Kabananga centar za zaštitu u istoimenom gradu, blizu granice sa
Burundijem, brine se o albino populaciji, koja je takođe poznata kao
„pleme duhova“, „nule“ ili „nevidljivi“.
Oni su imali
užasavajuć odnos sa sopstvenim komšijama koje ih love i ubijaju zbog
dijelova tijela za koje vjeruju da donose sreću i liječe brojne bolesti.
Novinar agencije Asošiejted Pres, Žaklin Martin, posjetila je ovaj
centar kako bi dokumentovala život ljudi kojih se plaše i preziru zbog
proste genetske omaške.
„Djeca vam jednostavno slome srce.
Posebno ona koja su napuštena. Oni su zaista jedinstveno lijepi ljudi“,
kaže Žaklin, koja je centar posjetila za lični projekat.
Skoro 70 albino osoba, uključujući i novorođenčad, nalaze se u centru iz brojnih razloga.
Ponekada se roditelji plaše djece, a ponekada su prisiljeni da se
odvoje od voljenog potomka usljed straha i predrasuda ljudi u okolini
kojoj žive.
„Uprkos brojnim nedaćama kojima su bili izloženi i
svim onim koje ih tek očekuju, oni i dalje žele da se vrate u svoja sela
i žive normalan život. U centru postoji osećaj zajedništva – stariji se
brinu o bebama i mlađim osobama“, tvrdi Žaklin.
Jedan od
žitelja ovog kampa jeste i sedamnaestogodišnja Ejndžel koju je po prvi
put posjetila njena majka koja živi u zabačenom i siromašnom dijelu zemlje.
Kada je bila rođena otac ju je nazvao „poklonom od Boga“.
Međutim, njegova radost nije bila radost oca – želio je da je iskasapi i
proda njene dijelove tijela za hiljade dolara, pravo bogatstvo za svaku
porodicu u Tanzaniji.
Ejndželina majka bila je prepuna ljubavi za svoje dijete i uspijevala
je da oca odvraća od te ideje godinama, ali kada je napunila trinaest
godina, njen otac ju je napao sa grupom ljudi.
Ejndžel je uspjela da pobjegne, ali roditelji njene majke ubijeni su tom prilikom u pokušaju da je zaštite.
Međutim, Žaklin tvrdi da nikada neće uspjeti da se oslobodi predrasuda koje će je najvjerovatnije pratiti kroz njen cijeli život.
„Postoji pijaca blizu centra i žene su tamo išle u grupi zbog
sigurnosti. Ejndžel je bila u jednoj prodavnici a žena iza pulta nije
mogla da je gleda u oči, samo joj je uzela novac. To me je zaista
pogodilo“, izjavila je ona.
Neznanje je svuda, postoji čak i vjerovanje da su njihove majke spavale sa bijelcima i da je to uzrok njihovog izgleda.
„Jedna od osoba u kampu željela je da postane političar kako bi im
pomogla, druga je željela da postane advokat kako bi se borila za njihova
prava, treća je željela da postane učitelj kako bi edukovala druge ljude
u vezi sa njihovim stanjem a jedna je željela da postane novinar kako bi
svijetu ispričala njihovu priču“.
Međutim, Tanzanija mora da pređe jak odug i strm put kako bi se
izborila sa svim užasima koji očekuju albino osobu nakon njenog rođenja.
Vrlo se često dešava da ih napadaju na ulici zbog dijelova tela i mnogi od njih to ne prežive.
Svega par dana pre nego što je Žaklin došla, jedan albino dječak je u
napadu izgubio ruku a svega mesec dana prije toga, još jedan dječak je
napadnut ali nije imao sreće da pobjegne i izgubio je život.
Vlada može da uradi vrlo malo za albino osobe osim da ih stavi u kamp
kako bi bili bezbjedni. U pitanju nije dugoročno rješenje problema već
ignorisanje istog.
„Bilo mi je jako teško da napustim tu djecu i
nadala sam se da će moje fotografije pomoći da ih drugi ljudi vide kao i
ja – prelijepe ljude koji zaslužuju šansu u životu“.