Talijanska žena i danas živi u diskriminisanom položaju

Nemam ništa protiv ideje o bijegu od stvarnosti, ali uvijek sam bila oštro protiv vizije svijeta koju reklamiraju određeni mediji, osobito kad je riječ o ženama. To se osobito odnosi na ideju o tome da treba biti vidljiv pod svaku cijenu, da nije bitan sadržaj i da se sve to postiže bez muke i truda, ideje da je dovoljno ići prečacem i da je važno pojavljivati se. Predugo je prolazila poruka: 'učenje je beskorisno', 'beskorisni su napor i kretanje od nule', 'život je zabava'. Ali život uopće nije zabava.

Gordan Duhaček / 02. Mart 2013

Talijanska književnica Silvia Avallone doživjela je svjetsku slavu zahvaljujući romanu 'Čelična mladost', a u intervjuu govori o uticaju televizijskoga programa na talijanski mentalitet, uništavanju industrije u provinciji te zbog čega je odlučila napisati roman socijalne tematike.

'Čelična mladost' Silvije Avallone prevedena je na dvoznamenkast broj svjetskih jezika i prodala se u stotine tisuća primjeraka. U pitanju je uvjerljiv neorealistični bildungsroman, posvećen ranoadolescentskim iskustvima dviju protagonistica, Anne i Francesce, najboljih prijateljica koje žive u umirućem provincijskom gradu u miljeu radničke klase i sitnog kriminala. Anna i Francesca žive u Staljingradskoj ulici, a njihov je život daleko od bajke – rana seksualizacija, nasilje u obitelji, siromaštvo, nemogućnost obrazovanja itd. Avallone potpuno iskreno zasijeca u život gubitnika neoliberalne politike koja uništava talijansku industriju i perspektivu mladih, pretvarajući živahne sredine u gradove duhova i kriminala.

Silvia Avallone rođena je 1984. godine, a diplomirala je filozofiju u Bologni, gdje i živi. U realizaciji ovog intervjua naročito je pomogla Ana Badurina, prevoditeljica koja je odgovore gospođice Avallone prevela s talijanskog jezika.

Napisali ste vrlo moćan roman. Možete li se prisjetiti njegova nastanka, odnosno procesa pisanja? Koliko ste bili sigurni u sebe, s obzirom da je riječ o prvijencu? Jeste li osjećali ili znali da je dobro ono što pišete?

Trebalo mi je nekoliko godina da koncipiram 'Čeličnu mladost'. Roman sam više puta provrtjela u glavi poput kakvog filma. Deseci stranica završili su košu prije negoli sam pronašla pravi početak, prije negoli sam shvatila na koji način oživjeti likove i učiniti ih samostalnima. Rađanje svake priče, svakoga svijeta iziskuje velik trud. Mnogo sam radila prije nego što sam skicirala priču o odrastanju i spoznaji boli. Ali odmah sam znala o čemu želim pričati: o velikoj tvornici koja je sa svojim dimnjacima i svojom impozantnošću ostavila snažan dojam na mene još dok sam bila dijete, o pričama mladih radnika koje sam upoznala i koji su mi ispričali što znači raditi kraj peći osam sati dnevno, ali i kako se odrasta u talijanskoj provinciji u doba krize, koji se snovi, koji planovi rađaju u glavama trinaestogodišnjih djevojčica koje žive među zgradurinama na periferiji. Upravo to je lice Italije do kojeg mi je najviše stalo. Bilo mi je stalo do toga da se ponovno počne pričati o poslu: bolnoj temi za moju generaciju koja ga prečesto bezuspješno traži. Ljutio me način na koji su se mediji bavili industrijom prije nekoliko godina, prije nego što se kriza razbuktala, odnosno kako su šutjeli o njoj i puštali da padne u zaborav. Ljutila me moja generacija koja je nakon studija morala odlučiti hoće li ostati ili otići. Istovremeno sam osjećala veliku ljubav prema jednom stvarnom mjestu, prema rtu na kojem se smjestio Piombino, mjestu na kojem sam provela mnoga ljeta i na kojem sam se prije tri godine i nastanila. Mjestu koje se po mom mišljenju moglo pretvoriti u univerzalnu metaforu. Kontrast između napornog rada (čeličane) i želje (otoka Elbe, popularnog odredišta za odmor) već je bio utisnut u krajolik.

