Svi smo ‘pali‘ na Makedonku, suze brisali zbog njene teške sudbine, znate li što joj je na kraju donijela ‘hollywoodska slava‘?

Jer karakter Hatidže Muratove toliko je dojmljiv, toliko nadrealan i svetački u ovom sebičnom, konzumerističkom vremenu, da su je valjda svi po završetku filma zaželjeli, da su mogli, zagrliti, poljubiti, čuti gdje je danas.

BUKA portal / 14. Februar 2020

 

Splitska Kinoteka "Zlatna vrata" zadnjih dana doživljava pritisak kakav ne pamti. Čini se da cijeli Split, i šire vjerojatno, želi gledati "Medenu zemlju", fenomenalan dokumentarac Ljube Stefanova i Tamare Kotevske, koji je bio nominiran za Oscara. 

Nije ga osvojio, ali stvarno, kao da jest.

Jer neosvajanje prestižnog zlatnog kipića ni najmanje ne umanjuje snagu, ljubav i pobjedu karaktera, koju ovaj uradak isijava snažnije nego što "zlatno sunce sja", tamo gdje je Makedonija, kako pjeva Dado Topić.

A po svoju dozu "makedonskog meda" i sinoć su, jednako kao i preko vikenda, pohrlili naši brojni sugrađani. Pred blagajnu se stizalo 10-ak minuta prije projekcije, onako naviknuto na eleganciju i opuštenost kojom se u splitskoj Kinoteci kupuju ulaznice.

Bez redova, stresa, vonja pregaženih kokica, potrebe da se u dvoranu ponese ručak ili večera.

Kad ono, već kod ulaznih vrata, gužva.

"Nema više ulaznica, sve rasprodano!" - obavještavaju grupice zatečenih filmoljubaca druge, koji mahom ne vjeruju.

"Ma je, nemoguće, iden gore pitat na blagajnu!".

"Ma, nemate se gospođo za šta penjat, nema ih i gotovo!".

I stvarno ih nije bilo. Subotnja poslijepodneva projekcija rasprodana je u 15-20 minuta, a i oko sinoćnje je vladala "panika", hoće li svi uspjeti ugrabiti svoj papirić za prolaz.


U konačnici jesu, sjedalice su bile ispunjene, mobiteli ugašeni i kad je krenula priča o Hatidže Muratovoj, 55-godišnjoj medarici koja živi s bolesnom majkom u izoliranom makedonskom planinskom mjestašcu, proizvodeći prvoklasni med na nevjerojatnim mjestima, čiji do zla Boga težak, ali harmoničan život neočekivano uzdrma dolazak novih susjeda, u dvorani su se mogli čuti tek  uzdasi i šmrcaji, prijeteći u brojnim kadrovima potokom suza.

Ali i smijeh.

Jer karakter Hatidže Muratove toliko je dojmljiv, toliko nadrealan i svetački u ovom sebičnom, konzumerističkom vremenu, da su je valjda svi po završetku filma zaželjeli, da su mogli, zagrliti, poljubiti, čuti gdje je danas i živi li još uvijek, nakon neočekivane slave koja je stigla i nju i autore filma, u istom kamenom kućerku bez struje, vode i ikakvih civilizacijskih tekovina.

Novinari portala balkans.aljazeera.net pronašli su Hatidže Muratovu i posjetili je u makedonskom selu Durfulija, gdje je nedavno kupila kuću novcem kojeg je zaradila sudjelovanjem u filmu.

Kako pišu, neposredna, otvorena i optimistična, Hatidže im je s radošću pokazala novu kuću i namještaj, koji su joj kupili autori filma, sretna što će u boljim uvjetima nastaviti svoj život.

Novinarka piše kako im je, kad su stigli u njeno dvorište, zapalila vatru, na žaru skuhala kavu i zasladila je medom divljih pčela.

Upitana kako su je uopće filmaši otkrili, Hatidže je ispričala:

"Dronom su snimali prostor oko mog sela, pored rijeke Bregalnice, tražili su ljude koji na tradicionalan način čuvaju pčele. Čuli su za mene i krenuli me tražiti običnim kolima, pa su zbog lošeg puta zaglavili na sredini i vratili se nazad.

Vratili su se ponovno na proljeće 2015. godine, snimali pčele, košnice, selo, malo sam im pričala o pčelarenju i oni su otišli. I vratili se opet nakon godinu dana.

Kažu: Snimat ćemo, 'ajde da odaberemo šta ćeš nositi. Ja sam izvadila moju odjeću: suknju, crne čarape, opanke i šamiju i žutu košulju.

Prvo smo snimali jednom tjedno, zatim je ekipa počela češće dolaziti. Ni oni nisu vjerovali da ćemo uspjeti napraviti film, a ja sam osjećala da hoćemo, osjećala sam ljubav, ali im nisam ništa govorila.

Na početku su imali novca samo za pola godine snimanja, ali kasnije su našli još i nastavili raditi. U šali su mi govorili: 'Atidže, nemoj nas ostaviti na sredini filma! Ohrabrivala sam ih: Nemojte brinuti, idemo do kraja!".


Upitana kad se sa cijelom pričom dogodilo čudo, kad su shvatili da postižu uspjeh u svijetu, Hatidže je ispričala srčano:

"Kad su se javili iz Sundance Film Festivala i tražili da se Medena zemlja kod njih prikaže premijerno! Javili su nam ovdje u Bekirlije, još smo snimali neke dijelove filma, bili smo na samom kraju, svi smo skakali od radosti!

Na Sundance Film Festivalu smo osvojili tri nagrade, a meni su prema dogovoru kupili kuću u susjednom selu, Dorfuliji. Nikad se nisam nadala da ću imati svoju kuću..." - priznala je mala, a velika Hatidže Muratova.

Otkrila je i osobito traumatično iskustvo, kad ju je susjedov pas prije devet godina izgrizao gotovo do smrti.

"To je pas obitelji koja je prikazana u Medenoj zemlji, izgrizao mi je lice i tijelo, jedva sam preživjela. Snagu da nastavim živjeti dala mi je moja majka. Bila je teško bolesna i šta bi ona bez mene?

Bila sam na rubu, htjela sam si oduzeti život, patila sam od užasnih bolova, primala jake lijekove. Išla bih u štalu kod krave plakati, nisam htjela da me majka gleda takvu..." - još je jednim detaljem iz svog teškog i ponosnog života Hatidže Muratova dirnula u srce.

 

Slobodna Dalmacija


Buka preporuka

Region

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.