Tanja Topić za BUKU: Uvođenje vanrednog stanja nije razlog da prestanemo misliti i kritikovati

Građanima se poslala poruka kao da se mi nalazimo „u ratu“, opet smo imali tog neprijatelja, koji je, istina, sada nevidljiv, ali se na taj način opet na „ratnoj retorici" mobilisalo stanovništvo.

 

Tanja Topić, politička analitičarka, za BUKU komentariše trenutno stanje u kojem se nalazimo, kako se pandemija odrazila na društveno-politički život i na koji način su u ovakvom vanrednom stanju ugrožena ljudska prava i demokratija.

Već smo preko 40 dana u vanrednoj situaciji, vanrednom stanju. Kako u ovim okolnostima komentarišete ponašanje vlasti u RS i da li su nekim njihovim odlukama ugrožena ljudska prava?

Bez obzira na ozbiljnost situacije, smatram da nije trebalo uvoditi vanredno stanje. Na početku je bilo nekoliko problematičnih odluka, odnosno uredbi koje su zadirale u kršenje ljudskih prava. Pri tome mislim da uredbu o izazivanju i širenju panike, koja je bila problematična, ali, na sreću, kratko je trajala i povučena je najviše usljed pritiska međunarodnih organizacija. U tom trenutku, na meti su se našli oni ljudi koji su pokušali da kritikuju i da javno iskažu svoje mišljenje. Po meni, problem leži u činjenici što ne znamo koji je to autoritet i na koji način bi mogao da izmjeri paniku, ne znamo kako se to mjeri panika. A imali smo i predstavnike vlasti koji su pojedinim izjavama takođe širili paniku. Tu smo došli do onoga što zovemo dvostruki standardi, odnosno, pravila koja su donesena, koje je donio krizni štab nisu vrijedila za sve građane, postojao je dio onih koji su bili privilegovani i na koje se te odredbe nisu odnosile, za razliku od onih drugih koji su većina i koji su se morali striktno pridržavati donesenih odluka. Postojala je selektivnost, kao i sama nejasnoća i netransparentnost u pojašnjenju pojedinih odluka, što je dovodilo do brojnih zabuna među građanima. Da sve zaokružim, prema mom mišljenju, cijela ta procedura bila je problematična, a mislim na proceduru oko uvođenja vanrednog stanja. Nama je odluku o uvođenju vanrednog stanja saopštio čovjek koji ni na koji način nije nadležan za donošenje te vrste odluka na teritoriji RS, čime se, zapravo, pokazala jedna vrsta ponižavanja, a to je nešto što traje u kontinuitetu, kao i dezavuisanja institucija sistema.

Šta sve to govori građanima, naročito ti dvostruki standardni koje ste spomenuli, takav odnos političara prema njima, sve te represivne mjere. Kakvu poruku političari u Republici Srpkoj šalju svojim građanima?

Šalju poruku na koju smo mi, zapravo, navikli i koja se šalje već duži niz godina, a to je poruka koja je vrlo rigidna, koja je autoritarna i koja u sebi nosi zapovijedni način komuniciranja. Građanima se poslala poruka kao da se mi nalazimo „u ratu“, opet smo imali tog neprijatelja, koji je, istina, sada nevidljiv, ali se na taj način opet na toj „ratnoj retorici“ mobilisalo stanovništvo, odnosno građani da se disciplinuju i da se pridržavaju svih tih odluka. Sa druge strane, poruka samim građanima bila je stalno neka vrsta prijetnji, ona je stalno u sebi prožimala neku vrstu straha. Vama se stalno govori „ako ne uraditi to, vi ćete biti krivi zbog loših posljedica“, pričalo se o posljedicama, a ne o uzrocima. Nismo pričali o slabostima našeg sistema, koje na neki način iziskuju ovakvu vrstu restriktivnih i radikalnih mjera, jer mjere koje su donesene ovdje spadaju u najradikalnije mjere u okruženju. U budućnost gledamo sa porukama koje su nabijene strahom. Poslije početne solidarnosti među političkim akterima u BiH, opet su počele provejavati njihove tenzije, animoziteti među političkim akterima, pa se slala poruka „sačekajmo da prođe ova pandemija, pa ćemo propitati naš ostanak u BiH“. Znači, i u tom trenutku, kada među ljudima vladaju strah i neizvjesnost zbog posljedica, vi građanima servirate taj strah šta će biti nakon završetka pandemije.