Dobili ste jako dobre kritike diljem svijeta. Koliko vam to znači? Kako se nosite s kritikama i jesu li vas zasmetale neke negativnije?

Nisam ni sanjala da će 'Čelična mladost' izazvati tolike rasprave i pobuditi toliko zanimanje, osobito izvan Italije. Čitajući često veoma pozitivne kritike o mojem romanu u stranim tiskovinama, ne samo onim talijanskim, imala sam osjećaj da mi je poklonjeno nešto zbilja veliko. Tim više što su teme do kojih mi je stalo i moji likovi tako pronašli nov život, nove čitatelje koji će se brinuti o njima. A to je najvažnije. Što se negativnih kritika tiče, one koje su se odnosile na sam tekst nikada mi nisu smetale, štoviše. Jedna knjiga nije dovoljna da bi netko postao pisac. Kad sam pisala ovaj roman, bila sam tek na početku svojega puta i trebala sam (i još danas trebam) popraviti svoje pisanje, poraditi na izgradnji priče, ukratko ići naprijed i produbiti odnos s riječima. Konstruktivne kritike su potrebne, koliko god bile žestoke.

Socijalna tematika ima dugu i slavnu povijest u talijanskoj književnosti, no čini se da je ta vrsta pisanja donekle zamrla. Koliko ste bili upoznati s djelima vaših literarnih prethodnika, poput primjerice Pasolinija, koji su tematizirali život siromašnih, život predgrađa, radničke klase, pa i sela i provincije?

Pier Paolo Pasolini jedan je od meni najdražih talijanskih autora. Općenito se snažno vežem za onu književnost koja uvijek kopa po vlastitome vremenu, onu koja nastoji razumjeti i izraziti mehanizme vlastitoga društva i koja se ne boji istraživati njegova mračna, bolna mjesta. Poraženi su uvijek imali glavnu ulogu u cjelokupnoj književnosti. Mislim na roman 'Povijest' Else Morante, na Vergu, ali i na Dostojevskog i Trumana Capotea. Onaj tko ne pronađe svoje mjesto u velikoj povijesti postaje glavni lik u 'malenoj' povijesti književnosti. To je možda neki oblik moralne zadovoljštine ili se pak potreba da se to ispriča rađa zbog nade da će se na taj način malo popraviti stvarnost u kojoj živimo, pa makar to bilo samo na razini svijesti i spoznaje. Smatram da se u proteklih nekoliko godina u Italiji javila velika potreba za pričama koje svoje korijenje polažu u društvene probleme, a ne samo za pričama o bijegu od stvarnosti. Uz želju da nas književnost odvede na neko drugo mjesto, postoji i velika želja da nas dovede upravo tu gdje smo sada: da shvatimo svoje vrijeme, svoj teritorij, probleme koji se tiču upravo nas i koje ne možemo prešutjeti.

Propadanje industrije je u pozadini vaše priče. To zapravo nije nikakva fikcija, nego gorka realnost europskog juga, uključujući Italiju. No čini ste da ste razmjere aktualne krize naslutili u vašem romanu mnogo prije nego što je ona potpuno eksplodirala. Koliko je vaš roman politički i na koji način?

