Nema šta, ekonomija RS-a je upala u fazu romantizma a njeni ekonomisti i politički predstavnici preko noći postaše elitna grupa šmekera i Don Žuana koja će svojim šarmom umjeti privući strane kompanije da ulažu u resurse bolje polovine BiH, u to ne treba da imamo ikakve sumnje.
Republika Srpska dva dana bila je domaćin za više od 400 učesnika konferencije iz 20 zemalja, kojima su prezentovane mogućnosti ulaganja u četiri sektora i to energetike, metalske industrije, turizama i prerade hrane. Odlično. Jeste da se ne zna tačno ko su bili investitori, to jest iz koji su kompanija i korporacija, ali važno je da je bilo 400 duša koje su dva dana pile, jele i gotivile se u našoj krajiškoj ljepotici Banjaluci i krasotici Kozari.
Sve je to lijepo i krasno, da ne kažem fensi. Ali u koje firme RS-a će se ulagati novac kada znamo da se većina radnih kolektiva vode kao nepostojeće ili su pod stečajem? Na taj odgovor ne bi umio da odgovori ni pokrovitelj konferencije, predsjednik Mile, sa svim svojim diplomiranim ekonomistima, budućim magistrima, saradnicima, pomoćnicima i privrednim stručnjacima.
Među pogodnim granama industrije za ulaganje stranog kapitala navodi se metalska industrija. Odlično. Mislim da su se gigantski TAS i livnica čelika Jelšingrad nekada bavile gvožđarijom. Ali, avaj, te firme su u rasulu, i to totalnom. Neki od premještenih pogona Jelšingrada više se i ne bave obradom metala već ''dželjanjem'' drveta za kojekakve inostrane fabrike namještaja. Toliko o metalurgiji i metalskoj industriji. Pominje se i industrija hrane i pića. A gdje to u nas ima? Mljekara uništena. Bosanka u kolapsu. Vitaminka i Žitoprodukt, nula bodova. Nektar pivara, privatizovana. U šta da se ulaže a da pare ne odu u džepove privatnika i hohštaplera koji već dvije decenije kradu narodnu imovinu i merače državni kapital? Onda turizam? Ah, da, super je i ta oblast za okrenut par miliona maraka, ali kako pokrenut turizam u RS i u šta tu uložiti pare?! U privatna etno sela koja niko ne obilazi? Uostalom, privatna sela su privatna, a ne vlasništvo RS-a ili BiH. Ali ima tu još jedan od problema. Da li je moguće da se ostvari seoski turizam kada su sela prazna a gradovi prepuni nezaposlenih ljudi? Ko će dočekati Švabu i Engleza u Loparama i Donjem Pervanu kada tamo žive duše nema? I da li je pametnije da se seljaci bave turizmom u zemlji gdje turizma nema ili da se uhvate livade i traktora, te krenu sa obrađivanjem stvarajući hranu koja je iz dana u dan sve skuplja. Logično je da se ne može ništa od hrane preraditi dok se ista ta hrana ne proizvede.
Ali u RS i BiH logika je odavno rekla zbogom. Ovdje svaki kanton i entitet ima svoju kvazi ekonomiju i planove za razvoj privrede. Kako staviti na noge privredu i ekonomiju ako u jednoj državi postoji na desetine ekonomija i stotine privreda, kada je industrija razjedinjena, a radnike više zanima koje je narodnosti direktor fabrike u kojoj rade od toga da li je taj čovjek sposoban da napravi neki unosan posao?!
Bilo kako bilo, u RS je valjda jedino važno što je konferenciju organizovao predsjednik RS i njegovi partijski drugari, a kakav će učinak dati takvo zasjedanje stručnjaka i bezimenih investitora saznaćemo za deset godina kada Mile bude daleko i od Banjaluke, i od RS-a, i od BiH, pa i od EU, hladeći noge negdje na karipskim otocima zajedno sa svojim pajdašima - piratima sa Kariba.
Konferencija bi dala rezultate kada bi se tačno znalo koja inostrana firma, kompanija, ili korporacija (sa svojim imenom, prezimenom i vrstom djelatnosti) ima interes da ulaže kapital, u koju poslovnu jedinicu, pogon, fabriku ili firmu će staviti svoj novac i o kolikoj svoti je riječ, te da daju tačan broj radnika koji će se u narednom periodu zaposliti i koja struka će im biti najpotrebnija. Ali u slučaju ove Konferencije to nije tako, jer od 400 učesnika iz 20 zemalja nismo dobili informaciju o kakvim se investicijama radi, ko su ljudi koji su došli na konferenciju, i koje firme i korporacije pristigli predstavnici zastupaju. Ono što smo mogli saznati od naših predstavnika vlasti jeste ''novost'' za koju smo znali i prije (ili smo pretpostavljali) a to je da će se u sklopu sanacije tvrđave Kastel izgraditi luksuzni hotel. Za ovakvo što investitorska konferencija nije ni trebala. U Banjaluci zidari imaju posla napretek, a napokon je došao red i na betoniranje Kastela. U svakom slučaju ova vrsta gradnje neće pospješiti ekonomski razvoj RS, a bogami ni estetski.
Stručnjaci su dali dijagnozu da je u interesu pokrenuti pojedine grane privrede, što nije nikakvo otkriće jer cjelokupna privreda BiH i RS je u kolapsu, a kada, ko i koliko će kapitala uložiti u razvoj te nepostojeće privrede nema niko blage veze. Konferenciju su sponzorisali Elektroprivreda RS, Telekom Srpske i Banjalučka pivara što kazuje da se i ova predstava odigrala na plećima i grbači običnog građanina, te da je utrošeni novac za tu grandioznu manifestaciju iskamčen od naroda. Dva dana su sastančili po hotelima i motelima, doručkovali u Banjaluci i večeravali po Mrakovici o našem trošku. Pitanje je da li će stanovnici RS-a od svega toga imati ikakve koristi.
Spisak gostiju sa završene konferencije vlast sigurno da neće dati narodu na uvid. Među njima se mogao naći i neki predsjednikov kum od strica, mi ga ne bi mogli prepoznati u toj gomili nepoznatih privrednika, ekonomista i menadžera. A nije isključeno da strani investirori ulože koji milion i u neku od firmi čiji su vlasnici funkcioneri koji se trenutno nalaze na vlasti. Znamo da su mnogi od njih privredni magovi, a i sam predsjednik je jedan od takvih.
Ko nam može potvrditi da se tu nije našlo i mnogo više zvanica. 400 gostiju, pa to je za vladajuću partiju sića od okupa. Naprimjer, u šatrama za vrijeme predizborne kampanje, Mile je na svojim koncertima i gostovanjima imao mnogo više publike. Koliko se volova i ovaca okrenulo ovaj put na planini Kozari možemo samo da nagađamo. Ko će platiti ceh ne moramo da nagađamo, jer naš čovjek je naučio da plaća cehove ručaka i večera svojih predsjednika i funkcionera, zauzvrat ne dobijajući čak ni bajatu mrvicu hljeba.
