Dvadesetak ljudi u dvorištu Crvenog krsta u Banjaluci čeka da se u 10 sati otvore vrata javne kuhinje. Iza vrata ih čeka vjerovatno jedini obrok koji će danas imati. Ima tu i starih i mladih. Ćute, stoje i čekaju.
Da li je novi Zakon o radu bolji ili lošiji od starog, njih ne dotiče, jer odavno ne rade. Miloš ima 50-ak godina i hrani petočlanu porodicu. Nekada je radio, ali zaboravio je, kaže, u kom životu je to bilo. Pogled mu bježi na zemlju. Nije lako tražiti.
I Marija je radila, u Žitoproduktu. Ima 11 godina staža. “Imam dijete sa invaliditetom i živimo od 160 KM socijalne pomoći. Život za mene odavno nema smisla. Bojim se jedino za sina, šta će biti sa njim kada umrem. Invalid je i ne može dolaziti u javnu kuhinju”, kaže kroz suze Marija. Pokazuje prstom na nove pridošlice. Na čovjeka nabiciklu i dvije mlade djevojke, koji dolaze u kuhinju od sredine decembra. Djevojke se, kriju, ne žele pričati, sramota ih je.
U 10 sati otvaraju se vrata kuhinje. Svi pripremaju plastične kantice i u tihom redu idu prema kazanu u kome se puši grah. Dobiće i hljeb.
Neko spominje da hrane za Božić i Dan Republike neće biti, javna kuhinja ne radi.
Da je situacija svakim danom sve gora, da svakodnevno dolaze ljudi različitih životnih dobi, da pitaju na koji način mogu dobiti hranu u javnoj kuhinji, tvrdi i sеkrеtаr Grаdskе оrgаnizаciје Crvеnоg krstа Žеljkica Ilić.
“Ranijih godina su korisnici kuhinje bili stari ljudi sa niskim primanjima koji nisu imali srodnika, a sada se to drastično promijenilo. Sve je više i mladih ljudi koji su ostali bez posla, a bili su jedini hranioci u porodici i u javnoj kuhinji sada vide spas“, kaže Ilić za BUKU.
Crveni krst dnevno priprema 435 toplih obroka, koje finansira Grad Banjaluka. Svi obroci se pripremaju u kuhinji Crvenog krsta, a 170 ih se odvozi na punkt u Boriku. Broj punktova, kaže Ilić, odavno nije dovoljan. Imaju zahtjeva iz Zalužana, Starčevice. Tražili su od grada i sredstva za ove punktove, ali nisu im odobrili.
Željkica Ilić
Obrok se dijeli svakim danom osim nedjelje, pa subotom korisnici dobiju pola hljeba više, da imaju za nedjelju. Nekada su dobijali i konzervu, ali police Crvenog krsta su odavno prazne, pa konzervi nema.
“Iz gradskog budžeta ne dobijamo nikakva sredstva. Sami smo pokrenuli jednu akciju solidarnosti na području Banjaluke i tu smo obuhvatili skoro cijeli grad. Štampali smo bonove u raznim apoenima koje su naši volonteri nudili građanima, privrednim subjektima, poslanicima u Narodnoj skupštini RS, odbornicima u gradskoj Skupštini, ali odziv je bio slab. Uspjeli smo u dva navrata kupiti 350-400 paketa i to je sve što smo mogli podijeliti socijalno ugroženim građanima od majskih poplava 2014. godine“, kaže za Buku Ilić.
I u preostale tri javne kuhinje koje djeluju na području Banjaluke, Javna kuhinja Muslimanskog dobrotvornog društva "Merhamet", Pučka kuhinja Rimokatoličkog župnog ureda Budžak i Mozaik prijateljstva "Obrok ljubavi", slika je ista.
Tihi ljudi, pogleda uprtog u zemlju, sa plastičnim kanticama.
U Merhametu kažu da sve više ljudi traži hranu i da nikoga ne odbijaju. Od pomoći od strane Grada nemaju puno koristi, hranu pripremaju uglavnom zahvaljujući pomoći građana i dijaspore.
„Građani hoće da pomognu, ali iz godine u godinu i oni sve manje imaju. Teška je situacija za sve nas. Da nije pomoći dijaspore, nikome ne bi mogli pomoći“, kažu u Merhametu.
Za razliku od drugih javnih kuhinja, Mozaik prijateljstva radi samo nedjeljom. Hranu pripremaju zahvaljujući donacijama koje prime, te putem prikupljanja hrane u supermarketima. Iako postoji lista korisnika, niko je se ne pridržava. Ni oni koji traže hranu, a ni oni koji je dijele.
Ni ove godine neće izostati Mozaikova jedanaesta po redu “Božićna večera”. Skromno kažu da im je samo želja da svi oni koji se nalaze na margini društva, od kojih je svako digao ruke, bar na trenutak osjete toplinu kućnog doma i ugodnu atmosferu Božićne večere.
Nažalost, u Banjaluci je svakim danom sve više onih koji traže pomoć da prežive, ali njihov glas niko ne čuje. Niko na njih ne obraća ni pažnju, kao da su nevidljivi.
Prolaznici okreću glavu na drugu stranu ili ih, zaokupljeni nekom svojom mukom, jednostavno ne vide.
A oni na vlasti? Oni ovuda ne prolaze, samo projure u autu. Kao da od onih zatamnjenih stakala ne vide šta se dešava vani. A žure jer ih čeka i dobar posao i topli obrok i ugrijana kuća i sita porodica. A čekaju ih i sve silne komisije, odbori, sastanci.... Čekaju ih i sve kuće po Beogradu, Zagrebu, Beču, Parizu... Ima tu puno posla i obaveza, ne stignu oni zastati i pogledati ljude koje stoje i ćute ispred banjalučkih javnih kuhinja.