To je jedan od najprivlačnijih misterija književnosti: predvidjeti tajnovit smjer kojim se kreće vlastito vrijeme. To je neka vrsta nagona, nešto poput radara. Dok sam pisala ovaj roman, 2009, nisam mogla ni sanjati razmjere krize koja je buknula nakon nekoliko godina, kao ni da će ta kriza dramatično, ako ne i tragično, pogoditi čeličnu industriju (pritom ne mislim samo na Lucchini-Severstal iz Piombina, nego i na Ilvu iz Taranta). No već se tada u zraku osjećalo nešto što je nagoviještalo taj krah. Do visokih peći doveli su me moje osobno iskustvo, moji interesi. I to je također velika metafora. Čelik je igrao glavnu ulogu u prošlom stoljeću: bio je materijal svjetskih ratova, brodova, oružja. U ovom novom stoljeću čelik je i dalje prisutan u mnogim predmetima koji nas okružju. Pa ipak, sve se promijenilo. Koji je pravi, dugoročni smjer te promjene? Romani, pa tako ni ovaj moj, u pravilu ne nude rješenja, već postavljaju pitanja. Neka od pitanja iz 'Čelične mladosti', ponajprije ono o budućnosti mlađih generacija, nesumnjivo su politička. Ali politička u književnom smislu, u širokom smislu: izražavaju zabrinutost za zajednicu, za kolektivitet, za zajednički život.

U središtu priče je prijateljstvo dviju djevojčica koje se pokazuje kao određeno kontekstom mnogo više nego što bi one željele. Tko su Anna i Francesca, kako ste ih stvorili?

Prijateljstvo Anne i Francesce pobjeda je ljudskih odnosa nad svakom društvenom, gospodarskom i političkom odredbom. Ono predstavlja slobodu, snagu veza koje jedno 'ja' povezuju s drugim i pretvaraju ga u 'mi'. Anna i Francesca dvije su među tisućama djevojčica koje nastanjuju Italiju i koje se u trinaestoj godini života suočavaju sa svijetom zavaravajući se da ga mogu osvojiti. Dovoljno je osvrnuti se tijekom bilo koje šetnje: svugdje se mogu vidjeti mlade djevojke koje se drže za ruku i koje povezuje tjelesna prisnost moguća samo u toj dobi. To je tajna ženskog prijateljstva u razdoblju adolescencije: to je apsolutno prijateljstvo, isključivo, dvoznačno, moćno, prijateljstvo koje često potraje nekoliko ljeta, a zatim se rastoči ili se promijeni jer je prisiljeno na promjenu. Adolescencija je potencijalno razdoblje, vrijeme preobrazbe, a takvo je i prijateljstvo koje se tada rađa: veliko vrelo promjena. Anna i Francesca su dvije djevojčice koje imaju veoma malo oslonaca u svom životu - njihove obitelji i četvrti u kojima žive zasigurno im ne pružaju zaštitu - pa stoga utočište pronalaze jedna u drugoj. Glasno zahtijevaju budućnost koja im s pravom pripada, premda je ne drže u svojim rukama.

Koja je pozicija roditelja u tim siromašnim sredinama, zaboravljenim od svijeta? U 'Čeličnoj mladosti' roditelji se čine kao puno više izgubljeni od svoje djece...

Upravo tako: pojednostavljeno govoreći, roditelji iz 'Čelične mladosti' ne znaju biti roditelji. To se osobito odnosi na očeve: neodgovorni su, nasilni ili odsutni. Majke nastoje iznaći način da obitelj uspije gurati naprijed, ali uglavnom su žrtve svojih muževa, zatvorenice u podčinjenom položaju. U takvim uvjetima djeca nerijetko rastu bez pravog oslonca ili čak uz negativne utjecaje... U Anninu slučaju očinsku ulogu preuzeo je njezin brat Alessio, ali on je i sam mlad i ne može se očekivati da će znati odigrati ulogu glave obitelji. Vječno prisutni ekonomski problemi, ograničeni horizonti na koje gledaju mračni prozori zasigurno ne pomažu obiteljima da postanu ishodišta sreće, kao ni odraslima da budu zadovoljni sami sobom. Razočarana odrasla osoba - koja vlastiti život smatra neuspjehom - teško će postati dobar roditelj. Ali tu je i jedan manje ekonomsko-društveni i više, nazovimo ga tako, generacijski problem. Roditelji iz 'Čelične mladosti' rođeni su u razdoblju između gospodarskog buma i krize te često nemaju jasno određen identitet, kao ni snažan karakter. Stoga se od mene ne može tražiti da budem nemilosrdna prema svojim likovima. Ja mogu vidjeti pozitivnost u Sandri, određenu afektivnu velikodušnost u Arturu. Pa čak i Enrico, koji bez daljnjega jest čudovište, posjeduje muški senzibilitet koji ne možemo u potpunosti osuditi.

