Tanja Šljivar je rođena 1988. godine u Banjaluci. Kao studentkinja generacije diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, 2011. godine i završila je master studije iz dramaturgije na istom fakultetu. Napisala je cjelovečernje drame Pošto pašteta?, Grebanje ili Kako se ubila moja baka, Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali, Ali grad nas je štitio, kao i kratku dramu Mrtvorođena, koje su objavljene u pozorišnim časopisima, različitim antologijama, i izvedene i javno čitane u profesionalnim pozorištima u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Poljskoj, Austriji, Španiji i Njemačkoj.
Takođe piše i objavljuje kratke priče, radio drame, scenarija za kratke filmove, i teatrološke tekstove. Za dramsko pisanje osvojila je nekoliko nagrada, među kojima su: Slobodan Selenić, Borislav Mihajlović Mihiz, Kočićeva knjiga i Miodrag Žalica, a drame su joj prevedene na desetak jezika. Bila je gošća književnih rezidencijalnih programa IHAG, Grac, Austrija i Museums Quartier, Beč, Austrija, a trenutno pohađa master studije iz primijenjenih pozorišnih studija u Gisenu, Njemačka.
Predstava "Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali", autorke Tanje Šljivar, u režiji Mirjane Karanović i izvedbi Bosanskog narodnog pozorišta Zenica i partnera Kamernog teatra 55 Sarajevo (BiH) biće izvedena u okviru Sterijinog pozorja 2016, koje će biti održano u Novom Sadu od 26. maja do 2. juna.
Sa Tanjom za portal BUKA razgovaramo o njenom radu, pozorištu, angažovanoj umjetnosti, pozorišnoj sceni u Banjaluci i drugim temama.
Tanja, predstava koja je rađena po tvom tekstu „Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali“, koju je režirala Mirjana Karanović, odabrana je za Sterijino pozorje 2016. Prije tri godine, zbog, možemo reći nespretnih ili nesretnih okolnosti, predstava koja je rađena po tvom tekstu povučena je iz selekcije sa ovog festivala. Kako se osjećaš danas u sjeni svega onog što se dešavalo te 2013. godine?
Sve što sam imala da kažem o tom slučaju, rekla sam u intervjuu za Vreme, nakon zvaničnog istupanja BNP-a iz tadašnje selekcije Pozorja. Afekti mogu biti transformisani i u politička, i javna osjećanja, ali mislim da više nikome nije i ne bi trebalo biti relevantno kako se danas osjećam povodom toga.
Ko smo mi, na koga su nas to roditelji upozoravali?
Naslov drame je zapravo jedan grafit, koji ja ni nisam vidjela na nekom zidu, nego na internetu. Pod zamjenicom “mi” nisam podrazumijevala moju generaciju kao bilo kakav jasno definisan kolektiv, a pod imenicom „roditelji“, takođe nisam podrazumijevala generaciju mojih roditelja. Razmišljala sam o svim provalijama, diskrepancijama i paranojama između diskursa i tijela bilo kojih roditelja i bilo koje djece. I o objektima i subjektima koji simbolizuju strah jedne generacije, te kako se može ispostaviti da ti strahovi postanu otjelotvoreni upravo u predstavnicima nove ili pak prethodne generacije ili njihovim postupcima.
Ali baš taj kolektivni identitet “naših roditelja” i “nas”, ta prelaka i prejednostavna binarna podjela svijeta možda je ono što je upozoravalo i upozorava. Možda je prelaka, prebrza, skoro instinktivna identifikacija sa bilo kojim kolektivnim identitetom i bila ono što je upozoravalo na “naše roditelje” i na sve ono što danas takav kolektivni identitet simbolizuje.
Dio mladih kod nas su i dalje opijeni nacionalizmom, religijskim ubjeđenjima, ne zanima ih ništa drugačije, žele da su okruženi samo „svojim“. Možda možemo reći da su oni „nova generacija devedesetih“. Kako to komentarišeš?