Koliko je u ovakvim okolnostima, vanrednim vremenima koja su nas snašla, važno sačuvati postulate demokratije. Da li je danas kod nas demokratija „na aparatima“?

Mi kao društvo već decenijama iskazujemo jednu vrtu demokratskog deficita. Zabrinjavajuće je to što je jedan dio građana ovo stanje shvatio ovako: „vanredno je stanje, prijeti nam opasnost, ćuti i nemoj da misliš, tu su naši politički akteri koji će misliti na nas“. Samo uvođenje vanrednog stanja nije znak da trebamo da prestanemo da mislimo, razmišljamo i kritikujemo. To su one stvari koje su se ovdje i desile, tu je pokazana mentalna svijest čvrste ruke. Demokratija je ovdje uvijek bila slabašna, ovdje se demokratija podrazumijevala kao stopostotna podrška onima koji su na vlasti, ovdje se demokratija tumači tako što treba da budete podanik i dobar sluga onih koji su na vlasti, a ne slobodouman i samosvjestan čovjek koji promišlja stvari. U cijeloj ovoj situaciji, ipak je bilo i pojedinaca i novinara i medija koji su stvari postavljali u drugačiju perspektivu i postavljali škakljiva pitanja, što i jeste suština funkcionisanja demokratije. Čini mi se da se i u ovoj situaciji stvorilo jezgro, slabašno, ali ipak postoje oni koji ne dopuštaju da im se diktira način na koji će posmatrati i promišljati stvari.

I ranije smo bili svjedoci kako lako možemo da skliznemo u policijsku državu, imali smo priliku da vidimo kako se stvari odvijaju sa slučajem Pravde za Davida, sada je samo broj ljudi kojima se obraća veći. Kako se možemo boriti protiv takve policijske represije?

Otvoreno treba propitivati i policiju, pogotovo u ovoj situaciji kada je svjesno ignorisala one koji su svjesno kršili policijski čas, nisu ih kažnjavali i imali neku vrstu prešutnog sporazuma ili dogovora sa vjerskim institucijama i, jednostavno, ono pravilo koje su uveli za ostale građane, za većinu koja je bila disciplinovana i poštovala je te mjere, oni nisu primijenili na vjernike koji su vršili vjerske obrede za vrijeme vjerskih praznika. Tu je stvar na pojedincima, na nevladinim organizacijama, na medijima da ukazuju na takve stvari. Vidjeli smo na primjeru Pravde za Davida da se vodila teška borba, jer nije bilo dovoljno ukazivati na kršenje prava i diskriminaciju građana, u jednom trenutku tri člana grupe nisu smjeli da se okupljaju iako nismo imali vanredno stanje, iako nismo imali policijski čas. Oni su bili proganjani, za razliku od situacije kada imamo vrlo jasna pravila koja zabranjuju okupljanja više od tri čovjeka, kada vrijedi policijski čas, a policija pokazuje dvostruke aršine i neprovođenje onoga za šta je bila zadužena. To je jedna vrlo teška borba i postavlja se pitanje da li je uopšte moguće postići neki rezultat. Problem je taj što se mi ne možemo označiti kao pravna država, postoje oni koji su povlašteni, kojima je dopušteno da krše određena pravila, za razliku od onih koji su na neki način diskriminisani i kojima se ne dopušta ono što se drugima dopušta.

Možemo li to na neki način povezati sa izbornom godinom u kojoj se nalazimo, a poznata nam je svima veza između religije i politike na našim prostorima?

Politika nastoji imati dobre odnose sa religijskim zajednicama i religijskim vođama, jer ona smatra da im je to dobar izvor koji im omogaćava podršku glasačke mašinerije i glasačke mase. Na svim stranama vidimo da politika koketira sa religijom da ne bi izgubila podršku stada i glasove koje im na neki način može garantovati religijska zajednica kojoj pripadaju i zbog toga imamo tu vrstu popustljivosti. Mi imamo politiku koja će učiniti sve da dobije podršku religijskih zajednica, a kod nas su religijske vođe javno i otvoreno pozivale građane da glasaju za određene politike i određene političare. Ove godine slijede nam lokalni izbori i zbog toga imamo tu vrstu koketiranja od strane politike sa religijskim zajednicama na sve tri strane dominantnih etničkih grupa u BiH.