Teško je ne upisivati dublje značenje u činjenicu da djevojčice žive u Staljingradskoj ulici. Zašto baš ulica tog naziva? Što je Staljingrad bio za nekadašnju Italiju, znači li išta danas?

Ne postoji Staljingradska ulica u Piombinu. To je potpuno izmišljena, metaforička, a istovremeno i univerzalna četvrt. Staljingrad je postao dio povijesti zbog velike bitke koja se u njemu vodila u prošlom stoljeću. Sada, u ovom romanu, Staljingrad predstavlja samo naziv ulice za čije značenje nitko ne mari. To je ostatak iz prošlosti, zaboravljena ropotarija. Za mene je on bio samo sredstvo, način da odredim koja sve različita značenja određena riječ može poprimiti kroz vrijeme. Usto, upravo stoga što je povezan s ratom, Staljingrad je povezan i s čelikom te priziva surovost povijesti koja nam je prethodila i koja nas je dovela dovde: u ovu sadašnjost iz koje je teško izići.

Seksualnost djevojčica, koje ulaze u pubertet, danas je sama po sebi kontroverzna tema, no vi ste odlučili ne ignorirati taj aspekt odrastanja, i još važnije – njegov utjecaj na društveni položaj žena. Tijelima Anne i Francesce se na ovaj ili onaj način bave mnogi drugi manje ili više važni muški likovi u knjizi. Zašto ste inzistirali na tome?

Nemir, znatiželja, povremeno i opijenost koje su Anna i Francesca osjećale dok su postepeno otkrivale svoju seksualnost, svoje tijelo koje se mijenja i razvija, kao i njegovu moć, dio su suočavanja sa svijetom i stjecanja iskustva. To je univerzalna i privlačna tema povezana s razdobljem adolescencije. S tim u vezi, sjećam se da sam taj aspekt produbila ponovno čitajući Nabokovu 'Lolitu' i tri izvanredna talijanska romana: 'Arturov otok' Else Morante, 'Agostino' Alberta Moravije i 'Ernesto' Umberta Sabe. Kulturalni mačizam koji je u Italiji i dalje često prisutan, a očituje se u perverznom i aberantnom ponašanju, sasvim je druga priča, ali priča koje sam se morala dotaći. U Italiji smo skovali termin 'feminicid' kako bismo izrazili ozbiljnost činjenice da muževi, partneri, sadašnji ili bivši dečki kontinuirano ubijaju svoje žene. Nasilje nad ženama ovih je godina poprimilo novo, nečovječno lice i ponovno je uzelo maha. Supkultura nekih medija koji nude ponižavajuću sliku žene kao pukog predmeta želje, kao tuđeg vlasništva ili robe produbili su tu ranu. Talijanska žena danas vrlo često živi u diskriminiranom i podređenom položaju: na poslu, unutar obiteljskoga doma, u kulturnom životu zemlje. To je neodrživa situacija koja se ne tiče samo žena i ne uzrujava samo njih, nego i muškarce. Ustrajala sam na tome upravo zato što smatram da društvu ne možemo ponuditi bolju budućnost ukoliko zbilja i u velikoj mjeri ne poboljšamo položaj žena. Kako u Italiji, tako i u ostatku svijeta.

Italija se smatra katoličkom zemljom, no religija kao da nema veliku ulogu u životu ključnih likova vašeg romana. Ono što vide na televizoru kao da ima mnogo veći utjecaj na njih. Niste prvi koji kritički opažaju negativan utjecaj televizije na talijansko društvo - o čemu je tu zapravo riječ?


