Nova posebna sjednica Narodne skupštine Republike Srpske održana je sinoć na zahtjev srpskog člana Predsjedništva BiH a koja se tiče posjete crnogorskog Predsjednika Mile Đukanovića Bosni i Hercegovini te o raspoređivanju pripadnika Fronteksa na granici sa Hrvatskom.
Maratonska posebna sjednica trajala je dvanaest sati a većina replika i prepucavanja na relaciji Dodik- opozicija nije se mnogo ticala teme zakazane sjednice.
Dvanaest sati trajala je rasprava, a epilog se unaprijed znao. Dvanaest sati mrcvarenja Narodne skupštine, dvanaest sati mrcvarenja javnosti...
Sa političkom analitičarkom Tanjom Topić razgovaramo na temu posebnih sjednica, kome su i zašto one uopšte potrebne...
Kako gledate na održavanje posebnih sjednica NSRS uopšteno, evo u posljednjih četrnaest dana smo imali dvije - jednu povodom odluke Ustavnog suda BiH o poljoprivrednom zemljištu a drugu jutros okončanu o Odlukama člana Predsjedništva Milorada Dodika o Fronteksa i o posjeti Mile Đukanovića?
Posebne sjednice NSRS postale su mučne predstave za javnost u kojoj političari hodaju po samom rubu. Ne vidim drugi smisao. Često smo svjedočili posebnim sjednicama na kojima su usvojeni zaključci, koje poslije niko nije provodio, samim tim njihovo održavanje je obesmišljeno a sama NSRS degradirana. Zapitam se na koji način je ugrožen srpski nacionalni interes oko Pelješkog mosta, ili pak zar ne bi bilo politički mudrije postaviti crnogorskom predsjedniku pitanja, koja vas muče, direktno a ne stavljati rampu za njegov dolazak u zemlju, te da biste ga spriječili da dobije medijsku pozornicu u Sarajevu, pri tome obilato koristeći i u sitne sate sami medijsku i skupštinsku pozornicu.
Dodik očigledno traži legitimitet u svojim odlukama i na neki način se sakriva iza zaključaka NSRS, ali istovremeno njegovo ponašanje u skupštini daleko je od demokratskog ponašanja prema ovom zakonodavnom organu? Zbog čega su njemu uopšte potrebe ove sjednice?
Vidjeli smo da je dobro zakloniti se iz NSRS, tad mogućnost proglašenje krivca za pojedine postupke i poteze prebacujete sa sebe na kolektiv. Uvijek ste zaštićeniji pod kišobranom kolektiva. Vidjeli smo da je srpski član Predsjedništa BiH inicirao i izmjene Poslovnika ovog tijela. Dok on nije glasno povikao da se Pravilnik mora mijenjati novi, niko od poslanika nije pomišljao na to. Narodna skupština RS odavno je ponižena i slabašnog je kredibilteta .Što od Vlade, što od predsjednika, tako da je malo onih koji poimaju ovo tijelo demokratski. Uostalom tako se prema njima ne ponašaju pomenuti organi i pojedinci, pa se možemo s pravom zapitati ilustruje li takav odnos prema poslanicima u parlamentu odnos prema javnosti i građanima?
Zbog čega su Miloradu Dodiku uopšte potrebne ove sjednice?
Potrebne su mu da bi se javnost zamajavala, da bi se vodio verbalni rat među političarima, i da bi se privukla medijska pažnja, a tobože poslala upozoravajuća poruka svima u BiH sa kojima se ne slažete, što međunarodnim zvaničnicima što političarima iz drugih etničkih skupina
Imaju li ovakve sjednice ikakvog smisla osim da potpune ogole aktere u smislu njihovog iživljavanja u javnosti?
Ove sjednice imaju smisla, ali da bismo se suočili sami sa sobom, da vidimo na kakvom niskom nivou je svijest naših političara, da vidimo koga podržavamo, na kakvom niskom nivou je kultura izražavanja onih koje biramo i koji tobože rade u našem interesu, da vidimo kako političari ne umiju razgovarati i da nam je kultura dijaloga na samom dnu. Ako nešto naučimo kao građani, pa se barem za trenutak osvjestimo, svjesni kaljuže u kojoj se valjamo, ali bojim se da to nije slučaj ovdje.
Kako ocjenjujete ponašanje Dodika ali i opozicije tokom ovih maratonskih zasjedanja?
Uglavnom na sjednice dođe nepripremljen i onda se priča o svemu i svačemu, bez fokusiranosti na pitanja koja su bila povod za sazivanje posebnih sjednica. Padnu teške riječi, ozbiljne optužbe (čak I one da su neki od funkcionera nalogodavci određenih ubistava) i svi pređu preko toga kao da ničeg nije bilo. Nema odgovornosti za izgovorenu riječ, nema odgovornosti za štetne I pogubne odluke. Nema primjera koje bismo slijedili, da nam pomognu da sopstvenu svijest podignemo na viši nivo. Poražavajuće je kada kao visoki funkcioner i lider koji suvereno vlada političkim procesima kažete da vam je posao da rasturite opoziciju. Ideal demokratskog vođe je da postoji konstruktivna opozicija, jaka, koja bi i sama bila izazov onima koji vladaju da budu bolji. Ako je vi želite uništiti, samo pokazujete da je poimanje demokratije ovdje i sada misaona imenica. Opozicija je pak djelovanja zbunjujuće na građane, u nastojanju da izbjegne optužbe da je izdajnička I da postane dio srpskog jedinstva, glasala je za zakjlučke (vezane za odnos prema Ustavnom sudu BiH i njegovim odlukama), i poslije i sama u argumentaciji dovela ozbiljno u pitanje iste zaključke, iza kojih je stala. To stalno vaganje da ste dio priče bildanja nacionalnih mišića karakteriše i jedne i druge.
Je li BiH u teškoj političkoj krizi?
Ne znam šta je teška politička kriza. Ja zadnjih 20 godina ne vidim da smo mi uopšte izašli iz krize kao stanja življenja i delanja. Kriza je postala sastavni dio nas, pitanje je da li bismo znali funkcionisati bez nje – etnonacionalisti sasvim sigurno ne bi ostajali decenijama na vlasti da se međusobno ne podupiru u proizvodnji kriza. Tako opstaju na vlasti, bacajući prašinu u oči podanicima.
Koliko ove posebne sjednice doprinose kreiranju teške atmosfere u zemlji?
Osim kreiranja teške i mučne atmosfere u zemlji, ove sjednice ilustruju sav naš jad – da aplaudiramo uvredama onog drugog, da smo fanatični navijači, spremni napasti onog drugog, koji nije naš, da smo kvarljiva i potkupljiva roba, istina običan čovjek u malim mjerama, dok se oni veliki gađaju iznosima velikog kalibra, da smo obesmislili pravnu državu i sve te zapadnjačke floskule, koje nama nisu potrebne. Žalosno je da se oni koje godinama i uporno biramo s vremena na vrijeme zaigraju prijetnjama oružjem i ratom, a mi preplašeni u nevjerici pitamo jedni druge na ulici – hoće li biti rata, i umjesto da im dodijelimo crvene kartone, mi trčimo u markete i kupujemo zalihe, za ne daj Bože!
Razgovarao Elvir Padalović