Opšte je mjesto da su mediji, školski sistem, cjelokupna javna, ali i privatna sfera obojeni etnonacionalističkim, klerofašističkim emocijama, mišljenjima i djelovanjima i ponovno ustvrđivanje takvog stanja od strane mene ili bilo koga, koje ostaje samo u domenu diskursa, teško da bilo šta donosi. Ipak, mislim da su socio-ekonomske okolnosti potpuno drugačije i da jednostavno ne bi bilo moguće ponoviti sve ono iz 90ih na onaj isti način i danas, ako je to ono što me pitaš, i u tom smislu ne mislim da su mladi danas nova generacija 90-ih, nego prije svega oni koji posljedice 90-ih trpe. Možda je čak ono što dio njih danas živi, takav pasivan otpor trenutno i jedino moguće polje transformacije, možda su stvarno letargija, ili sporost, ili “raditi manje“ nasuprot „raditi više“ neki alternativni putevi otpora pritiscima prekarnih okolnosti rada, kojima su mladi izloženi ili uopšte pritiscima tranzicije i kapitalizma kojima smo svi izloženi. Pod ta alternativna sredstva otpora agresiju i nasilje nikako ne bih pobrojala, i za njih ne mogu i neću da imam nimalo razumijevanja.
Drugi dio mladih, ali i onih starijih generacija, trajno napušta BiH, vjerovatno je slična situacija i u zemljama regije. Da li možemo zamjeriti onima koji žele sreću potražiti negdje drugo?
S obzirom na to da ja već tri godine živim u Njemačkoj, mislim da nisam u poziciji da ikome išta takvo zamjeram. Moj razlog za odlazak je bio studij, zapravo pozorište, došlo je do zasićenja scenom i onim što je ona u Srbiji mogla da mi ponudi, i ja sam jednostavno željela da vidim još pozorišta, kao i da o njemu učim iz drugih uglova. Još jedno opšte mjesto je da je nezaposlenost u postjugoslovenskim republikama ogromna i da veliki broj ljudi svih generacija želi da emigrira. Šanse za zapošljavanje u bilo kojoj branši su po svim mjerilima vrlo niske, i većina mojih fakultetski obrazovanih prijatelja želi da ode ili je već otišla. Problem je što i kad se napravi taj rez i to napuštanje, u društvima kasnog kapitalizma nas ne čeka ništa puno bolje. Ljudi su primorani da rade fizičke poslove za koje se nisu školovali, jedino što je životni kvalitet, mada je i taj koncept “dobrog života” vrlo problematičan, u drugim sferama na mnogo većem nivou, pa sva birokratska, fizička i psihička maltretiranja možda mogu lakše da se podnesu “tamo” nego “ovdje”.
Tvoji tekstovi su angažovani, propituju, ne povlađuju publici, nikome ne žele da se dodvore. Rekla bih da je ovo teži put za raditi i opstati u umjetnosti na našim prostorima. Kako si ti odlučila da ideš baš ovim putem?
Svoj rad vidim kao kontinuitet i dijalog sa samom sobom, pa onda potpuno gaženje nečega što sam mislila i osjećala, pa ponovno vraćanje tome. Ne znam i ne vidim kako bi on mogao biti drugačiji, i nisam sigurna da je taj put koji sam odbarala tako poseban, ja pišem i razmišljam o tome o čemu pišem, mnogo truda i vremena ulažem u istraživanje teme, pa mnogo truda i vremena i u samo pisanje. Osim toga nikad ne gubim interes ni za umjetnost, ni za ljude, i ne znam zašto bih svojim radom bilo kome, samoj sebi, publici ili nekoj društvenoj ili političkoj strukturi povlađivala ili je pak, patronizirala.
Može li se uopšte baviti umjetnošću, a ne promišljati svijet oko sebe, ne kritikovati ga, jer u svakom društvu postoje stvari koje bi se mogle popraviti?
Umjetnost je sistem, jezik koji je u najvećem broju slučajeva izuzetno antropocentričan i ne može postojati van društva, hijerarhija, politika. Umjetnost je ipak i divno i beskrajno polje eskapizma. Jednostavna reprezentacija političkih pitanja u mojim tekstovima me sve manje interesuje, i želim u mom budućem radu od takvog pravljenja umjetnosti da se distanciram.
