<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Tragični život &quot;plemena duhova&quot; u Tanzaniji

U zemlji u kojoj ih preziru, plaše ih se i čak love zbog dijelova tijela, albino populacija u Tanzaniji pronašla je utočište koje im nudi tračak nade za bolju budućnost.

11. august 2013, 12:00

Kabananga centar za zaštitu u istoimenom gradu, blizu granice sa Burundijem, brine se o albino populaciji, koja je takođe poznata kao „pleme duhova“, „nule“ ili „nevidljivi“.

Oni su imali užasavajuć odnos sa sopstvenim komšijama koje ih love i ubijaju zbog dijelova tijela za koje vjeruju da donose sreću i liječe brojne bolesti.

Novinar agencije Asošiejted Pres, Žaklin Martin, posjetila je ovaj centar kako bi dokumentovala život ljudi kojih se plaše i preziru zbog proste genetske omaške.

„Djeca vam jednostavno slome srce. Posebno ona koja su napuštena. Oni su zaista jedinstveno lijepi ljudi“, kaže Žaklin, koja je centar posjetila za lični projekat.

Skoro 70 albino osoba, uključujući i novorođenčad, nalaze se u centru iz brojnih razloga.

Beta/AP Photo/Jacquelyn Martin

Ponekada se roditelji plaše djece, a ponekada su prisiljeni da se odvoje od voljenog potomka usljed straha i predrasuda ljudi u okolini kojoj žive.

„Uprkos brojnim nedaćama kojima su bili izloženi i svim onim koje ih tek očekuju, oni i dalje žele da se vrate u svoja sela i žive normalan život. U centru postoji osećaj zajedništva – stariji se brinu o bebama i mlađim osobama“, tvrdi Žaklin.

Jedan od žitelja ovog kampa jeste i sedamnaestogodišnja Ejndžel koju je po prvi put posjetila njena majka koja živi u zabačenom i siromašnom dijelu zemlje.

Kada je bila rođena otac ju je nazvao „poklonom od Boga“.

Međutim, njegova radost nije bila radost oca – želio je da je iskasapi i proda njene dijelove tijela za hiljade dolara, pravo bogatstvo za svaku porodicu u Tanzaniji.

Beta/AP Photo/Jacquelyn Martin

Ejndželina majka bila je prepuna ljubavi za svoje dijete i uspijevala je da oca odvraća od te ideje godinama, ali kada je napunila trinaest godina, njen otac ju je napao sa grupom ljudi.

Ejndžel je uspjela da pobjegne, ali roditelji njene majke ubijeni su tom prilikom u pokušaju da je zaštite.

Međutim, Žaklin tvrdi da nikada neće uspjeti da se oslobodi predrasuda koje će je najvjerovatnije pratiti kroz njen cijeli život.

„Postoji pijaca blizu centra i žene su tamo išle u grupi zbog sigurnosti. Ejndžel je bila u jednoj prodavnici a žena iza pulta nije mogla da je gleda u oči, samo joj je uzela novac. To me je zaista pogodilo“, izjavila je ona.

Neznanje je svuda, postoji čak i vjerovanje da su njihove majke spavale sa bijelcima i da je to uzrok njihovog izgleda.

„Jedna od osoba u kampu željela je da postane političar kako bi im pomogla, druga je željela da postane advokat kako bi se borila za njihova prava, treća je željela da postane učitelj kako bi edukovala druge ljude u vezi sa njihovim stanjem a jedna je željela da postane novinar kako bi svijetu ispričala njihovu priču“.

Beta/AP Photo/Jacquelyn Martin

Međutim, Tanzanija mora da pređe jak odug i strm put kako bi se izborila sa svim užasima koji očekuju albino osobu nakon njenog rođenja.

Vrlo se često dešava da ih napadaju na ulici zbog dijelova tela i mnogi od njih to ne prežive.

Svega par dana pre nego što je Žaklin došla, jedan albino dječak je u napadu izgubio ruku a svega mesec dana prije toga, još jedan dječak je napadnut ali nije imao sreće da pobjegne i izgubio je život.

Vlada može da uradi vrlo malo za albino osobe osim da ih stavi u kamp kako bi bili bezbjedni. U pitanju nije dugoročno rješenje problema već ignorisanje istog.

„Bilo mi je jako teško da napustim tu djecu i nadala sam se da će moje fotografije pomoći da ih drugi ljudi vide kao i ja – prelijepe ljude koji zaslužuju šansu u životu“.