Adnan Arnautović 25-godišnji Sarajlija nakon završetka osnovnih studija prava na Univerzitetu u Sarajevu prije dvije godine dobio je stipendiju njemačkog parlamenta za obavljanje prakse. No, ubrzo nakon dolaska u Berlin odlučio je privremeno tu ostati i svoje školovanje nastaviti u Njemačkoj gdje na Univerzitetu u Potsdamu izučava međunarodno javno pravo i međunarodno krivično pravo, ali sve više i privredno pravo. Za BUKU govori o prednostima studiranja u Njemačkoj, povratku u BiH, ali uočava i osnovne razlike u kulturi življenja i rada u ovoj zemlji i BiH. S geografske i demokratske distance vrlo lako uočava najveće probleme i uzroke koji Bosnu i Hercegovinu drže u okovima beznađa, apatije i stagniranja. Sve se, kaže ovaj mladi pravnik, može popraviti, ali nedostaje nam građanske svijesti i političke kulture.
BUKA: Počeo si obavljati praksu u Bundestagu, od čega se ta praksa sastoji?
Praksa koja je zbog pandemije tek nedavno počela sastoji se, između ostalog, od rada u kabinetu Hans-Jurgen Thiesa parlamentaraca vodeće njemačke stranke CDU. To podrazumijeva praćenje njegovog rada i javnih nastupa, istraživanje pojedinih tema relevantnih pri izradi Nacrta zakona. Mimo toga redovno prisustvujem plenarnim sjednicama Bundestaga, kao i unutarstranačkim sastancima i sastancima parlamentarnih radnih grupa. Kako je moj mentor član Odjela za Pravo i zaštitu potrošača, kao i poljoprivredu, kao pravnik imam odličnu priliku da sarađujem sa stručnjacima iz tih oblasti.
BUKA: Da li se mladi u Njemačkoj brinu o budućnosti, o zaposlenju?
Ovdje važi pravilo, koliko u sebe uložiš tolike su ti i prilike. Dakle znanje i vještine diktiraju konkurentnost na tržištu rada. Nude se prilike za osposobljavanje u svim branšama, tako da smatram da brige nema za onoga ko želi učiti i raditi. Mislim da puno drugačije nije ni kod nas, osim što je nažalost put do uspjeha u BiH, često popraćen brigom za egzistenciju. Osobe koje nemaju osigurana sredstva za život, ne mogu ni da se obrazuju dovoljno dobro.
BUKA: Imaš iskustvo življenja u obje zemlje, uočavaš li osnovne razlike između Njemačke i BiH?
Stručnost i preciznost. Bilo da kupujete namirnice u marketu, odlazite ljekaru ili pak prisustvujete na sastancima bitnih čelnika njemačke politike, na svakom mjestu nalazite stručnost. Na prvom mjestu je da posao koji se radi ili usluga koja se pruža, biva pružena potpuno ispravno, precizno i do kraja. Tek ispunjenjem svih tih kriterija, ostaje mjesta za odmor ili šalu. Ipak težište je na radu i to ne radu formalno, već istinski na kvalitetnom i produktivnom radu.
BUKA: Šta je najveći problem bh. društva?
Bosanskohercegovačko društvo, pogotovo mladi, moraju se osloboditi straha i lijenosti, da javno istaknu svoja očekivanja prema vlastima. Tek kada se počne vršiti masovni pritisak na vlasti sa svojim očekivanjima, vlast će i nesto promijeniti. Naša vlast trenutno zna, da šta god urade neće biti sankcionisani. U skladu s tim se osjećaju vrlo sigurno na svojim pozicijama.
Mladi trebaju kritički razmišljati i o novim licima u bh. politici i u skladu s tim dati ili ne dati priliku tim ljudima. Srodstvo s čelnicima ili eventualno radno mjesto ili porijeklo političara nisu garant našeg napretka kao društva.
Dajte priliku onima i samo onima koji stvarno svojom sposobnošću, intelektom i karakterom mogu doprinijeti našoj budućnosti, a bojkotujte sve u šta smo izgubili vrijeme.
Potrebno je ohrabriti one osobe koje zaista imaju duboko usađene moral i etiku, popraćene naukom u relevantnim oblastima, jer ti ljudi će ovu državu odvesti u bolje sutra.
BUKA: Glavna regionalna tema posljednjih dana je „Non-paper“ je li to tema u Njemačkoj s obzirom na to da je ta zemlja članica Vijeća za provedbu mira?
U Njemačkoj javnosti i nisu bile velike reakcije, s obzirom na to da se ne radi o zvaničnom dokumentu.
BUKA: Najvažniji dokument u BiH je Ustav BiH, šta o njemu misliš kao student prava? Govori li se o tome u Bundestagu?
Važeći Ustav BiH je bio i ostao privremeno rješenje za Bosnu i Hercegovinu. To su i bile zamisli naših ustavotvoraca. Jasno je u današnjim vremenima da taj Ustav ne zadovoljava potrebe našeg društva jer podstiče upravo koncentraciju moći u nacionalnim strankama. Iako su ovo opšte poznate činjenice, mislim da ipak međunarodna zajednica ne misli toliko o BiH koliko mi to očekujemo. Naprosto je teško za bilo koju državu da potpomogne bilo kakvu promjenu unutar našeg sistema, kada vide da paralelno stanovništvo, pogotovo naša omladina, ne mari za dešavanja pred svojim vratima. Kao primjeri odsustva političke kulture naših građana uzećemo primjer proteklih protesta. To je pravo koje narodu pripada u svakoj demokratiji. Njemačka ili konkretno Berlin gdje trenutno živim važi za sredinu za primjer drugim državama, ali u Berlinu se svakodnevno održi nekoliko protesta. Sve što narodu ne odgovara, jasno i nedvosmisleno se daje do znanja i vlastima. Konformizam ili Što bi mi rekli rahatluk je sekundaran. Dakle narod bira vlast, ali očekuje da vlast za uzvrat radi po volji naroda. Zapitajmo se koliko smo mi (ne)svjesni toga.
BUKA: Planiraš li se vratiti u BiH?
U doba svakodnevnih političkih previranja, to je jako teško pitanje. Svaka pomisao u tom pravcu, povlači za sobom bezbroj novih pitanja, na koja je teško naći odgovor, pogotovo naglašavam, zbog političke situacije, koja nadilazi aktuelne teme u medijima poput podjele BiH, respiratora i slično. Te teme su samo vrh ledenog brijega, a iza toga stoji niz faktora koji su doveli do ovakve situacije. Glavni krivci u mojim očima na prvi pogled jesu, vođe nacionalnih partija kao i njihovi prateći kadrovi, ali problem tu nije iscrpljen. Problem je i odsustvo političke kulture i svijesti kod građana, odsustvo očekivanja od sebe i od države, prebacivanje krivice drugim etničkim grupama za lične neuspjehe, svakodnevno prihvaćanje i podržavanje očiglednog i jasnog pljačkanja naroda. Tek onda kada se mi građani počnemo baviti ovim pitanjima, te počnemo jasno praviti korake na putu ka stvarnoj demokratiji, nama neće vladati elite koje vladaju.
Dakle sve su ovo stvari koje nas na neki način udaljavaju od ideje povratka na prvu. S druge strane ljubav prema domovini ipak prevladava i podstiče me na kritičko razmišljanje i pronalazak puta kako se vratiti, paralelno pomažući sebi i društvu. Vjerujem da će okolnosti uskoro biti takve da će moj povratak u BiH biti neupitan. Otići je uvijek lako, ali treba probati pomoći svojoj domovini, a ja to želim.