Kod nas je simptomatično, da čak i nešto što bi trebalo da bude politička analiza ili polemika, se vrlo brzo pretvori u niz difamacija, denuncijacija u hvatanje za vratove. Nažalost je naše kolektivno političko tijelo i dalje nezrelo, odnosno afekti, za koje sam ranije rekla da mogu da budu i politička osjećanja možda u smislu društvenog progresa i transformacija, zapravo samo ostaju u domenu emotivnog i ne postaju političko.
Takvo je, ako ne i gore, stanje i u domenu takozvane angažovane umjetnosti ili političkog teatra. Taj pojam je kod nas vulgarizovan, i banalizovan i rijetko se pravi distinkcija između onoga što je Godard nazvao pravljenjem “političkog filma” i “političkog pravljenja filma”. U prvom slučaju se radi o reprezentaciji i tematizovanju nekih političkih problema, a u drugom u rasvjetljavanju ideoloških okolnosti u kojima samo umjetničko djelo nastaje. Prvo pitanje pozorišta za mene je danas – ko u njemu govori. Ko su moji likovi? Kome je dajem glas na sceni? Kako to da sam ja kao autorka u poziciji da pišem i objavljujem i da dam ovaj intervju, na primjer? Koje su teme i predlošci za umjetničko stvaranje od strane koga u kom trenutku favorizovane i finansirane?
U principu, naravno da je pravljenje umjetnosti nemoguće van društva, pa i van društvene kritike, ali isto tako je i samo pravljenje umjetnosti pa i ono koje za sebe tvrdi da je eksplicitno političko potrebno neprestano i dalje propitivati.
Pri kraju si magistarskih studija, čime ćeš se baviti u završnom radu?
U završnom radu bavim se usko teatrološkom temom – performativnim čitanjem teksta na sceni. Zanima me šta se dešava kada tekst nije prethodno napamet naučen pa izgovoren od strane performera/ke ili glumca/ice, nego pročitan na sceni. Šta se dešava kada je tekst prisutan kao objekat na sceni, kada ponekad funkcioniše i kao rekvizita, pa čak i kao elemenat kostima ili scenografije. Šta se dešava kada se i od publike traži da čita dijelove teksta, te postoji li u tom slučaju mogućnost za formiranje bilo kakve zajednice između publike i izvođača, pa makar na to ograničeno i kratko vrijeme trajanja pozorišne predstave.
Tvoje predstave su postavljene u gradovima BiH i Srbiji, ali ne i u Banjaluci. Da li te je neka od pozorišnih kuća iz Banjaluke pitala za saradnju i da li je moguće da će do toga ubrzo doći?
Sebe ne vidim kao lokalnu spisateljicu, i ja već dugo ne živim u Banjaluci, te ne mislim da je dužnost ili obaveza banjalučkih pozorišta da postavljaju moje tekstove, samo zbog činjenice da sam tu rođena. Upravnici i/ili umjetnički direktori banjalučkih pozorišta mogu, naravno, da me kontaktiraju u bilo kom trenutku i ako su uslovi odgovarajući možemo da se dogovorimo za saradnju. Kriterijumi za kreiranje repertoara bilo koje teatarske kuće trebalo bi da su prije svega umjetnički i estetski, a ne čaršijski.
Kakav tekst bi mogla zamisliti da se igra u Banjaluci, na šta bi taj tekst upozoravao, šta bi propitivao?
Repertoarska politika bilo koje pozorišne kuće je kompleksna tema, i mislim da Banjaluka sigurno ima publiku kojoj bi trebalo punuditi najrazličitiji spektar savremenog teatra. Realna slika banjalučkih repertoara je zapravo nažalost dosta lošija. Mogu teorijski da zamislim da se igra bilo koji klasični ili savremeni tekst u Banjaluci, a u idealnim uslovima željela bih na primjer da tu postoje i festival savremenog plesa ili savremenog postjugoslovenskog dramskog pisanja. Tema iz tranzicije, tema iz rata, tema iz savremenog života, ne nedostaje, ali da bi ova teorijska situacija o postavci nekog teksta nekog pisca, koji je, na primjer, studirao na Akademiji u Banjaluci, a koji nešto propituje postala i praktično sprovodiva, grad bi trebalo da ima strukture koje podržavaju pisce/spisateljice kroz konkurse, časopise, udruženja, prostore za scenska/javna čitanja. A sve to je i dalje u domenu naučne fantastike.