Pandemija je uticala na rad nevladinog sektora, na koji način se može njihov rad organizovati u ovim okolnostima, imajući u vidu da se civilni sektor bavi važnim temama koje su zanemarene u našem društvu, a to su ljudska prava, demokratija, aktivizam i slično, a kroz njihov rad održavane su radionice, skupovi, javni događaji? Kako organizovati rad u novonastalim situacijama?

Rad nevladinih organizacija u ovom trenutku veoma je sužen, pogotovo kad govorimo o djelovanju onih aktivističkih organizacija koje svoje događaje organizuju kroz različite akcije, proteste, na kojima je prisutan veći broj građana. Oni sada svoje aktivnosti moraju prenijeti iz javnog u viruelni svijet, to je jedini prostor u kojem sada mogu djelovati nevladine organizacije, ali sa druge strane mnogo je onih koji su svoje djelovanje prebacili u taj virtuelni prostor, pa je i on zagušen i vrlo je teško probiti se i naći mjesto gdje ćete doprijeti do većeg broja ljudi i da se čuje vaš glas. To ne znači da te organizacije treba da prestanu sa radom ili djelovanjem. Ja ću navesti primjer da je prilikom zasjedanja Narodne skupštine u Srbiji dio građana, uglavnom mladih ljudi, organizovalo proteste kao akciju, pri čemu su poštovali sve epidemiološke mjere koje su zahtijevane, razmak od dva metra, svi su nosili maske i rukavice i ta poruka je ipak došla u javnost i zaživjela. Sa druge strane, vidimo jednu drugu vrstu paradoksa, naime, mi smo vidjeli jedan broj javnih događaja koje vlast organizuje, kao što je svečani doček humanitarne pomoći, a veliki je broj ljudi koji je prisutan i mogli smo vidjeti da se ne poštuje razmak koji je preporučen. Jednostavno, opet imamo tu selektivnost, gdje je jednima dopušteno nešto što drugima nije. Vlast ovu situaciju koristi za svoje akcije i za neku vrstu, rekla bih, političke kampanje da se pozicioniraju i da se na neki način promovišu, što je uskraćeno onima drugima koji se moraju pridržavati svih restriktivnih mjera. Vrlo je teško probiti se u toj virtuelnoj šumi, etablirati se, ali to ne znači da život treba da stane i da u ovim vremenima dignete ruke od dobrih stvari i akcija koje se rade, iz prostog razloga što nam onda mnogo stvari promiče ispod radara. Mislim da i dalje postoji dobar dio mjera koje donose vlasti na koje se može reagovati i koje se mogu kritikovati. Imamo na primjer uvoz respiratora u FBiH od firme koja se bavi proizvodnjom malina, a čitav taj proces je, zapravo, ilustracija javašluka i lopovluka koji vladaju u BiH.

Dan slobode medija održava se 3. maja. Fondacija Friedrich-Ebert-Stiftung već tradiconalno radi izvještaj na ovu temu, a i pored pandemije uspjeli ste završiti ovaj izvještaj. Koji su neki podaci na koje biste ovom prilikom skrenuli pažnju?

Ono što je ohrabrujuće jeste da među građanima, ispitanicima, raste povjerenje u medije. Na drugoj strani, to je uslovljeno i ovom situacijom, jer smo istraživanje provodili upravo u vrijeme ove pandemije, tako da je i to možda pozadina toga, jer se vjerovatno najveći broj građana informiše zahvaljujući medijima i tako dobija najvažnije informacije koje im život znače. Poražavajuće je da najveći broj građana u cijeloj BiH smatra da postoji tek djelimična, ili da je nema, sloboda medija i da oni koji ugrožavaju ili uništavaju tu slobodu medija jesu političke organizacije. Jedan podatak koji takođe nije ohrabrući, ali koji se pokazuje kao konstanta u istraživanjima o slobodi medija zadnjih nekoliko godina, jeste da i dalje svaki četvrti ispitanik u Republici Srpkoj napade na novinare i medije smatra opravdanim. To je ilustracija jedne svijesti koja smatra normalnim da vi novinara možete vrijeđati i fizički napadati, što je samo rezultat političke retorike koja bombarduje i napada novinare svakodnevno zato što rade svoj posao na način koji njima nije prihvatljiv. Značajno je spomenuti da je porastao broj građana u BiH koji se sve više informišu putem interneta, do sada je to dominantno bila televizija. Televizija je i dalje ostala taj dominantni medij, ali sve više raste broj onih koji internet smatraju značajnim i kvalitetnim izvorom informacija.

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.