom polju obećati kule i gradove, šume, proplanke, brda i dolove – s jedne strane riječ ih ništa ne košta, a sa druge lažni patriotizam i domoljublje su najbolji magnet za osvajanje glasova, dolaženja na vlast i bjesomučnog prikupljanja sve većeg i većeg privatnog kapitala.
Obećanja su ista, jedino se mijenjaju imena ministara, predsjednika i premijera, koji ucviljeno ponavljaju kako im je Srpska na srcu, a boračka populacija rak rana na duši.
Na magični dan, 14. februara, otvaraju se sve državne i entitetske kase, mada je recesija i velika ekonomska kriza. To se tada ne pika, jer se u budžetu RS najedanput, niotkud, pojave novci spremni za fiktivno zapošljavanje demobilisanih ratnika i djece poginulih boraca. Važna je volja i topla riječ, a to što su na obećanim radnim mjestima već odavno prikačena djeca ministara i njihovih rođaka nema nikakve veze.
Ono što je do ‘’Dana boraca’’ bila tabu tema, odjedanput postane top tema ostvarenja svih snova populacije zvane demobilisan borac. Ministar rada i boračko-invalidske zaštite RS više nije prodavač magle, nego heroj koji ispunjava sve želje. On ima za sve objašnjenje. Lampica koja ukazuje na otkriće tople vode u tren oka se upali iznad njegove glave, tjera ga na pokretanje procesa revizije boračkih prava i pripremanje novih zakona koji su u stanju da ostvare sva građanska prava. Na ‘’Dan boraca’’, rezultati ministarskog (ne)rada napokon počinju bivati sve vidljiviji. Zato je 14. februar magični dan.
I naravno da će rezultati biti vidljivi, ali jedino za one koji će i dalje da nose status boraca i veterana, uživajući povlastice, a rov su vidjeli samo preko tv ekrana u emisiji tadašnjeg SRT-a - Na braniku otadžbine. Nažalost, onima koji su gnjili po rovovskim rupama zarad tuđeg bogaćenja neće pripasti ništa. To je i za očekivati, jer priča o patriotizmu je čisto mazanje očiju neukog i neupućenog puka.
Građanima, koje su početkom devedesetih na prepad i prevaru mobilisali, nije ni u to vrijeme, a najmanje u današnje, kada su ostali bez posla, dijelova tijela i zdravih živaca, padalo na pamet da se bore za tamo neku fiktivnu otadžbinu. Svima se u glavi vrtila misao da se stradanje što prije svrši i da se vrate kući ženama, djeci i roditeljima.
U jednu vojsku su mobilisani, a u nekoj sasvim drugoj završili. Od vojske kojoj su služili u ratnim danima nije ostalo niti ime, a danas u mirnodopskim postoje zajedničke Oružane snage BiH, u kojima rade svi narodi i narodnosti ove države. I sreća da je tako, jer kako bi se drugačije mogli umiriti i izmiriti. Ako bi i trebali da slavimo nekakve dane, onda bi trebali da slavimo dane građana BiH, koji su uspjeli da izvuku žive glave iz svih peripetija koje su nas u tim smutnim vremenima snašle. Prisjetimo se da smo svi mi borci – borci za golu egzistenciju!