Utjecaj televizije na talijanski život posljednjih je desetljeća golem i to je opće poznato. Pod time u prvom redu mislim na utjecaj određene komercijalne televizije koja je godinama nudila sliku izobličene zemlje predane užicima, zemlje nalik nepostojećem Eldoradu. Ta slika ne samo da se nije podudarala sa stvarnom slikom zemlje, nego ju je prikrivala i izobličavala. Nemam ništa protiv ideje o bijegu od stvarnosti, ali uvijek sam bila oštro protiv vizije svijeta koju reklamiraju određeni mediji, osobito kad je riječ o ženama. To se osobito odnosi na ideju o tome da treba biti vidljiv pod svaku cijenu, da nije bitan sadržaj i da se sve to postiže bez muke i truda, ideje da je dovoljno ići prečacem i da je važno pojavljivati se. Za žene to ima mačističke i vrlo opasne implikacije. Na one kojima je, kao Francesci, u kuhinji vječno uključen televizor jedini izvor snova i mitova takva televizija može djelovati zasljepljujuće, i to s dramatičnim posljedicama. Francesca misli da je dovoljno prodati malo ljepote da bi pobjegla iz provincije. Takvo korištenje ženske ljepote je abnormalno i perverzno. Predugo je prolazila poruka: 'učenje je beskorisno', 'beskorisni su napor i kretanje od nule', 'život je zabava'. Ali život uopće nije zabava. Radnici iz ovog romana, a osobito oni stvarni, uče nas da se dostojanstvo i osobna sloboda izgrađuju zahvaljujući poslu, znanju, informiranosti, solidarnosti. To su vrijednosti koje je određena komercijalna televizija zamjenjivala lažnim ikonama i pustim obećanjima, a koje je kriza koja je buknula proteklih mjeseci pregazila nesmiljenom konkretnošću zbilje. Smatram da to nema nikakve veze s vjerom, s osjećajem za vjersko, s religioznošću općenito. Štoviše, predstavlja suštu suprotnost svemu tome.

Koliko je Italija, a posebice talijanska politika, obilježena starcima? Čini se, i po onome što pišete u 'Čeličnoj mladosti', da mladi nemaju mnogo opcija ili perspektivu budućnosti, što je mračna ostavština prijašnjih generacija...


Moja generacija je prva koja sa sigurnošću zna da će budućnost koja je očekuje biti gora u odnosu na budućnost vlastitih roditelja. Dramatičan je osjećaj znati da ne krećeš, nego da stižeš na cilj u lošijem položaju. Naslijedili smo svijet izmučen brojnim krizama: ekonomskom, društvenom, kulturnom. Svijet koji nas teškom mukom uključuje u produktivno tkivo ili tkivo ideja. Mladi su često prisiljeni osloniti se na svoje roditelje jer su nezaposleni ili nemaju stalan posao, a to je ponižavajuće. Politika je to počela prekasno primjećivati, nesumnjivo joj je nedostajala dalekovidnost. Gledam kako previše mojih vršnjaka odlazi u inozemstvo u potrazi za kakvom prilikom i to me boli. Bolno je gledati kako iz zemlje odlazi tolika kreativna snaga, toliki potencijali i pamet. Nove talijanske generacije zasigurno su već razvile nov osjećaj za odgovornost, novu dalekovidnost. Prošlo je vrijeme u kojem se sve želi odmah i sada. Ali kriza istovremeno zahtijeva radikalnu promjenu smjera: novo poimanje društva i okoliša. Optimistična sam jer oko sebe vidim brojne mladiće i djevojke koji će, jednom kad budu imali utjecaja, znati koje pogreške treba izbjeći. Prilično je uzaludno zametati generacijske sukobe, nije u tome stvar. Ali budući da govorimo upravo o njegovoj budućnosti, potrebno je da cijelo naše društvo počne stvarati konkretne prilike za svoju djecu.

 

Tekst je preuzet sa T portala

 

 



 


Buka preporuka

Tema

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.