Imaš li priliku pratiti predstave koje su postavljene u Banjaluci? Kakav je po tebi, pozorišni život u tvom rodnom gradu, da li se neka predstava posebno izdvaja?
Nemam priliku da dovoljno pratim pozorišnu scenu u Banjaluci, da bih o njoj dala relevantan sud. Ali Jazavac i njihov glumački studio za srednjoškolce, kao i festival Zaplet u njihovoj organizaciji, pa onda Nevid teatar su zanimljive pojave na banjalučkoj teatarskoj sceni. Ne mogu ni da zamislim koliki su finansijski izazovi sa kojima se sve teatarske kuće u Banjaluci suočavaju, a takve okolnosti finansiranja su i dalje ono što na prvom mjestu determiniše domete repertoara banjalučkih pozorišta.
Živimo u izrazito tradicionalnom društvu u kojem je ženama teže uspjeti u određenim poslovima. Da li si ti u svom poslu nailazila na poteškoće, jer si žena?
Jasno je da je sprega patrijarhata i kapitalizma neodvojiva od uslova u kojima žene u svim društvima i profesijama rade. Procenti i statistike u evropskom pozorištu, su i dalje poražavajući, od broja ženskih likova u dramskim tekstovima, preko toga kakve ideološke funkcije ti likovi u tim tekstovima imaju, do broja žena koje rade u pozorištu i njihovih plata za taj rad. Ono što, kao prvo, možemo da uradimo, je da svakodnevno, i u profesionalnom radu i u privatnom životu detektujemo mizoginiju, na nju ukazujemo i takvom je nazivamo. Ipak od toga, do stvarnih promjena put je dugačak, a patrijarhat i esencijalistička slika žene i njene uloge kod nas opstaju nimalo perfidno i prikriveno, kao što je uglavnom slučaj u zapadnjačkim društvima, nego na najogavniji i najočigledniji način, što opet ne čini ovo ili ono društvo gorim ili boljim na polju ženskih prava, već samo donekle mijenja sredstva borbe za ostvarivanje istih. Internalizovana mizoginija i odricanje od feminizma od strane samih žena, kao nečeg “radikalnog”, “lošeg” je još jedan problem, za koji bi prije svega još u obrazovnim sistemima osnovnih škola trebalo tražiti rješenja.
Reci nam nešto o planovima za naredni period?
Na ovo pitanje najteže mi je da odgovorim. U uslovima rada, studiranja i života između tri države, između Bosne, Srbije i Njemačke, u polju rada između književnosti i pozorišta, između teorije i prakse, i usred prekarnih okolnosti, nisam sigurna da ijedan plan koji za sebe mogu da smislim može da bude izvjestan ili održiv.
Napisala sam dva kratka dramska teksta/monologa. Jedan je dio većeg pozorišnog omnibusa, koji treba da ima premijeru iduće godine, i bavi se dokumentarnim ženskim pričama iz postjugoslovenskih republika. Drugi je “Mrtvorođena”, monolog Sofije Hotek, koji je možda moj i komercijalno i umjetnički najuspjeliji tekst, ali je ostao gotovo potpuno ispod radara ovdašnjim kulturnim krugovima. Trenutno pišem i još jedan cjelovečernji komad, za koji je polazna tačka slučaj “kolektivne trudnoće” tinejdžerki tokom školske ekskurzije, koji je prije nekog vremena izazvao internacionalni medijski skandal. U njemu želim da pobjegnem od toponima, željela bih da se nije desio u Bosni, ali eto ipak jeste. Ono što sigurno planiram je da u svojoj svakodnevici stalno ostavljam sve više i više vremena za pisanje. Nadam se da će bar to biti moguće.
Razgovarala Maja Isović
